Revr-216/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 216/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz K., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J. i I. G., iz K., protiv tuženika C. K. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. travnja 2004. godine, broj: Gž-666/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 17. veljače 2004. godine, broj: P-434/96, u sjednici održanoj dana 03. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"I. Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da ponuda tuženika tužitelju Ugovora o radu od 14. svibnja 1996. godine nije u skladu s čl. 241. st. 2. Zakona o radu u dijelu kojim se uređuje pitanje poslova koji se povjeravaju tužitelju i u pogledu plaće, pa se tuženiku nalaže ponuditi tužitelju ugovor o radu kojim će urediti poslove koji će tužitelj obavljati kao rukovalac stroja za horizontalnu signalizaciju i odrediti plaću u visini koeficijenta 1,60 s pripadajućim iznosom dodatka za staž od 0,5% za svaku godinu ukupnog radnog staža, a u protivnom će ova presuda zamijeniti ugovor o radu."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.098,00 kn, u roku od 8 dana."

Protiv citirane presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizija bude prihvaćena, presude prvog i drugog stupnja preinačene i udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj Odlukom tuženika od 15. siječnja 1991. godine raspoređen na radno mjesto rukovalac stroja za horizontalnu signalizaciju, a rješenjem od 01. ožujka 1991. godine da mu je utvrđena plaća s koeficijentom složenosti 2,05 i dodatkom na staž od 11%, pa konačno koeficijent na plaću iznosi 2,28;

- da je rješenjem tuženika od 01. ožujka 1993. godine tužitelju na radnom mjestu KV strojobravara utvrđen koeficijent složenosti radnog mjesta 1,50 koji se uvećava na temelju minulog rada 12% i iznosi 1,68%;

- da prema ugovoru o radu zaključenom između stranaka od 15. svibnja 1996. godine tužitelj obavlja poslove radnog mjesta KV strojobravara, te mu pripada plaća prema koeficijentu složenosti radnog mjesta od 11,50 uvećano za 13,50 na ime minulog radnog staža;

- da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava Hrvatske vojske 110 brigade i obnašao dužnost u razdoblju od 04. listopada 1991. do 30. listopada 1992. godine kao vozač, a od 01. listopada 1992. do 03. prosinca 1993. godine kao zapovjednik desetine;

- da je tužitelj saznao za sadržaj rješenja tuženika od 01. ožujka 1993. godine svakako nakon povratka iz HV u prosincu 1993. godine, da protiv tog rješenja nije uložio prigovor, te je prema njemu primao plaću sve do zaključenja spornog ugovora o radu;

- da ugovorom o radu od 15. svibnja 1996. godine nisu za tužitelja ugovoreni nepovoljniji uvjeti u odnosu na poslove koje obavlja i plaću u odnosu na rješenje od 01. ožujka 1993. godine.

Odredbom čl. 241. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95) od 08. lipnja 1995. godine) koji je brisan čl. 71. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 17/01) poslodavac je bio dužan u roku od tri mjeseca od dana početka primjene navedenog Zakona ponuditi zaposleniku sklapanje ugovora o radu u obliku i sa sadržajem propisanim tim zakonom, pri čemu se u st. 2. tog članka propisuje da u pogledu trajanja radnog odnosa radnog vremena poslova koje zaposlenik obavlja plaće i drugih uvjeta ugovora iz st. 1. ovog članka ne smije biti nepovoljniji od uvjeta pod kojima je radni odnos zasnovan odnosno po kojima su bili uređeni odnosi radnika i poslodavca do dana sklapanja tog ugovora.

Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u ovom prijeporu sklapanjem spornog ugovora o radu od 14. svibnja 1996. godine tužitelju nisu određeni nepovoljniji uvjeti u pogledu poslova koje obavlja i plaće koju prima od onih uvjeta pod kojima je radio kod tuženika do zaključenja tog ugovora pravilno su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, radi čega su pravilno presudili kad su njegov tužbeni zahtjev odbili.

Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 03. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.