Revr-554/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-554/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz P., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u P., protiv tuženika HŽ – Hrvatske željeznice Zagreb, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž-338/99 od 08. svibnja 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, br. P-289/98 od 10. studenog 1998. godine, u sjednici održanoj 11. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se prihvaća, preinačuje presuda Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž- 338/99 od 08. svibnja 2000. godine i Općinskog suda u Metkoviću, br. P-289/98 od 10. studenog 1998. godine tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Poništava se kao nezakonita i neosnovana odluka tuženika broj 765 od 31. prosinca 1997. godine, a ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika 03. travnja 1996. godine ostaje na snazi."

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž-338/99 od 08. svibnja 2000. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Metkoviću, br. P-289/98 od 10. studenog 1998. godine kojom je poništena kao nezakonita i neosnovana odluka tuženika broj 765 od 31. prosinca 1997. godine, te ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika 03. travnja 1996. godine ostaje na snazi, te je ujedno tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak od 854,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz svih revizijskih razloga (čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a kako osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident konkretno ne ukazuje u čemu bi se sastojala ta povreda, zaključiti je kako pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje tuženikove odluke o razrješenju tužitelja šefa jedinice HŽ v.v. sa danom 31. prosinca 1997. godine, zbog čega da ugovor o radu sklopljen među strankama 03. travnja 1996. godine ostaje na snazi. Tužitelj naime smatra da je odluka o njegovom razrješenju nezakonita.

Nižestupanjski sudovi poništili su odluku tuženika broj 765 od 31. prosinca 1997. godine, slijedom čega da ugovor o radu sklopljen među strankama 03. travnja 1996. godine ostaje na snazi smatrajući da odluka o razrješenju od 22. prosinca 1997. godine sadržajno predstavlja otkaz ugovora o radu a koji da je dat tužitelju bez ponude sklapanja novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima, a što da je suprotno odredbi čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje: ZR), te kako ne sadrži razloge razrješenja tužitelja, da je nezakonita.

Iz rezultata provedenog postupka nespornim proizlazi:

- da je odlukom Uprave tuženika tužitelj bio imenovan šefom jedinice HŽ – v.v. P., a čime

- da je tužitelj imao status nadređenog službenika, te

- da je odlukom Uprave tuženika od 22. prosinca 1997. godine tužitelj razrješen obavljanja tih poslova.

Obzirom na prednja utvrđenja pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova, izraženo u pobijanim odlukama, da odluka o razrješenju tužitelja predstavlja otkaz ugovora o radu, a time i postojanje obveze tuženika na postupanje u skladu s odredbom čl. 114. ZR, odnosno da nedostatak obrazloženja tu odluku čini nezakonitom.

Šef jedinice v.v. u smislu odredbe čl. 54. Pravilnika o unutarnjoj ustrojbi HŽ ima položaj nadređenog službenika, o čijem imenovanju i razrješenju odlučuje Uprava društva (čl. 16. Statuta HŽ). Upravo tako je i bilo sa imenovanjem i razrješenjem tužitelja glede spornog položaja šefe jedinice v.v., kao nadređenog službenika (radno mjesto s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima). Zato odluka o razrješenju tužitelja kao takva ne predstavlja otkaz niti se ista može ocjenjivati sa aspekta odredbi koje reguliraju otkaz ugovora o radu.

S druge pak strane kako ni Statut HŽ kao opći akt tuženika, a koji je propisao ovlaštenja Upravnog odbora za imenovanje i razrješenje nadređenih službenika ništa posebno ne govori o tome da odluka o razrješenju mora imati obrazloženje, a niti je to regulirano odredbom Zakona o Hrvatskim željeznicama, proizlazi da nedostatak obrazloženja u rješenju o razrješenju nadređenog službenika isto ne čini nezakonitim.

Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika 03. travnja 1996. godine, a glede prava i obveza tužitelja kao nadređenog službenika, sadržajno je predstavljao menadžerski ugovor (takav ugovor se ne temelji na odredbama ZR-a), a koji je upravo toč. 10. i regulirao položaj tužitelja u slučaju njegovog razrješenja, te predvidio obvezu tuženika ponuditi tužitelju ugovor s ponudom drugog radnog mjesta, a što je tuženik i učinio.

Kako je dakle odluka o razrješenju tuženika zakonita, tužbeni zahtjev tužitelja se ukazuje neosnovanim zbog čega je nižestupanjske presude trebalo preinačiti, te odlučiti kao u izreci sve temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. rujna 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.