Gž x-21/2012-2 · Županijski sud u Velikoj Gorici

Posl.br. 10 Gžx-21/2012-2

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tamare Dolezil predsjednice vijeća, Ankice Jakovina, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Samoboru, protiv tuženika D. H. iz S., zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Samoboru posl. br. P-157/10-130 od 4. listopada 2011. godine, ispravljene rješenjem istoga suda posl. broj P-157/10-131 od 12. siječnja 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2012. godine,

p r e s u d i o j e

O d b i j a s e žalba tuženika D. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Samoboru posl. br. P-157/10-130 od 4. listopada 2011. godine, ispravljena rješenjem istog suda posl. broj P-157/10-131 od 12. siječnja 2012. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem istog suda od 12. siječnja 2012. godine suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku D. H. da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 799.967,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po stopi za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana 04. listopada 2011. kao dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

II. Tuženi D. H. dužan je tužiteljici Republici Hrvatskoj isplatiti trošak parničnog postupka u iznosu od 183.880,00 kn u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. čnom postupku - dalje u tekstu ZPP („Narodne novine“ br. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parni

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

Žalba nije osnovana.

Predmet tužbe je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje naknadu pretrpljene materijalne štete, a koju je tuženik, prema navodima tužiteljice, uzrokovao nezakonitim izvođenjem rudarskih radova – iskapanjem šljunka na eksplatacijskom polju S. u razdoblju od mjeseca veljače 1998. do kraja 1999. godine u ukupnom iznosu od 799.967,44 kn. Suprotno žalbenim navodima, presuda suda prvoga stupnja može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, nije se ostvarila niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Ispitujući postupanje suda prvoga stupnja koje je prethodilo donošenju pobijane presude, nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, time što je odbijen prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza uvidom u predmet istoga suda posl. br. P-266/10 koji se vodi između tužitelja i tuženika B. d.o.o., a radi dokazivanja količine i kvalitete rudnog blaga, te cijene šljunka u iznosu od 20,00 kn po 1 m3 nije počinjena opisana bitna povreda odredaba parničnog postupka.

To iz razloga, jer sud prvoga stupnja odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje su važne za donošenje odluke, time da je ovlašten odbiti predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku (čl. 300. st. 2. ZPP-a). U pobijanoj presudi navedeni su razlozi zbog kojih se odbija izvođenje tog predloženog dokaza po tuženiku i to iz razloga što se u ovom konkretnom slučaju uvidom u drugi predmet ne mogu utvrditi činjenice količine i kvalitete rudnog blaga koje je tuženik iskopao u spornom razdoblju te cijena šljunka.

Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a valjano je utvrdio činjenično stanje.

Tako je utvrdio:

- da je tuženik iskapao šljunak na eksplatacijskom polju S., bez odobrenja za izvođenje rudarskih radova u razdoblju od mjeseca veljače 1998. do kraja 1999. godine, što je protivno odredbi čl. 30. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ br. 35/95, dalje u tekstu ZOR), jer šljunak predstavlja mineralnu sirovinu koja pripada tužiteljici;

- da je tuženik u navedenom razdoblju izvadio 26.665,58 m3 šljunka;

- da je tržišna vrijednost tog šljunka 30,00 kn po 1 m3;

- da vrijednost ukupno izvađenog šljunka iznosi 799.967,44 kn.

Takva utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj viši sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Na žalbene navode tuženika da je sud prvoga stupnja utvrđivao cijenu 1 m3 šljunka prema cijeni koja je određena na eksplatacijskom polju udaljenom 10-tak kilometara (u R.), valja istaći da takvo što ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka R. M. K. (list 327-329 spisa). Naime, prilikom utvrđivanja cijene 1 m3 šljunka u praksi prihvaćenom metodom analogije prema cijenama sličnih eksploatacijskih zona, u konkretnom slučaju uzeta je u obzir cijena određena u najbližem kamenolomu B. d.o.o. na koju se i poziva tuženik u svojim žalbenim navodima, a koja iznosi upravo 30,00 kn po 1 m3.

Tuženik je tek uz žalbu priložio Elaborat o rezervama građevinskog pijeska i šljunka na eksploatacijskom polju S. I. (druga obnova) iz listopada 2010. godine iz kojeg proizlazi da je prosječna tržišna cijena mineralne sirovine 20,00 kn po 1m3, iz kojeg Elaborata međutim nije razvidno da li se ta cijena odnosila i na razdoblje 1998.-1999. godine.

Međutim, prema odredbi čl. 352. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što ovdje nije slučaj.

Temeljem navedenih utvrđenja pravilno sud prvoga stupnja zaključuje da je tuženik postupao protivno odredbama ZOR-a, jer se u smislu odredbe čl. 7. st. 1. eksploatacijom mineralnih sirovina smatra vađenje iz ležišta mineralnih sirovina i oplemenjivanje mineralnih sirovina, a u smislu čl. 9. ZOR-a takva djelatnost može se vršiti na osnovu koncesije, a koju koncesiju za izvođenje rudarskih radova za predmetnu lokaciju tuženik nikada nije ostvario, slijedom čega pravilno zaključuje da je tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi nastalu štetu zbog vađenja šljunka, jer isti predstavlja mineralnu sirovinu koja pripada Republici Hrvatskoj.

U odnosu na žalbene navode da mu nadležna upravna tijela nisu izdala potrebno odobrenje za izvođenje rudarskih radova na navedenoj lokaciji unatoč tome što im je dostavio sve što je za to potrebno, te da bi se u takvoj situaciji trebalo primijeniti pravilo „šutnje administracije“, odnosno smatrati da je time ishodio odobrenje za izvođenje rudarskih radova, te da je unatoč ne izdavanju tog odobrenja plaćao koncesijsku naknadu, tuženiku valja odgovoriti da plaćanje koncesijske naknade ne može nadoknaditi odobrenje za izvođenje rudarskih radova bez koje vađenje šljunka na predmetnoj lokaciji nije dozvoljeno. To iz razloga, jer iz odredbe čl. 30. ZOR-a jasno proizlazi da je tuženik s izvođenjem radova na eksploataciji mineralnih sirovina mogao započeti tek nakon ishođenja odobrenja za izvođenje rudarskih radova.

Dakle, navedeno ne može biti razlogom oslobođenja tuženika od odgovornosti za nastalu štetu.

S obzirom na naprijed navedeno sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je tužiteljici takvim ponašanjem tuženika nastala šteta, jer je bespravnom eksploatacijom šljunka umanjena njezina imovina, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio iznos od 799.967,44 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako po osnovu tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Velikoj Gorici, 7. ožujka 2012. godine

Predsjednica vijeća:

Tamara Dolezil, v. r.