Rev-759/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 759/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbin kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Jakoba Miletić i Stanka Hautz, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. Đ. iz V. G., zastupanog po punomoćniku Š. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. I. iz V. G. koga zastupa mr. A. Š., odvjetnik iz V. G., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. studenog 1991= br„ Gž- 8034/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 23. travnja 1991. br. P-731/89, u sjednici održanoj dana 3.lipnja 1992.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja se prihvaća, pa se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 12. studenog 1991. pod posl. br. Gž- 8034/91 i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 23. travnja 1991. g. pod posl. br. P-731/89 i predmet vraća općinskom sudu na ponovno suđenje.

II. 0 troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom okružnog suda potvrđena je presuda općinskog suda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete.

Protiv ove pravomoćne presude okružnog suda reviziju je izjavio tužitelj, koju je u smislu odredbe čl.390. Zakona o parničnom postupku koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe iz cl.

1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud dostavio je tuženiku i nadležnom javnom tužiocu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, ni tužioc Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Tuženik u ovoj parnici C. I. u krivičnom postupku K-

12/82 pravomoćnom presudom proglašen je krivim i osuđen na novčanu kaznu, što je dana 9. I. 1982. g. u prijepodnevnim satima došao u dvorište tužitelja i drvenim kolcem zatukao lovačkog psa tužitelja.

Dakle, tuženik je svojim ponašanjem, koje ima obilježje krivičnog djela uzrokovao štetu tužitelju.

Sporno je pitanje obima i visine nastale štete.

Drugostepeni sud čija se odluka pobija ovom revizijom, je ustvrdio da "tužitelj nije uspio dokazati da bi za njega nastala stvarna i afekciona šteta zbog toga što mu je tuženi ubio psa koji nije bio lovni pas - terijer oštrodlaki". Ovu svoju ocjenu i svoj pravni stav, a time i odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu štete, sud temelji na ocjeni sudskog vještaka B. B. koji je dao mišljenje da bi "taj pas imao neku stvarnu i afekcionu vrijednost", te mišljenje sudskog vještaka K. M. da taj pas "nije imao nikakvu ni stvarnu ni afekcionu vrijednost" a kako tužitelj nije uplatio dodatni predujam za saslušanjem novog vještaka, sud "nije mogao provesti taj dokaz novim vještačenjem". Stoga je zaključio da tužitelj nije mogao dokazati da bi za njega nastala šteta.

Prema stanovištu ovog revizijskog suda sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

U smislu odredbe iz č l. 190. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78 i 39/85) koji zakon je preuzet temeljem odredbe iz čl.1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu, Z00) prihvaćen je princip da se dosuđivanjem novčane naknade ima i izvršiti potpuna naknada tj. naknada u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja".

Stoga je i odredbu iz čl. 189. Z00 valjalo primjeniti s nastojanjem da se što je više moguće udovolji zakonskom zahtjevu "potpune naknade".

Odredba iz č l. 189. st. 1. govori o obimu naknade dok se u ostalim stavkama ove zakonske odredbe govori o kriterijima po kojim se određuje visina naknade.

U svim slučajevima obična šteta predstavlja umanjenje postojeće imovine, a kao mjerilo za utvrđenje visine umanjenja uzima se prometna vrijednost oštećenih stvari (u pravilu). Dakle, oštećenik za uništenu stvar ima pravo na isplatu naknade u novcu u visini koja mu omogućava nabavku takve iste stvari prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude, ukoliko tu stvar nije prije donošenja te odluke nabavio« Stoga stav suda da pas kojeg je tuženik usmrtio drvenim kolcem ne znači (i) materijalno umanjenje postojeće imovine tužitelja jer da nema nikakve prometne vrijednosti ovaj sud ne može prihvatiti.

Međutim, s obzirom da je šteta uzrokovana krivičnim djelom sa umišljajem, tužitelju pripada i pravo na naknadu pune vrijednosti koju je ubijeni pas imao za njega (prectum afectionis) - članak 189. stavak 4. ZOO.

Primjena ovog mjerila, određuje i ima za cilj da utvrdi gubitak kojeg tužitelj trpi s obzirom na posebne prilike u kojima se on i njegova imovina nalaze i zbog kojih šteta - gubitak psa, za njega ne predstavlja isti gubitak kao za neko drugo lice. Smatra se da taj gubitak ima za njega i subjektivnu vrijednost koju treba uzeti u obzir prilikom utvrđenja naknade štete. Subjektivna vrijednost oštećene stvari prema zauzetom stanovištu pravne teorije je ili u tome što ona čini ekonomsku cjelinu sa drugim stvarima koji pripadaju oštećenom ili u tome što je oštećeni bio emotivno za nju vezan.

U svakom slučaju kada je stvar u prometu, a to je ovdje i pas, takva stvar ima svoju vrijednost i cijenu, pa je sud dužan utvrditi visinu novčane naknade prema cijenama u vrijeme donošenja odluke (čl. 189. st. 1. i 2. Z00) uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

Zbog svega što je naprijed izloženo trebalo je temeljem odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti nižestepene presude.

Odluka o parničnom trošku koji je tužitelju nastao u povodu izjavljene revizije donijet će se zajedno sa konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 3. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.