Revr-361/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 361/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. N., koju zastupaju punomoćnici P. J. i J. P., odvjetnici iz S. , protiv tužene P. d.d. S., koju zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-4964/05 od 19. siječnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: P- 1841/05 od 26. kolovoza 2005., u sjednici održanoj dana 31. svibnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženoj naloženo da plati tužiteljici iznos od 7.872,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.751,50 kn. Drugostupanjski sud je u izreci svoje presude dopustio reviziju, a u obrazloženju naveo da je revizija dopuštena radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP) zbog odgovora na pravno pitanje je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i «neostvarivanja zacrtanih poslovnih planova na razini trgovačkog društva jednostrano, bez pristanka radnika, umanjiti osnovnu plaću».

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije, odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Budući je u pitanju revizija koja se izjavljuje po dopuštenju drugostupanjskog suda, ona se može izjaviti u smislu odredbe čl. 385. a. ZPP samo zbog materijalnopravnog ili postupnopravnog pitanja zbog kojega je dopuštena, pa je pobijana presuda ispitana u granicama razloga navedenih u reviziji koji se odnose na pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, a ostali navodi u reviziji nisu mogli biti predmet razmatranja.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice do joj tužena plati 7.872,93 kn na ime manje obračunate i isplaćene plaće za razdoblje od siječnja 1999. do kolovoza 2000. Utvrđeno je da je tužena u tom periodu tužiteljici isplatila po osnovi plaće manje 10 do 33% po pojedinim mjesecima u odnosu na plaću na koju je imala pravo temeljem ugovora o radu, Pravilnika o radu te Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine («Narodne novine» broj 41/98. – dalje: KU). Tužiteljica je u tom periodu izvršavala radne obveze radeći puno radno vrijeme i obavljajući uobičajene radne zadatke te ostvarivala uobičajeni radni učinak. Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Određivanje plaće uređeno je odredbama čl. 81. (sada čl. 88.) Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) i poslodavac je dužan isplatiti plaću koja je određena na propisani način. Prema odredbi čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Normalnim učinkom smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova (čl. 28. st. 2. KU). Tim odredbama kolektivnog ugovora određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno tj. određena je osnovna plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i normalni učinak. Normalni učinak predstavlja u smislu odredbe čl. 28. st. 2. KU doprinos radnika u radu – ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršavanju preuzetih ugovornih obveza.

Navedeni pojam «normalni učinak» ne može se dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tužena, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Odnos između radnika i poslodavca je ugovorni odnos, na koji se u skladu s naravi toga ugovora primjenjuju i opći propisi obveznog prava, kako je to određeno u čl. 10. ZR, a dužnost izvršenja preuzete ugovorne obveze jedno je od temeljnih načela obveznog prava propisanog odredbom čl. 17. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99) koji se u ovom slučaju primjenjuje. Temeljna je obveza poslodavca u smislu čl. 7. st. 1. ZR radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Poslodavac se ne može osloboditi obveze isplate plaće pozivajući se na poteškoće u poslovanju i na neostvarene planirane rezultate. Radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću. On ne sudjeluje u ostvarenoj dobiti, pa nije dužan sudjelovati ni u poslovnom gubitku poslodavca. Nije u pitanju «udruženi rad» određenog broja radnika koji sami donose poslovne odluke ili koji makar imaju određenog utjecaja na poslovne odluke uprave društva.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 31. svibnja 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.