Rev-2285/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2285/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Vladimira Drakulića, Đorđa Bjegovića i Radomire Felicijan- Maoduš kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.D. i J., oboje iz Z., zastupani po K.Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženog B.P. iz M.B., zastupanog po P.N., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 3. svibnja 1990. br. Gž 2980/90 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru od 14. travnja 1989. br. P 408/86, u sjednici održanoj dana 7. srpnja 1993.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženog odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio naloženo je tuženom da plati tužiteljima dinarsku protuvrijednost za 12.000 njemačkih maraka i to prema tečaju valute u času isplate te da im naknadi parnične troškove u iznosu od 165 dinara.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni javni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Presude sudova nižeg stupnja sadrže jasne izreke i razumljive razloge i zato se u reviziji neosnovano tvrdi da se pravilnost presuda ne može ispitati.

Dakle, u postupku nije učinjena bitna povreda iz toč. 13. st.2. čl. 354. ZPP kako se to tvrdi u reviziji.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP nije ostvario. Neosnovano tuženi ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. To zbog toga jer je utvrđeno da je tuženi od prednika tužitelja pozajmio iznos od 12.000 DEM a dokazano je da zajam nije vratio do časa zaključenja glavne rasprave pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev usvojen.

Tuženi neosnovano tvrdi da je na ovaj spor trebalo primijeniti odredbu čl. 395. Zakona o obveznim odnosima. To zbog tog jer se odredba čl. 395. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje samo na one ugovore u kojima novčana obveza protivno posebnom propisu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti.

Ugovor iz kojeg tužitelji utužuju povrat zajma zaključen je koncem 1985. godine i u to vrijeme nije postojalo nikakvo ograničenje u pogledu ugovaranja obveze u stranoj valuti. Zakon o deviznom poslovanju ("Službeni list", br. 66/85) koji je u odredbi čl. 15. zabranio pozajmljivanje deviza stupio je na snagu 1. siječnja 1986. godine (dakle nakon što je ugovor o zajmu između tuženog i prednika tužitelja već bio zaključen) i zato se odredba čl. 395. ZOO ne može primijeniti na ugovor o zajmu na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom predmetu.

Ugovor na kojem tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev valjan je pravni posao i proizvodi valjane pravne učinke.

Dakle, nije se ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 7. srpnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.