IV Kž-53/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-53/01-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 14. ožujka 2001. godine broj Kio-364/00 (Kv-59/01), u sjednici održanoj dana 7. studenog 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, u povodu neslaganja istražnog suca sa zahtjevom za provođenje istrage Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu, protiv osum. Z.B. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ i dr., izvanraspravno vijeće odbilo je zahtjev za provođenje istrage protiv osumnjičenika za kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ, kao neosnovan.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, i odredi provođenje istrage protiv osumnjičenika za odnosno kazneno djelo. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući svoju žalbu zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj i dalje ustraje na tvrdnji da je osumnjičenik referadi za skrb Ureda za obranu N.M. u zahtjevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida dao lažne podatke, a to svojstvo stekao je upravo na temelju lažnih prikazivanja činjenica vezanih za vrstu i težinu ozljede, te vrijeme njena nastanka, iako iz prikupljenih podataka i obavijesti nedvojbeno proizlazi da je osumnjičenik od bolesti slušnih organa, tj. gluhoće lijevog uha bolovao još od 1980. godine.

Međutim, suprotno tvrdnjama i stajalištu žalitelja, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare u njenom kvalificiranom obliku iz čl. 224. st. 4. u svezi sa st. 1. KZ, koje mu se djelo istražnim zahtjevom stavlja na teret, što je sud prvog stupnja i valjano obrazložio, a sve ono što sada državni odvjetnik ističe u žalbi, i dalje samo predstavlja određenu sumnju da nastupjela gluhoća kod osumnjičenika nije samo posljedica akustične traume nastale u ratu, već i udarca u glavu kojeg je on zadobio još 1980. godine, koje činjenice i okolnosti, uz sve njihovo uvažavanje, ipak ne daju onu osnovanu sumnju dostatnu da bi se istražni zahtjev državnog odvjetnika prihvatio kao osnovan.

Pritom ni ovaj drugostupanjski sud ne dvoji da iz priložene medicinske dokumentacije, i to one iz 1980. godine proizlazi da je kod osumnjičenika, uslijed pada s bicikla, dijagnosticiran potres mozga, a dodatnim konzultativnim pretragama koje ne proizlaze iz medicinske dokumentacije (već ih je osumnjičenik u svojoj obrani sam naznačio i odnose se na pretragu specijaliste otorinolaringologa) prolazi da je nastupilo i oštećenje slušnog živca lijevog uha s posljedicom slabijeg čujenja na lijevo uho. Ista činjenica proizlazi iz iskaza presumptivnih svjedoka N.V. (list br. 84 spisa), te J.K. (list br. 83 spisa).

Iz druge odlučne činjenice, utvrđene iz prikupljenih obavijesti i podataka, proizlazi da je osumnjičenik otišao na P. bojište tijekom rata i tamo proveo studeni i prosinac mjesec 1991. godine, i na tom bojištu bio doista izložen stalnoj topničkoj, minobacačkoj vatri, kao i raketnom djelovanju, zbog čega on, sukladno navodima njegove obrane, od tog vremena i osjeća jače bolove u predjelu lijevog uha. Specijalističke preglede obavio tek nakon prestanka ratnih djelovanja (prošavši P. i B. ratište) krajem 1993. godine.

Stoga, suprotno tvrdnjama i stajalištu žalitelja, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da u pogledu dviju odlučnih činjenica koje su ujedno i uzrokom totalne gluhoće lijevog uha, a odnose se na vrstu i težinu ozljede, kao i kombiniranost njihova nastanka, da je u početku 1980. godine postojalo kod osumnjičenika oštećenje slušnog živca lijevog uha u vidu slabijeg čujenja na to uho, da bi uslijed izloženosti stalne topničke, minobacačke vatre, te raketnog djelovanja došlo do potpune gluhoće lijevog uha, temeljem koje je osumnjičenik i stekao status ratnog vojnog invalida, kako to proizlazi i iz medicinske dokumentacije KBC M. u Z.

Do istog zaključka dolazi se i na temelju mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, otorinolaringologa iz bolnice V. dr. S.T., prema kojem je u današnjem kliničkom statusu osumnjičenika nemoguće razlučiti da li je uzrok gluhoći akustička trauma, ili opet udarac glave u tvrdu podlogu, već se radi o dva konkurirajuća uzroka, koji se i mogu i smiju na jednaki način tretirati, pri čemu je sudsko-medicinski vještak u svom mišljenju dosljedan, kada tvrdi da se danas pretragama ne može utvrditi vrijeme nastanka uzroka oštećenja sluha, odnosno da li je uzrok nastao 1980., ili opet 1991. godine, već ih se može u nastanku konačne dijagnoze gluhoće lijevog uha uzeti zajedno.

Stoga, osumnjičenik prilažući medicinsku dokumentaciju o vrsti i težini ozljeda temeljem koje je stekao status ratnog vojnog invalida, nije time Ured za obranu N.M. doveo u zabludu, ili održavao u zabludi vrijeme izvršenih revizija, u pogledu vremena i načina zadobivanja ozljeda koje su bile temelj stjecanja statusa ratnog vojnog invalida.

Iz svega naprijed izloženog proizlazi da nije dovedeno u pitanje ispravnost i zakonitost pobijanog rješenja, zbog čega je trebalo žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu, a iz razloga što prikupljeni podaci i obavijesti upućuju da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju određenog stupnja vjerojatnosti o učinu kaznenog djela prijevare, u njenom kvalificiranom obliku, a koji bi bili dovoljni da se protiv osumnjičenika vodi kazneni postupak, zbog čega je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti, te na temelju čl. 398. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 7. studenog 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Katica Jelić, v.r.