Gž x-579/2014-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž x-579/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz B. D., OIB: ..., sada u K. L., L., zastupan po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republika Hrvatska OIB: ..., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Trogiru, broj 6 P-661/2008 od 22. svibnja 2014., u sjednici održanoj 2. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru, broj 6 P-661/2008 od 22. svibnja 2014. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Trogiru, broj 6 P-661/2008 od 22. svibnja 2014. u dijelu u kojem je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužitelja (točka II. izreke) te se tužba u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbacuje.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj J. B. iz B. D., OIB: ..., odnosom na tuženu Republiku Hrvatsku, OIB: ..., vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. 3286/1, čest. zem. 3286/2 i čest. zem. 3286/3, sve Z.U. 1727, k.o. S., te čest. zem. 576, Z.U. 1920, k.o. S., pa je tužena dužna izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama na ime tužitelja za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužene, za cijelo, sve u roku od 15 dana , dok je u protivnom, ovlašten tužitelj da, temeljem ove presude, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime , za cijelo, uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene Republike Hrvatske, za cijelo. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana tužitelju naknaditi parnični trošak (točka I. izreke)."

Točkom II. izreke odbijen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju J. B. iz B. D., OIB: ..., iznos od 10.000.000,00 kn sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od podnošenja tužbe po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, te mu u istom roku naknaditi parnične troškove."

Odlukom o trošku postupka naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana iz osnova parničnog troška isplati tuženoj iznos od 33.750,00 kuna (točka III. izreke).

Protiv presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva čest. zem. 3286/1, 3286/2 i 3286/3 sve Z.U. 1727 k.o. S., te čest. zem. 576 Z.U. 1920 k.o. S. koje da je stekao temeljem Ugovora o nagodbi broj 1/91, te zahtjev za naknadu štete.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe obratio tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora u odnosu na glavni tužbeni zahtjev, dok se u odnosu na podredni tužbeni zahtjev nije obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da iz kupoprodajnog ugovora broj 7/90 koji je sklopljen 23. listopada 1990. između V. P. broj ... kao prodavatelja i J. B. kao kupca proizlazi da su na usmenom nadmetanju održanom dana 23. listopada 1990. prodani tužitelju brodovi, Pt-61 i Pt-62 za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 9.200.000,00 Dinara, kojim ugovorom je određeno da će kupac preuzeti brodove u H. i. S., L.,

- da iz potvrda od 23. listopada 1990. proizlazi da je tužitelj na ime kaucije za brodove položio iznos koji odgovara 20% kupoprodajne cijene i da je platio u cijelosti kupoprodajnu cijenu za navedene brodove

- da iz Ugovora o nagodbi zaključenog između prodavatelja V. P. broj ... i kupca- tužitelja od 3. svibnja 1991. proizlazi da kupac nije preuzeo brodove u H. i. S., a razlog ne preuzimanja brodova da su zahlađeni odnosi između JNA i Republike Hrvatske,

- da je citiranim ugovorom o nagodbi prodavatelj pristao na osiguranje koje je kupac zatražio budući da nije preuzeo brodove, pa je od prodavatelja zatražio vraćanje uplaćenog iznosa za brodove, a kako prodavatelj nije bio u mogućnosti vratiti uplaćeni iznos, pristao je na hipotekarnu predbilježbu u zemljišnim knjigama na G. ... S. D. i to na čest. zem. 576 Z.U. 2490 i čest. zem. 3286 Z.U. 2494 k.o. S. na cjelokupnu površinu,

- da se u točci 6. Ugovora o nagodbi navodi da ukoliko se kupcu ne bude mogao vratiti uplaćeni iznos a nekretnine ne budu u službi oružanih snaga JNA, kupac postaje vlasnik navedenih nekretnina i temeljem ugovora dopušta mu se uknjižba navedene nekretnine na njegovo ime u zemljišnim knjigama,

- da je Ugovor o nagodbi od 3. svibnja 1991. potpisan od strane tužitelja kao kupca, te pukovnica M. C. kao prodavatelja s tim što nije dostavljen dokaz da je ta osoba koja je potpisala ugovor kao prodavatelj bila i ovlaštena potpisati ugovor, niti je navedeni ugovor ovjeren kod nadležnih tijela te ne sadrži klauzulu nadležnog pravobraniteljstva,

- da iz iskaza svjedoka A. B. proizlazi kako mu je poznato da je bivša JNA temeljem javnog natječaja prodavala više brodova i da je tužitelj bio zainteresiran za kupnju jednog broda no nije mu poznato je li isti kupio brod, kao što mu nije poznato je li V. P. broj ... u B. bila bazna i je li mogla prodavati brodove, dok ne poznaje osobu Č. C.,

- da iz dopisa svjedoka B. R. iz B. proizlazi kako tužitelja poznaje iz perioda 1990.- 1991. obzirom da je isti kod njega radio kao fizički radnik na uređenju dvorišta,

- da iz dopisa Č. C. iz B. proizlazi kako isti nije u mogućnosti pristupiti na sud radi saslušanja, dok tužitelja ne poznaje niti je ikad bio u Trogiru.

Na temelju tako provedenog postupak prvostupanjski sud zaključuje da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja jer isti nije dokazao da je V. P. u B. broj ... bila ovlaštena za sklapanje pravnih poslova koji su priloženi uz tužbu i na temelju koji tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju nije nastupio odgodni uvjet koji se spominje u pravnim poslovima. Založno pravo da je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje založnog vjerovnika na određenu tražbinu, a koje založno pravo na nekretnini je moguće osnovati jedino kao hipoteku. Hipoteka na koju se tužitelj poziva kao založno pravo u Ugovoru o nagodbi od 3. svibnja 1991. da nije zasnovana niti upisana u zemljišne knjige, što znači da nije osnovana, pa tako ne postoji ovlaštenje tužitelja da isti zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Dakle, predmetni Ugovor o nagodbi od 3. svibnja 1991. da nije valjani pravni posao i protivan je odredbi članka 69. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje u tekstu: ZOVO). Tužitelj da nije dokazao da je prodavatelj navedenim kupoprodajnim ugovorom od 23. listopada 1990. bio ovlašten na prodaju brodova koje je kupio kupac, niti je Ugovor ovjeren kod nadležnog tijela, a uglavak iz Ugovora o nagodbi kojim je prodavatelj pristao na zabilježbu hipoteke na predmetnim nekretninama da je nedopušten jer navedena hipoteka kao založno pravo nije upisana u zemljišne knjige, pa ne postoji ovlaštenje tužitelja da zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama koje su naknadno i upisane kao pomorsko dobro. Isto tako da nije osnovan ni podredni tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete jer se tužitelj prethodno nije obratio tuženoj radi mirnog rješenja spora, pa da je zahtjev u tom dijelu nedopušten.

Navedena činjenična utvrđenja, kao i zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva pod točkom I. izreke prvostupanjske presude prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su ista utemeljena na sadržaju provedenog postupka, a izneseni žalbeni prigovori ih ne dovode u sumnju.

Naime, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je predmetne nekretnine stekao temeljem Ugovora o nagodbi s bivšom JNA, kao hipotekarni vjerovnik po osnovi isplate na temelju kupoprodajnog ugovora od 23. listopada 1990. jer ugovor nije ovjeren kod nadležnog tijela niti ima klauzulu nadležnog pravobraniteljstva, kao što nije dokazao da je isti potpisala osoba koje je bila ovlaštena na potpisivanje tog ugovora. Hipoteka ne može biti osnov stjecanja prava vlasništva, već je to osiguranje, a u predmetnom slučaju nije niti upisana u zemljišnoj knjizi, a koje založno pravo se na nekretninama stječe upisom u zemljišne knjige kada su ispunjene zakonske pretpostavke za to, što u konkretnom slučaju nije. Dakle, založnom pravu je osnovna svrha da služi za namirenje tražbine prodajom zaloga, pa svako ugovaranje kojim se vjerovniku zabranjuje prodaja ili po kojem se vjerovniku prepušta vlasništvo zaloga nije dopušten, jer je to izrijekom zapriječeno Zakonom, pa je ništav ugovorni uglavak o stjecanju prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužitelja kao hipotekarnog vjerovnika, slijedom čega tužitelj na takav način nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Stoga je osnovano prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. izreke

Dakle, ovako utvrđeno činjenično stanje u odnosu na točku I. izreke presude, žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući pri tom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio o tužbenom zahtjevu pod točkom I. na način da je istog odbio.

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud odbio podredni tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom II. radi naknade štete pozivajući se na odredbu članka 186.a ZPP-a, pa da je zahtjev radi naknade štete nedopušten.

Osnovano prvostupanjski sud navodi da se tužitelj trebao sukladno odredbi članka 186.a ZPP-a, a prije podnošenje podrednog tužbenog zahtjeva protiv Republike Hrvatske u svezi naknade štete obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, što u konkretnom slučaju nesporno nije učinjeno. Međutim u tom slučaju nema mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva već odbacivanju tužbe.

Nema sumnje da je tužitelj postavljanjem podrednog tužbenog zahtjeva podneskom od 12. rujna 2013. po prvi put zatražio naknadu štete, jer je uz postojeći tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, istakao i taj zahtjev za naknadu štete, dakle preinačio je tužbeni zahtjev (članak 191. ZPP-a), pa stoga nisu osnovani navodi tužitelja da se prilikom postavljanja podrednog tužbenog zahtjeva nije trebao obraćati nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora jer da je to učinio 20. svibnja 2008. prije podnošenja tužbe.

Kako iz tijeka postupka nedvojbeno proizlazi da se tužitelj prije podnošenja podrednog tužbenog zahtjeva nije obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, to je tužbu trebalo odbaciti a ne odbiti kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud slijedom čega je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a na koju povredu ovaj sud osnovom članka 365. stavka 2. ZPP-a povodom odlučivanja o podnijetoj žalbi pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo primjenom članka 369. stavka 2. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i u tom dijelu tužbu odbaciti, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku postupka koja je valjano utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, a žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju.

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP- a, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu po osnovi odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u odnosu na točku I. i III. izreke.

U Splitu 2. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac