Rev-1160/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1160/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Vjere Delić, Katarine Buljan i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., protiv tuženika O. škola V. S., zastupan po Državnom pravobraniteljstvu Županije splitsko-dalmatinske u Splitu, radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2248/99 od 1. listopada 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P-211/99 od 11. svibnja 1999. godine, u sjednici održanoj 19. srpnja 2000.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž-2248/99 od 1. listopada 1999. godine i presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P-211/99 od 11. svibnja 1999. godine i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime otpremnine zbog otkaza ugovora o radu iznos od 23.898,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. srpnja 1997. godine do isplate."

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-2248/99 od 1. listopada 1999. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P-211/99 od 11. svibnja 1999. godine kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju na ime otpremnine a zbog otkaza ugovora o radu iznos od 23.898,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. srpnja 1997. godine do isplate.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njeno odbijanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba

parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident i ne upire, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu otpremnine a zbog otkaza ugovora o radu, sve temeljem odredbe čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR).

Obzirom na nespornu činjenicu da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika temeljem odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora (a nakon što tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora!), kojom odlukom je tužitelju priznato pravo na otpremninu temeljem odredbe čl. 118. ZR, nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev smatrajući da su Zakonom o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 1997. godinu ("Narodne novine", br. 111/96 - dalje: ZIDPRH) u proračunu bila predviđena sredstva namijenjena korisnicima proračuna za isplatu otpremnina, zbog čega da nije dovedeno u pitanje ispunjenje tužiteljevog prava na otpremninu iz čl. 118. ZR. Uporište za to nižestupanjski sudovi nalaze u odredbi čl. 19. st. 1. ZIDPRH, koja uz nadoknadu za izdatke prijevoza na posao i s posla, dnevnice, terenski doplatak, naknadu za odvojeni život u obitelji, pomoć u slučaju smrti i izdataka pokopa, predviđa i otpremninu kao materijalno pravo za koje proračunski korisnici mogu isplaćivati sredstva.

Takvo pravno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno.

Nesporna je činjenica da je tužitelju zbog otkaza ugovora o radu, protekom otkaznog roka prestao radni odnos kod tuženika u 1997. godini, zbog čega da tužitelj u smislu odredbe čl. 118. ZR ima pravo na otpremninu.

Sporno je međutim da li su u proračunu Republike Hrvatske za 1997. godinu za njegove korisnike kao što je tuženik bila namijenjena sredstva za isplatu otpremnina zbog otkaza ugovora o radu, o čemu ovisi i mogućnost realizacije tužiteljevog prava na otpremninu.

Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZIDPRH proračunski korisnici mogu isplaćivati sredstva jedino za ova materijalna prava: nadoknadu izdataka za prijevoz na posao i s posla, otpremnine, dnevnice, terenski doplatak, nadoknadu za odvojeni život od obitelji, pomoć u slučaju smrti i izdatke pokopa.

Prema odredbi čl. 20. tog zakona ako službenicima, namještenicima ili službenicima kojima se sredstva za plaće osiguravaju u Proračunu prestane radni odnos radi odlaska u mirovinu imaju pravo na otpremninu, visina koje iznosi tri prosječne mjesečne plaće isplaćene po djelatniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodna tri mjeseca prije umirovljenja, prema podacima o visini tih plaća koje je objavio Državni zavod za statistiku.

Iz sadržaja citiranih odredbi ne može se zaključiti kako bi među materijalnim pravima za koje su proračunski korisnici mogli vršiti isplate u 1997. godini osim otpremnine radi odlaska u mirovinu bile obuhvaćene i otpremnine temeljem čl. 118. ZR.

Naime, da je takva bila volja zakonodavca onda bi to u zakonu bilo jasno naglašeno. Ovako naprotiv proizlazi da su čl. 19. st. 1. ZIDPRH pobrojana pojedina materijalna prava za koja su proračunom za 1997. godinu bila predviđena sredstva, a u razradi tih pojedinih materijalnih prava je čl. 20. tog zakona precizirano o kojoj se otpremnini radi - onoj radi odlaska u mirovinu. Da nije tako ne bi ni bilo potrebe uvoditi odredbu čl. 20. ZIDPRH. Naime, treba imati u vidu da je navedeni zakon a zbog društvenih prilika u kojima je donesen bio restriktivnog karaktera, što je imalo za posljedicu ograničenja materijalnih prava korisnika državnog proračuna.

Kako dakle u 1997. godini tuženiku kao korisniku državnog proračuna nisu bila odobrena sredstva za isplatu otpremnina u smislu odredbe čl. 118. ZR, to se zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine ukazuje neosnovanim, zbog čega je, a temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. srpnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.