I Kž-205/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 205/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Z. Š., opt. D. M. i V. Ž., podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 08. prosinca 2008. broj K-67/03, u sjednici održanoj 28. listopada 2009., saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinku Orlić,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. Z. Š. i opt. D. M. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ, za koje su tom presudom proglašeni krivima pod toč. 1. izreke, na temelju čl. 337. st. 4. KZ utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine svakom od optuženika, a za kazneno djelo iz čl. 292. st. 4. u svezi st. 1. al. 4. KZ za koje su tom presudom proglašeni krivima pod toč. 2. izreke, na temelju čl. 292. st. 2. KZ kazne zatvora i to opt. Z. Š. u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. D. M. u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženici uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c/ KZ osuđuju na jedinstvene kazne zatvora i to opt. Z. Š. u trajanju od 2 (dvije) godine, a opt. D. M. u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. Žalba opt. Z. Š. i opt. D. M., te V. Ž. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu opt. Z. Š. i opt. D. M. proglasio je in i pod okolnostima opisanim u toč. 1.) izreke te presude počinili kazneno krivim da su na nač

I Kž 205/09-5

djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ-a i u toč. 2.) kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. KZ-a, te su im za kazneno djelo iz toč. 1.) po čl. 337. st. 4. KZ-a uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. b) KZ-a utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci svakom, a za kazneno djelo pod toč. 2.) po čl. 292. st. 2. KZ-a uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. b) KZ-a utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci svakom od optuženika, pa su im primjenom odredbe čl. 60. KZ-a izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedanaest mjeseci svakome od optuženika, i na temelju odredbe čl. 67. KZ-a prema opt. Z. Š. i opt. D. M. primijenjena je uvjetna osuda na način da se izrečene kazne zatvora optuženicima neće izvršiti ukoliko u roku od četiri godine ne počine nova kaznena djela.

Na temelju odredbe čl. 82. KZ-a od opt. Z. Š. je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 85.000,00 kn, te od opt. D. M. u iznosu od 12.000,13 kn i od V. Ž. oduzeta imovinska korist u iznosu od 73.660,15 kn.

Na temelju odredbe čl. 82. KZ-a trgovačkog društva „K.“ d.d. oduzeta je imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 13.607.272,90 kn.

Na temelju odredbe čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. u vezi sa čl. 122. st. 4. ZKP-a opt. Z. Š. i opt. D. M. obvezani su na snošenje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu svaki po 1.000,00 kn, dok su oslobođeni snošenja troškova za provedeno vještačenje.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima za počinjena kaznena djela utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju, a time i jedinstvena kazna zatvora u adekvatnom vremenskom trajanju.

Žalbu je podnio opt. D. Š. po branitelju I. R., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. D. M. je podnio žalbu po branitelju E. S.-K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe.

Žalbu je podnijela V. Ž. po punomoćnici K. G., odvjetnici iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, u odnosu na oduzetu imovinsku korist, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a pismeno je predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu, a kod kojeg prijedloga je ostala na sjednici nazočna zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

I Kž 205/09-5

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe opt. Z. Š., opt. D. M. i V. Ž. nisu osnovane.

Optuženici Z. Š. i D. M. nalaze da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, oni koji su navedeni su nejasni, a nejasna je i proturječna i izreka presude.

Međutim, za te žalbene tvrdnje nisu dana obrazloženja, niti je navedeno u čemu se te povrede sastoje, već se samo parafraziraju dijelovi zakonske odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a. Iz obrazloženja žalbi optuženika u stvari proizlazi da se ti prigovori za djela pod toč. 1.) i 2.) izreke pobijane presude odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa će izneseni prigovori i biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi, niti razlozima presude. Upravo suprotno, sud prvog stupnja je naveo jasne i razumljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama, a izreka presude je razumljiva, bez proturječnosti.

Kako nije ostvarena označena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti neka druga apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti to žalbe optuženika iz navedenog žalbenog osnova nisu osnovane.

Nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbeni navodi opt. Z. Š. u okviru te žalbene osnove svode se na tvrdnju kako je plaća koju je primio optuženik u iznosu od 15.000,00 kn bila primjerena plaća koja je isplaćivana i prije nego što je bio savjetnik uprave, a k tome i predsjednik Nadzornog odbora, te i većinski vlasnik društva „K.“ d.d., a koju odlučnu činjenicu sud je propustio utvrditi budući je odbio prijedlog obrane da se to utvrdi.

Opt. D. M. smatra da je sistem obračuna plaća kako unutar poduzeća „K.“ d.d., a tako i kod štedionice „M.“ d.d. naslijedio od prethodnih uprava i o tome nije odlučivao. Dobivao je objedinjeni, obračunati iznos koji treba na ime plaća isplatiti i taj je nalog odobravao nalozima koji se nalaze u spisu, a što je sve činio u skladu sa svojim ovlastima koje nije prekoračio. Osim toga, nije dokazano da bi davao pisane naloge da se nekome pa niti njemu obračuna, na ime plaće, više od onoga što mu pripada ili što je bilo ugovoreno.

Razmotrivši razloge koje je za svoja utvrđenja odlučnih činjenica dao sud prvog stupnja, kao i prigovore istaknute u žalbama optuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da optuženici žalbenim navodima nisu uspješno doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

Suprotno navodima žalitelja, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud, na temelju pravilne ocjene obrana optuženika, iskaza svjedoka K. V., T. M., D. A., M. Lj., provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku dipl. ing. Z. R., iskaza

I Kž 205/09-5

ostalih pobliže navedenih svjedoka i dokumentacije navedene u obrazloženju presude, sve odlučne i važne činjenice u odnosu na kaznena djela za koja su optuženici Z. Š. i D. M. u toč. 1.) i 2.) izreke prvostupanjske presude proglašeni krivima, utvrdio ispravno i potpuno. Sagledavanjem izvedenih dokaza i obrana optuženika pravilno sud prvog stupnja polazi od nespornih činjenica da je opt. Z. Š. u inkriminirano vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora te od 14. listopada 1999. i savjetnik tvrtke „K.“ d.d. koje je bio i većinski vlasnik. Ovo iz razloga što to proizlazi iz njegove obrane kao i povijesnog izvoda iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, te Ugovora o radu od 14. listopada 1997.

Nesporno je nadalje, da je opt. D. M. bio direktor tvrtke „K.“ d.d. u inkriminirano vrijeme budući to proizlazi iz njegove obrane kao i iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu iz kojeg proizlazi da je 30. lipnja 1998. postao direktor tog trgovačkog društva. Nadalje, nesporna je i činjenica da je svjedok V. Ž. u inkriminiranom periodu bila pomoćnica predsjednika uprave „K.“ d.d. što nije u protivnosti niti sa navodima obrane opt. Z. Š., a niti sa iskazom svjedoka L. B.. Osim toga, nesporna je i činjenica da je opt. Z. Š. vršio pisani izračun plaća za rukovodeće djelatnike tog trgovačkog društva „K.“, a koja isplata je išla preko štedionice „M.“ d.d., a što je sve činio u dogovoru sa upravom, kako to proizlazi iz njegove obrane kod čega je i nesporna činjenica da je isplati plaća preko štedionice „M.“ d.d. prethodilo pisani zahtjev opt. D. M. za isplatu plaće i to za inkriminirano razdoblje, za rukovodeći kadar budući to proizlazi iz pisane dokumentacije, a nije u protivnosti niti sa navodima obrane tog optuženika, koji priznaje da je potpisao zahtjev za svaki mjesec u inkriminiranom periodu od 01. lipnja 1998. do prosinca 1999. godine za isplatu plaća u ime društva „K.“ d.d. gdje je bio direktor i jedini član uprave i to prema specifikaciji koju je za svakog poimenično rukovodećeg djelatnika u iznosima osobno sastavio opt. Z. Š..

U spisu prileže zahtjevi (list 445 do 456, 460 do 496), iz sadržaja kojih nedvojbeno proizlaze činjenice imena opt. Z. Š., D. M., V. Ž. i dr. sa podacima neto plaća koje je istima trebalo isplatiti u štedionici „M.“ d.d., a sa kojim sadržajem je upoznat i opt. D. M. koji je temeljem takvog obračuna neto plaća dopisom, kojih je potpisao u ime tvrtke „K.“ d.d., proslijedio štedionici „M.“ d.d. radi isplate. Sasvim sigurno da bez tih pisanih dokumenata štedionica „M.“ d.d. ne bi izvršila isplatu neto plaća navedenim rukovodećim osobama tvrtke „K.“ d.d..

Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje činjenicu da se obračun plaća za rukovodeći kadar trgovačkog društva „K.“ d.d. isplaćivao putem štedionice „M.“ d.d. i to na temelju iskazivanja svjedoka M. L. M., a što je u skladu i sa iskazivanjem svjedoka Z. M. i K. V. i podudarno sa nalazom i mišljenjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Z. R.. Predmetni vještak je pregledao svu postojeću financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju navedenu u nalazu, a iz koje je razvidno da je počevši od 11. ožujka 1998. isplata neto plaća zaposlenicima društva „K.“ d.d. obavljana putem štedionice „M.“ d.d.. Za zaposlene na rukovodećim mjestima društva „K.“ d.d. plaće su isplaćivane na isti način kao i za ostale zaposlenike u neto iznosima putem štedionice „M.“ d.d., time da su se istima plaće i obračunavale u štedionici „M.“ d.d., a koji obračun za navedene je počeo od 01. lipnja 1998., za svaki mjesec tog inkriminiranog razdoblja do 31. prosinca 1999. i to temeljem popisa djelatnika za obračun plaće s imenima i prezimenima, te iznosom neto plaće koji treba biti obračunat i isplaćen.

I Kž 205/09-5

Vještak je pregledom ugovora kojeg je sklopio s društvom „K.“ d.d. 19. siječnja 1998. opt. D. M. za radno mjesto pomoćnika predsjednika uprave utvrdio, da je bila istome ugovorena plaća u iznosu od 10.590,00 kn, a prema ugovoru kojeg je sklopila V. Ž. dana 31. ožujka 1998. za radno mjesto pomoćnice predsjednika uprave bila je ugovorena plaća u visini od 7.000,00 kn neto, i Z. Š. koji je sklopio ugovor o radu 04. ožujka 1997. kojim je ugovorena plaća u iznosu od 10.000,00 kn, a prema ugovoru o radu od 14. listopada 1999. taj optuženik imenovan je savjetnikom u kojem nije određena visina plaće, što znači da se ugovorena plaća nije mijenjala, jer kada bi to bio slučaj, to bi bilo navedeno u ugovoru. S pravom sud prvog stupnja utvrđuje da su upravo citirani ugovori bili relevantni dokumenti za isplatu visine plaća optuženicima, te V. Ž., a visine plaća su bile određene u kunama, a ne u DEM, kako se nastoji prikazati u obrani optuženika, te posebno ističe u žalbi opt. Z. Š.. Tvrdnje u žalbi opt. Z. Š. da su plaće za optuženike i V. Ž. bile ugovorene u DEM nemaju uporišta u postojećoj dokumentaciji, a niti izvedenim dokazima u tijeku postupka.

Opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio obrane optuženika i iskazivanje svjedoka V. Ž. u dijelu kada tvrde da su oni imali ugovorene plaće koje su im isplaćivane. Temeljem provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud nedvojbeno utvrđuje da je opt. Z. Š. u inkriminirano vrijeme u toč. 1.) izreke prvostupanjske presude više plaće od ugovoreno isplaćeno ukupno 85.000,00 kn, opt. D. M. ukupno 12.000,13 kn i V. Ž. ukupno 73.660,50 kn tako da je time oštećeno trgovačko društvo „K.“ d.d. za ukupan iznos od 170.660,26 kn. Ispravno se u pobijanoj presudi ističe kako je za visinu plaće V. Ž. bio mjerodavan ugovor od 31. ožujka 1998. kojim je bila postavljena za pomoćnicu predsjednika uprave, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka L. B. koji je upravo u to vrijeme i bio predsjednik uprave trgovačkog društva „K.“ d.d. Opt. D. M. je kao direktor primio pisane naloge za isplatu i izračun plaća od opt. Z. Š. koji je bio predsjednik Nadzornog odbora, prema tome, s obzirom na takve svoje rukovodeće funkcije u trgovačkom društvu „K.“ d.d., čiji su bili uposlenici, sasvim sigurno su znali koje plaće bi trebali primati prema prethodno navedenim ugovorima o radu. Nadalje, s obzirom da je opt. Z. Š. sastavljao pisane naloge za isplatu i izračun plaća upravo za poimence navedene osobe sa iznosima visine neto plaće za svakoga, da je temeljem tog naloga optuženi D. M. kao direktor i predsjednik uprave „K.“ d.d. podnio pisani zahtjev štedionici „M.“ d.d. za isplatu tog iznosa, znajući koje im plaće pripadaju po ugovorima o radu, to je takav način postupanja optuženika kao odgovornih osoba očito bio radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, koju su i ostvarili i to optuženik Z. Š. prekoračenjem ovlasti, a optuženik D. M. zlouporabom ovlaštenja, po međusobnoj suglasnosti, kako to proizlazi iz obrane opt. Z. Š.. Taj optuženik kao predsjednik Nadzornog odbora i savjetnik uprave nije bio ovlašten za obračun plaća budući je to spadalo u službu računovodstva, a koja je postojala u trgovačkom društvu „K.“ d.d. kako to proizlazi iz iskaza pojedinih svjedoka koji su u toj službi i radili.

Neosnovano se u žalbi V. Ž. ističe da je ona imala plaću u visini od 10.590,00 kn kako proizlazi iz ugovora o radu od 19. siječnja 1998.. Ovo iz razloga, što je za utvrđivanje njezine plaće bio mjerodavan ugovor o radu od 31. ožujka 1998. kako je to opravdano utvrdio i prvostupanjski sud za radno mjesto predsjednice pomoćnika predsjednika uprave. Kada bi V. Ž. bila u pravu da se njoj trebala isplaćivati plaća po ugovoru od 31. siječnja 1998. onda nije bilo potrebe sastavljati ugovor od 31. ožujka 1998.. Sasvim sigurno da se obračun plaće za razdoblje od lipnja 1998. do prosinca 1999. za V. Ž. bile mjerodavne odredbe ugovora o radu kako je navedeno, a što je ispravno primijenio i financijsko-knjigovodstveni vještak za e za navedeni period toj djelatnici. Slijedom izloženog žalba V. Ž. izračun više isplaćene plać

I Kž 205/09-5

zbog pogrešne primjene kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena te je sud prvog stupnja temeljem citiranih odredbi kaznenog zakona istoj opravdano oduzeo protupravno stečenu imovinsku korist.

Poduzimanjem radnje izračuna plaća za rukovodeći kadar opt. Z. Š. je prekoračio granice svojih ovlaštenja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, opt. D. M., te V. Ž., a sa kojim ciljem, koristeći svoja ovlaštenja direktora tvrtke „K.“ d.d., postupio je i opt. D. M. djelujući protivno interesima i potrebama trgovačkog društva „K.“ d.d. Stoga s pravom sud prvog stupnja utvrđuje da su opt. Z. Š. kao predsjednik Nadzornog odbora i opt. D. M. kao direktor i predsjednik uprave time i odgovorne osobe u inkriminiranom periodu iskoristili i prekoračili svoje ovlasti protivno odredbama Statuta trgovačkog društva „K.“ d.d. citiranog u obrazloženju presude. U tim odredbama određen je predmet i opseg njihove djelatnosti, kao i u Zakonu o trgovačkim društvima kojim je propisano da članovi uprave moraju obavljati poslove društva sa pozornošću savjesnog gospodarstvenika. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da su opt. Z. Š. i opt. D. M. bili svjesni da će kroz opisani način za sebe i V. Ž. pribaviti protupravnu imovinsku korist u navedenim iznosima, a također da kroz takav način obračuna plaća i njezinu isplatu preko štedionice „M.“ d.d. za koje iznose je nastupila šteta za trgovačko društvo „K.“ d.d., te su u takvoj namjeri postupali što je u navedenom razdoblju i iznosu za svakoga kako je već navedeno i ostvareno. Takvim postupanjem optuženici su počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud.

Slijedom svega izloženog suprotno prigovorima žalbi opt. Z. Š. prvostupanjski sud izveo je sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, što neposredno utječu na primjenu materijalnih odredbi i kako su sve odlučne činjenice u odnosu na djelo pod toč. 1.) izreke pobijane presude sa potpunom sigurnošću utvrđene već izvedenim dokazima, nije bilo potrebe utvrđivanja i činjenica navedenih u žalbi opt. Z. Š., odnosno dokazni postupak dopunjavati izvođenjem dokaza predloženih u žalbi tog optuženika.

U odnosu na kazneno djelo iz točke 2.) pobijane presude, opt. Z. Š. i opt. D. M. smatraju da prvostupanjski sud nije utvrdio da bi optuženici sa ciljem pribavljanja imovinske koristi za svoju pravnu osobu uskratili fondovima i Poreznoj upravi sredstva koja im pripadaju. Ničim nije dokazano da neplaćanje poreza i doprinosa navedenih u toč. 2.) izreke prvostupanjske presude je bilo izraz namjere optuženika da ta sredstva uskrate u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo „K.“ d.d..

Nasuprot žalbenim navodima optuženika, Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja u zakonito i potpuno provedenom dokaznom postupku činjenično stanje i u odnosu na ovu toč. 2.) potpuno i pravilno utvrdio, te je osnovano zaključio da su oba optuženika kao odgovorne osobe zlouporabili svoje ovlasti u gospodarskom poslovanju na način utvrđen u toč. 2.) izreke prvostupanjske presude.

Pravilno sud prvog stupnja uzima kao nesporne činjenice da je opt. Z. Š. u inkriminiranom periodu bio predsjednik Nadzornog odbora, te savjetnik uprave i većinski vlasnik tvrtke „K.“ d.d., a opt. D. M. predsjednik uprave i direktor tvrtke „K.“ d.d. kako je to već i utvrđeno u obrazloženju u odnosu na toč. 1.) izreke prvostupanjske presude.

I Kž 205/09-5

Nadalje, nesporne su činjenice da se u inkriminiranom periodu nisu podmirivale navedene obveze trgovačkog društva „K.“ d.d. prema Poreznoj upravi Ministarstva financija i fondovima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

Vještak financijsko-knjigovodstvene struke Z. R. pregledao je svu postojeću financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju trgovačkog društva „K.“ d.d. pobliže navedenu u nalazu.

Na temelju tog vještačenja i postojeće dokumentacije pravilno sud prvog stupnja utvrđuje činjenice da je trgovačko društvo „K.“ d.d. bilo u neprekidnoj blokadi žiro računa od 07. ožujka 2007.. Nadalje, dugovanje tog trgovačkog društva „K.“ d.d. na ime poreza na dohodak i prireza na dohodak za razdoblje 1999. do veljače 2000. iznosilo je 2.981.586,37 kn, zatim poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 1999. do 15. ožujka 2000. iznosilo je 5.312.014,55 kn, porez na promet nekretnina iznos 170,50 kn, a što nije utvrđeno za koju godinu se odnosi, a može biti na 1998. ili 1999. godinu, te porez na tvrtku u iznosu 682,05 kn što se odnosi također na te godine, te porez na motorna vozila u iznosu 604,50 kn.

Nadalje, temeljem istog vještačenja, utemeljenog na postojećoj dokumentaciji utvrđeno je da je dugovanje na ime obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje za razdoblje 01. studeni 1998. do 29. veljače 2000. iznosilo 1.980.880,62 kn i naposljetku za obvezni doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 01. siječnja 1999. do 29. veljače 2000. 4.827.546,00 kn slijedom čega, kada se uzme u obzir uplata Hrvatskom fondu za zdravstveno osiguranje u iznosu od 2.256.255,07 kn u inkriminiranom razdoblju ostaje ukupno dugovanje u iznosu od 13.607.277,90 kn.

Prema dokumentaciji koja prileži u spisu, što je konstatirao i vještak financijske struke u svojem nalazu, razvidno je da je od 01. ožujka 1998. isplata neto plaća zaposlenicima društva „K.“ d.d. obavljana putem štedionice „M.“ d.d. Ta isplata neto plaća obavljana je na način da su sredstva doznačavana na račun štedionice „M.“ d.d., a istovremeno su od strane društva „K.“ d.d. dostavljene specifikacije sa imenima i prezimenima ljudi, kao i iznosima koji im na ime neto plaća trebaju biti doznačeni na tekuće račune.

U početku je doznačen iznos od 1.500.000,00 kn od strane društva „K.“ d.d., a u kasnijem razdoblju zbog blokade žiro-računa sredstva za isplatu plaća doznačavana su putem cesija. Za zaposlene na rukovodećim mjestima društva „K.“ d.d. plaće su isplaćivane na isti način kao i za ostale zaposlenike dakle u neto iznosima putem štedionice „M.“ d.d., a koji obračun je počeo od 01. lipnja 1998.. Tako nedvojbeno utvrđene činjenice u skladu su sa iskazivanjem svjedoka V. Ž., a posebno svjedoka M. L. M.. Naime, ova posljednja svjedokinja je bila zamjenica predsjednika Uprave štedionice „M.“, koja u tom svojstvu ima najpouzdanija saznanja da su se isplatne liste za djelatnike tvrtke „K.“ d.d. sačinjavale u financijskom odjelu tog trgovačkog društva gdje se izračunavaju doprinosi i porezi, te prirez na dohodak, a u štedionici „M.“ d.d. isplaćivane su neto plaće.

Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da su oba optuženika, kao odgovorne osobe, na opisani način, isplatom neto plaća preko štedionice „M.“ d.d. za sve djelatnike, u situaciji kada su znali da je žiro-račun trgovačkog društva „K.“ blokiran, svjesno postupili s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo „K.“ gdje su bili uposlenici, a što su i htjeli. Takvim načinom postupanja svjesno i voljno ostvarili su znatnu imovinsku korist za trgovačko društvo „K.“ neplaćanjem poreza i doprinosa u visini utvrđenih u toč. 2.) izreke presude.

I Kž 205/09-5

Iz izloženoga slijedi, protivno žalbenim navodima oba optuženika, da je prvostupanjski sud ispravno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje odluke o toj djelatnosti optuženika, te osnovano podveo pod zakonski opis kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. al. 4. KZ-a za koje ga je u toč. 2.) izreke presude proglasio krivim. Za ta svoja utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski sud dao je u svemu valjane, logično iscrpne razloge posebno na strani 20 i 21 presude koje u svemu kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Budući da optuženici žalbenim navodima nisu doveli u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenih djela za koje su proglašeni krivima, to žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog pogrešne primjene kaznenog zakona nisu mogle biti prihvaćene.

S obzirom da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, sukladno odredbi čl. 382. ZKP-a, pobijana presuda je ispitana i u tom dijelu povodom žalbi optuženika, a istovremeno je razmotrena i žalba državnog odvjetnika podnesena iz te žalbene osnove.

U pravu je državni odvjetnik kada smatra da su utvrđene kazne za svakog optuženika i za svako pojedinačno kazneno djelo preblage i neprimjerene težini počinjenja kaznenog djela i da nisu podesne za ostvarenje ciljeva specijalne i generalne prevencije.

Sud prvog stupnja je prilikom izbora vrste i visine kazne pravilno uzeo opt. Z. Š. i opt. D. M. da su osobe srednje životne dobi, da su očevi dvoje punoljetne djece, da su neosuđivane osobe, te njihov doprinos okončanju ovog kaznenog postupka. Međutim tim olakotnim okolnostima, po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, dao je preveliki značaj, a nije cijenio kao otegotnu okolnost visinu imovinske koristi pribavljene sebi i drugima kako je utvrđeno u toč. 1.) izreke, niti visinu protupravne imovinske koristi pribavljene tom trgovačkom društvu „K.“ d.d., te istovremeno visinu štete koja je nastala za proračun i fondove Republike Hrvatske kako je utvrđeno u toč. 2.) izreke presude, a isto tako i duljinu inkriminirane djelatnosti za koju su oglašeni krivima. Nadalje, kao rukovodeće osobe trebali su u svojem poslovanju voditi brigu o zakonitosti svojega rada, međutim, njihovo postupanje je imalo za posljedicu otvaranje stečajnog postupka, a time i ostajanje bez posla većeg broja uposlenika.

Stoga je za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ-a, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju bilo nužno utvrditi optuženicima u većoj visini pojedinačne kazne, a time izreći i strožu jedinstvenu kaznu zatvora i to opt. Z. Š. u trajanju dvije godine, opt. D. M. u trajanju jedne godine i šest mjeseci, jer se blažim kaznama, osobito ne onima koje je utvrdio, prvostupanjski sud, te primijenjenom uvjetnom osudom, ne bi ostvarile istaknute svrhe izricanja kaznenopravnih sankcija.

Kako ispitivanjem pobijane presude nije utvrđena povreda zakona na koju ovaj drugostupanjski sud u smislu čl. 379. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, to je prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP-a preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni i optuženicima izrečene kazne kao pod toč. I. izreke ove presude, dok je o žalbama optuženika i V. Ž. na temelju čl. 387. ZKP-a odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

I Kž 205/09-5

U Zagrebu, 28. listopada 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.