Rev-1221/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1221/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA

Vrhovni sud hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Žuvele kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Stanislava Plazonića, Stanka Jesenkovića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužteljice Srpske pravoslavne crkvene općine T., po protojereju P. D. a ovaj po R. D., odvjetniku iz G., protiv tuženika M. M. iz P., koga zastupa L. M., odvjetnik iz K., radi priznavanja prava vlasništva i predaje i protutužbe radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja z.k.isprave rješavajući reviziju tuženika - protutužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 14.prosinca 1989. broj Gž 1213/89- 2 kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Vrginmostu od 17. prosinca 1988. br. P 245/87-34, u sjednici održanoj dana 24. listopada 199o. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Vrginmostu od 17.12.1988. godine broj P-245/87-4 sudjeno je:

"I Tuženi M. M. je dužan tužiteljici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini u T. priznati pravo vlasništva na k.č.br.2566/5 od ral i 517 čhv iz z.k.ul.1259, k.o.P. i tu česticu predati u posjed tužiteljici, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II Odbija se tuženi M. M. s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrdjuje se da je tuženi - protutužitelj M. M. iz P. dosjelošću stekao vlasništvo na k.č. br. 2666/5 iz z.k.ul.l259, k.o. P. što je tužiteljica - protutužena Srpska pravoslavna crkvena općina u T. dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za z.k. provedbu stečenog vlasništva koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Karlovcu od 14. prosinca 1989. godine broj Gž-1213/89-2 odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i pobijana presuda Općinskog suda u Vrginmostu od 17. prosinca 1988. godine broj P-245/87-34 potvrdjena.

Protiv drugostepene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači i tužiteljica odbije s tuženim zahtjevom a usvoji porotutužbeni zahtjev ili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak radi ponovne ocjene dokaza i donošenja zakonite odluke.

U odgovoru na reviziju tuženika tužiteljica je porekla navode i predložila da se revizija tuženika odbije kao neosnovana, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Ne postoji bitna povreda iz člana 354. stav 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku, jer prvostepena kao i drugostepena presuda sadrže jasne i odredjene razloge zbog kojih je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdjeno da ima pravo vlasništva na k.č. 2666/5 od ral i petstosedamnaest čhv, z.k. ul. 1259, k.o. P., te da je tuženik dužan tu nekretninu predati tužiteljici u posjed, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika da je dosjelošću stekao pravo vlasništva iste nekretnine.

Ne može se reći niti da postoji proturječnost izmedju onoga što se u razlozima pobijane presude navodi i podataka u spisu.

Drugostepeni sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 375.Zakona o parničnom postupku, jer je u pobijanoj odluci odgovoreno na one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja a označeni su i razlozi koje je isti sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Nadalje, nije osnovan niti revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 28. stav 4. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima /"Službeni list SFRJ" br. 6/80/.

Oba nižestepena suda odbijaju protutužbeni zahtjev tuženika polazeći od toga da je za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini na temelju dosjelosti potrebno vrijeme od 2o godina neprekidnog poštenog posjeda.

Naime, pretpostavke stjecanja prava vlasništva dospjelošću jesu:

- sposobnost stjecatelja,

- sposobnost stvari,

- posjed odredjene kvalitete i

- vrijeme dosjelosti odredjeno zakonom.

Iz navedenog proizlazi da postoji samo jedna od pretpostavki za stjecanje prava koje tuženik traži da mu sud prizna i to da se tuženik nalazi dugo vremena u posjedu predmetne nekretnine /i u reviziji ističe da uživa istu još od 1932. godine/, pa je bilo potrebno utvrditi da li je posjed tuženika bio odredjene kvalitete.

Kvaliteta savjesnosti posjeda zavisi od posjednikovog faktičnog saznanja za takve okolnosti iz kojih može pouzdano izvesti zaključak da je,stvar koju posjeduje njegova.

U ovom, pak, slučaju nakon što je utvrdjeno o kojoj se čestici stranke spore /nakon što je izvršio sud identifikaciju nekretnine/,da je tuženik znao da je predmetna nekretnina vlasništvo tužiteljice, da je istu koristio po osnovu zakupa i da je još 17.1.1961.godine zatražio od tužiteljice da mu nekretninu proda, da je 21.10.1963.godine u vezi iste zaključen ugovor o zakupu, pravilan je i po ocjeni ovog revizijskog suda zaključak nižestepenih sudova da posjed tuženika nije imao onu kvalitetu koja se traži,jer se ne radi o poštenom posjedu. Tako nije ispunjena jedna od zakonom predvidjenih pretpostavki za dosjelost.

Okolnost da se nekretnina u katastru vodi na imenu tuženika ne daje sama po sebi posjedu tuženika i kvalifikaciju potrebnu za dosjelost, a niti to što je tuženik posjedovao predmetnu nekretninu na temelju ugovora o zakupu na odredjeno vrijeme, a to je vrijeme prošlo i po drugu osnovu, ne ide u prilog tvrdnje tuženika da je bio pošten posjednik.

Dakle, polazeći od činjeničnih utvrdjenja sudova /jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja - čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku/, da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a utvrdjeno je da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine,kako je i upisano u zemljišnim knjigama, pravilno je suđeno kada je tuženik odbijen s protutužbenim zahtjevom, a udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Reviziju tuženika - protutužitelja valjalo je zbog toga odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393.Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 24.listopada 199o.

Predsjednik vijeća:

Mladen Žuvela,v.r.