I Kž-109/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 109/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 35. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 14. studenog 2006., br. K-6/04-17, u sjednici održanoj dana 08. rujna 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i optuženikovog branitelja, N. Š., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I. M. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio je krivim opt. I. M. za kazneno djelo ubojstva na mah, iz čl. 35. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 32/93, 38/93, 16/96 i 28/96, nastavno: KZRH), na način opisan u izreci te presude, te ga je na temelju iste zakonske odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u koju mu je na temelju čl. 45. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 31/93, 39/93, 108/95, 16/96 i 28/96, nastavno: OKZRH), uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 04. kolovoza do 19. listopada 1993.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, nastavno: ZKP), optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, s tim da će sud o visini troškova odlučiti naknadno, posebnim rješenjem.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, osobno i putem branitelja D. M. i N. Š., odvjetnika iz Z. i M. K., odvjetnika iz S. B..

I Kž 109/07-6

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu, izricanjem strože kazne optuženiku.

Optuženik, osobno i putem branitelja, žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem ili preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno u osobnoj žalbi predlaže još i donošenje odluke nakon održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i pobijana presuda preinači u odluci o kazni, a žalba optuženika odbije kao neosnovana, kod čega je ustrajao i na sjednici vijeća prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel.

Sjednici vijeća nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Drago Marincel i optuženikov branitelj N. Š., odvjetnik iz Z., dok uredno obaviješteni optuženik i njegov branitelj D. M., odvjetnik iz Z., nisu pristupili te je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP.

Budući da su žalbe optuženika, kako osobna tako i one putem branitelja, podnesene zbog istih žalbenih osnova ili se međusobno dopunjuju, to su sve navedene žalbe cijenjene kao jedna žalba optuženika podnesena u njegovu korist.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.

Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer nalazi da je izreka presude proturječna razlozima, a u obrazloženju da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, osobito u pogledu vrste i oblika krivnje, dok oni razlozi koji su navedeni, da su proturječni. Protivno navedenim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo ubojstva na mah, iz čl. 35. KZRH, za koje je optuženika proglasio krivim na način opisan u izreci pobijane presude, pri čemu presuda ne sadrži bilo kakve proturječnosti, koje bi ju činile nerazumljivom, niti su navodi u razlozima presude o sadržaju pojedinih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku proturječni samim tim ispravama i zapisnicima. Tako, nema proturječnosti u činjenici da sud s jedne strane prihvaća nalaze i mišljenja vještaka za balistiku D. Ć. i medicinskog vještaka dr. I. B., koje su dali nakon tzv. djelomične rekonstrukcije događaja, (kako sud naziva demonstraciju na glavnoj raspravi u pogledu položaja optuženika i ošt. I. P. od strane optuženika i njegovog branitelja) da je teoretski moguće da bi se događaj odigrao na način da je ošt. I. P. uhvatio za cijev puške i povukao je prema sebi, uslijed čega je došlo do ispaljenja spornog hica, a s druge strane sud otklanja mogućnost da bi u takvom neprirodnom položaju ruke oštećenika P., moglo doći do

I Kž 109/07-6

povlačenja za cijev puške i opaljenja, pri čemu ponovno cijeni okolnosti koje ističu upravo navedeni vještaci, da nema relevantnih pokazatelja da bi ošt. I. P. na takav način hvatao za cijev puške, osim da se radilo o apsolutnoj blizini pucanja, te bi i u tom slučaju optuženik obvezno morao imati prst na obaraču, jer je do opaljenja moralo doći povlačenjem okidača, te da je položaj ruke ošt. I. P., prikazan kod te tzv. djelomične rekonstrukcije, donekle neprirodan i visok. Prema tome, očito je riječ o jednoj hipotetskoj mogućnosti koju su razmatrali navedeni vještaci, čije je zaključke sud na opisani način ocijenio, u čemu nema proturječnosti na koje ukazuje žalba optuženika. Nastavno tome, nema niti postupovne povrede iz čl. 367. st. 3. ZKP, u vezi čl. 257. ZKP, jer u tom dijelu za sud nije bilo sumnji u pogledu točnosti danih mišljenja vještaka niti potrebe za traženjem mišljenja drugih vještaka. Isto tako, ne radi se o proturječnosti razloga presude kada sud s jedne strane ocjenjuje da su svjedoci M. J., A. K., S. K. i F. B. samo fragmentarno vidjeli neke dijelove događaja te da se na njihovim iskazima nisu mogle utvrditi sve odlučne činjenice, a s druge strane sud ipak na takvim iskazima temelji određene zaključke u pogledu nekih okolnosti i činjenica, jer upravo na takav način sud je dao potrebnu individualizaciju u ocjenjivanju svakog pojedinog provedenog dokaza.

Protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud nije povrijedio niti odredbu čl. 367. st. 3. ZKP, u vezi čl. 3. st. 2. ZKP, jer se nije radilo o dvojbama na koje ukazuje žalba i koje bi trebalo riješiti na način povoljniji za optuženika (postojanje uzročno posljedične veze između voljne radnje optuženika i nastalih posljedica, postojanje namjere optuženika usmjerene na uzrokovanje nastale posljedice, pitanje postojanja kontinuiranog napada na optuženika), već se radilo o ocjenama suda o postojanju određenih činjenica i okolnosti, koje je sud utemeljio na rezultatima provedenih dokaza.

Time što je odbio provesti određene dokaze predložene od strane optuženika, jer ih je ocijenio nepotrebnim ili nevažnim, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, u vezi čl. 8. st. 1. ZKP, jer obveza suda da s jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete optuženika kao i one koje mu idu u korist, ne znači da je dužan izvesti sve predložene dokaze, a drugo je pitanje da li je odbijanje provođenja pojedinih dokaza imalo za posljedicu nepotpuno (a time i pogrešno) utvrđeno činjenično stanje, što će se ocijeniti naknadno, kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Nije u pravu žalitelj niti kad ističe da je povrijeđeno njegovo pravo obrane, time što je sud na temelju odredbe čl. 331. st. 1. toč. 4. i 5. ZKP, pročitao nalaz i mišljenje vještaka D. Ć., jer iako je nesporno da je navedeni vještak umro, žalitelj smatra da je trebalo pozvati drugog vještaka radi neposrednog ispitivanja na glavnoj raspravi. Naime, sud je pravilno primijenio odredbe čl. 331. st. 1. toč. 4. i 5. ZKP, utvrdivši da je balistički vještak D. Ć. u međuvremenu umro, a nakon toga je ocijenio da u njegovom nalazu i mišljenju nema proturječnosti niti nedostataka, koji bi zahtijevali pribavljanje mišljenja drugih vještaka, što je opet pitanje potpunosti i ispravnosti utvrđivanja činjeničnog stanja, a ne pitanje bitnih povreda na koje neosnovano upire žalitelj.

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, u vezi čl. 9. st. 2. ZKP, koju ističe žalitelj u osobno podnesenoj žalbi. Naime, sud je u više stadija kaznenog postupka (u istrazi, kod odlučivanja o prigovoru na optužnicu, kod pripremanja glavne rasprave, tijekom same glavne rasprave, pa i u postupku povodom žalbe) ovlašten iz spisa izdvojiti zapisnike i obavijesti iz čl. 78. ZKP, kad utvrdi da se isti nalaze u

I Kž 109/07-6

spisima, pa je sud pravilno postupio kada je utvrdivši da to do tada nije učinjeno, pozivom na odredbu čl. 331. st. 2. ZKP, tijekom glavne rasprave izdvojio iz spisa službene zabilješke o obavijesnim razgovorima redarstvenih vlasti sa građanima (čl. 78. st. 4. ZKP), pri čemu ispravno nije dana posebna žalba, budući je sud odlučio odmah nastaviti s glavnom raspravom. Pri tome, nema sumnje da sud u pobijanoj presudi nije koristio sadržaj tako izdvojenih službenih zabilješki, a tek bi se u tom slučaju moglo govoriti o tome da se presuda temelji na nedopuštenim dokazima.

Ne radi se niti o povredi iz čl. 367. st. 3. ZKP, u vezi čl. 15. st. 1. ZKP, jer i ovdje se zapravo radi o prigovoru potpunosti i ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je sud odbio pribaviti upravne spise MORH-a da bi utvrdio je li ošt. I. P. u vrijeme događaja, kao vojna osoba bio na dužnosti, što bi po mišljenju žalitelja bilo prethodno pitanje značajno za ocjenu ima li mjesta za primjenu Zakona o oprostu, pa kako se radi o činjeničnom pitanju, o tome ocjena slijedi kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz svih navedenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i dr., na koje se u žalbi poziva optuženik, niti se radi o bilo kojoj povredi postupka iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a sve ono što se zapravo odnosi na prigovore u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenit će se naknado, kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Optuženik pobija presudu i zbog povrede odredaba kaznenog zakona, pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP radilo, a iz sadržaja žalbe proistječe, da i u tom dijelu zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na mah, smatrajući da bi se tek drugačijom i po žalitelju ispravnom ocjenom utvrđenih činjenica, a posebno prihvaćanjem njegove obrane - da je postupao u nužnoj obrani jer napad na njega nije prestao ili je barem cijelo vrijeme neposredno predstojao; da nema izravne uzročne veze između radnji optuženika i nastalih posljedica po ošt. I. P., jer nije bilo voljnog opaljenja već je to posljedica radnji ošt. I. P. u vidu hvatanja za cijev i povlačenja puške; te da je trebalo primijeniti Zakon o općem oprostu budući da iz pravilno utvrđenih okolnosti slijedi zaključak kako je kazneno djelo počinjeno u neposrednoj vezi s ratnim operacijama i vojnom službom ošt. I. P. došlo do ispravnog zaključka da nije počinio kazneno djelo za koje se tereti. Međutim, kako se ispravnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, očito je da se ovdje radi o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, pa će se ti razlozi razmotriti nastavno, u dijelu razmatranja i ocjene žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Protivno žalbenim navodima optuženika koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih

I Kž 109/07-6

izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovu međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci pobijane presude. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama koji su utemeljeni na ispravnoj ocjeni kako obrane optuženika tako i iskaza ispitanih svjedoka, te nalaza i mišljenja ispitanih vještaka i ostalih provedenih dokaza, koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Ispravno je prvostupanjski sud na temelju istinitih i uvjerljivih tvrdnji optuženika i svjedoka M. M. i A. Z., te vještaka psihijatra dr. A. A., utvrdio da su ošt. I. P. i svjedoci B. B. i V. Š. najprije došli u prepirku i sukob s optuženikom, pri čemu su ga grubo vrijeđali i zlostavljali u takvoj mjeri da su ga bez njegove krivnje doveli u stanje jake razdraženosti, koje stanje u nastavku događaja opravdava ocjenu da optuženik postupa na mah kada s ciljem lišenja života ošt. I. P. ispaljuje hitac u njegovom pravcu, pogađa ga u lijevi dio prsnog koša i zadaje mu strijelnu ozljedu prsnog koša s oštećenjima lijevog plućnog krila i srca, što je prouzročilo smrt ošt. I. P..

Nije u pravu žalitelj kad ističe da je postupao u nužnoj obrani, odnosno da je do spornog hica ispaljenog u ošt. P. došlo slučajno, bez volje optuženika, kada je ošt. P. rukom uhvatio za cijev puške i povukao je prema sebi. Prije svega, nije sporno da se optuženik u jednom trenutku uspio otrgnuti i pobjeći u svoje dvorište, gdje iz podruma uzima pušku i vraća se na ulicu. U pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je tu prestao napad na optuženika od strane ošt. I. P. i svjedoka V. Š. i B. B., jer sam optuženik u prvoj obrani, koju sud u tom dijelu s pravom prihvaća kao logičnu i vjerodostojnu, navodi da je vraćajući se s puškom na dvorište i ulicu vidio onog mladića s pištoljem (V.

Š.) kako se povlači prema orahu, dok je svj. B. B. u tom trenutku već bio kod svog automobila, a ošt. I. P. mu je bio s desne strane nešto iza leđa. Dakle, nema nikakve sumnje da je napad na optuženika prestao, jer optuženik se oteo i pobjegao u svoje dvorište, a napadači ošt. I. P. i svjedoci V. Š. i B. B. se povlače prema svojim automobilima, s klanjajući se od optuženika koji se vraća s puškom i praktično prelazi u napad na njih, jer kako sam navodi, ispaljuje jedan hitac u zrak odmah čim je izašao van kroz kapiju, a drugi hitac ispaljuje u zemlju ispred V.

Š. (koji mu uslijed odbijanja zadaje tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne rane lijeve potkoljenice). Isto tako, sud s pravom odbija sve izmjene koje su u obrani optuženika uslijedile nakon prvog ispitivanja, opravdano cijeneći da su iste usmjerene u pravcu izbjegavanja kaznene odgovornosti. Tako, optuženik neosnovano ističe kako je uočio da je između nogu B. B. bila nekakva cijev iako je za očekivati da bi tu činjenicu svakako istaknuo već kod prvog ispitivanja što nije učinio, a pored toga niti jedan ispitani svjedok ne ukazuje da bi bilo tko od navedenih napadača na optuženika imao bilo kakvo oružje, osim V.

Š. koji je imao pištolj, ali u futroli, za pojasom. U tom pravcu optuženik također neosnovano mijenja iskaz tvrdeći kako je V. Š. u vrijeme kad je on već uzeo pušku, držao u desnoj ruci na trbuhu pištolj sa cijevi okrenutoj zemlji, a kad je držeći pušku izašao iz dvorišta, V. Š. je držao pištolj s dvije ruke, kao da ga repetira. Naime, u iskazu kojeg je dao kod prvog ispitivanja optuženik je tvrdio kako je V. Š., dok ga je povremeno udarao u testise istovremeno držao ruku na pištolju kojeg je imao za pojasom u futroli, da mu se tek učinilo da će V.

Š. izvući pištolj kad se povukao iza oraha, te da nije primijetio da bi dizao pištolj već samo da je držao ruku na pištolju koji je bio u futroli. Iako su vještaci za balistiku i medicinu, suglasno prihvatili kao teoretski moguću verziju da je do opaljenja spornog hica u ošt. I. P. došlo nakon što je ovaj uhvatio za cijev puške i povukao je prema sebi, kako su to u tzv. djelomičnoj rekonstrukciji na glavnoj raspravi prikazali

I Kž 109/07-6

optuženik i branitelj, sud je s pravom otklonio takvu mogućnost jer se radi tek o hipotetskoj mogućnosti za koju i po ocjeni vještaka nema relevantnih materijalnih pokazatelja, osim činjenice da se bez sumnje radilo o apsolutnoj blizini pucanja, odnosno naslonu usta cijevi oružja na lijevu bočnu stranu tijela ošt. I. P., i što je položaj ruke ošt. I. P. kojom bi držao za cijev puške, kako su to prikazali optuženik i branitelj, bio neprirodan i visok. Pored toga, činjenica je da je optuženik kod prvog ispitivanja iskazao kako kod I. P. nije vidio nikakvo oružje ali je osjetio da bi ga ovaj mogao napasti pa ga je ustima puščane cijevi udario u slabine da bi ga odgurnuo i tada je došlo do opaljenja, pri čemu nije spominjao bilo kakvo hvatanje za pušku i povlačenje od strane ošt. I. P..

Prema tome, kod takve ispravne analize činjenica utvrđenih tijekom dokaznog postupka, kakvu u pobijanoj presudi daje prvostupanjski sud, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud opravdano zaključuje da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na mah, iz čl. 35. KZRH, u svemu na način opisan u izreci pobijane presude.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje optuženik nalazi u tome što je sud odbio provesti predložene dokaze, koji bi da su provedeni doveli do potpunog utvrđenja činjeničnog stanja što bi omogućilo drugačije i pravilne zaključke.

Prije svega se to odnosi na rekonstrukciju događaja ili barem očevid na licu mjesta događaja, radi utvrđenja dinamike događaja koja bi pokazala kako nije došlo do stvarnog prekida napada na optuženika, jer su ošt. I. P. te svjedoci B. B. i V. Š. imali dovoljno vremena i prostora da napuste mjesto događaja za vrijeme dok je optuženik otišao po pušku i vratio se s njom na ulicu, a kako to nisu učinili, njihov napad nije niti prestao ili je barem i dalje neposredno predstojao. Međutim, i pored toga što isti zaista nisu napustili mjesto događaja, činjenica da se optuženik otrgnuo od njih i otrčao u svoje dvorište, odakle se vraća s puškom, a raniji napadači se za to vrijeme povlače s mjesta događaja (sam optuženik u prvom iskazu navodi da je vidio kako se jedan od njih povlači prema orahu, dok je drugi već bio kod svog automobila), dovoljna je za zaključak kako je napad na optuženika prestao, a time je prestala i osnova za postupanje u nužnoj obrani, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud. Nadalje, istina je da su obdukcijom kod ošt. I. P. utvrđeni polukružni podljevi oko zadobivene rane, a kako sam optuženik u svojoj obrani kod prvog ispitivanja ističe da je ošt. I. P. udario puškom u slabine, neposredno prije nego je uslijedio hitac, očito je da su navedeni polukružni podljevi i nastali kao posljedica takvog udarca s cijevi puške, pa je opravdan prvostupanjski sud ocijenio da u tom pravcu nije potrebno provoditi dodatna medicinska vještačenja, posebno nakon pravilne ocjene da su neosnovane kasnije verzije događaja temeljene na neosnovanim tvrdnjama optuženika da je ošt. I. P. hvatao za cijev puške i povlačio je prema sebi.

Isto tako, istina je da se u zapisniku o očevidu navodi da su na mjestu događaja pronađene i dvije čahure od ispaljenog streljiva za Kalašnjikov, call. 7,62 mm, za koje vještak za balistiku D. Ć. navodi da su ispaljene iz različitog oružja (u odnosu na pušku koju je koristio optuženik) i to najvjerojatnije iz poluautomatske puške (list 101 spisa). Kako je tijekom postupka sa sigurnošću utvrđeno da je pucano samo iz puške optuženika, dok je svj. V. Š. imao pištolj ali za pojasom, u futroli i nije ga koristio, a ostali sudionici događaja nisu

I Kž 109/07-6

imali bilo kakvo oružje, opravdano je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog usmjeren na dodatno balističko vještačenje navedenih čahura ispaljenih iz poluautomatske puške, jer je očito da iste ne potječu iz predmetnog događaja.

Nema nikakve sumnje da su ošt. I. P. i svj. V. Š. u vrijeme događaja vojne osobe jer su upravo tog dana potpisali profesionalne ugovore, međutim ta činjenica kao i okolnost da je supruga pok. I. P. ostvarila naknadu na temelju potvrda o tome da je ošt. I. P. smrtno stradao na dužnosti, kao pripadnik oružanih snaga RH, nisu dovoljne za zaključak o tome da bi se ovo djelo moglo podvesti pod Zakon o općem oprostu. Naime, nema govora o tome da bi se ovo djelo, onako kako se, gdje i pod kojim okolnostima dogodilo, moglo podvesti pod čl. 1. Zakona o općem oprostu jer izvjesno je da se radilo o napadu na optuženika zbog nerazjašnjenih međusobnih odnosa optuženika i njegove djelatnice G. D., inače zaručnice svj. B. B., te su se ošt. I. P. i svj. V. Š. u nastaloj prepirci i sukobu svrstali na stranu svj. B. B., što nije imalo nikakve veze s ratnim događanjima i statusom kojeg su u to vrijeme imali u oružanim snagama RH. Stoga je sud opravdano odbio dokazni prijedlog usmjeren na pribavljanje spisa MORH-a, čime zasigurno činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno. Iz svih navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik nalazi da je izrečena kazna preblaga, jer je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti – neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, usklađenost optuženikova ponašanja sa zakonima, kako prije tako i nakon počinjenog djela, veliki doprinos od strane sudionika događaja V. Š. i B. B. – a istovremeno nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti, a posebno činjenicu da se radi i tragediji za obitelj ošt. I. P., koji je najmanje sudjelovao u izazivanju optuženika i njegovog dovođenja u stanje jake razdraženosti napadom i zlostavljanjem.

Optuženik, žaleći se iz iste osnove, smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao utvrđene olakotne okolnosti, pored kojih je takvima trebao cijeniti i niz drugih činjenica, kao što je činjenica da je na optuženika počinjen vrlo agresivan napad u kojem je jednakom mjerom sudjelovao i ošt. I. P.; da je nakon događaja optuženik i njegova obitelj pretrpjela veliki strah budući da im je neposredno nakon događaja aktiviranjem eksploziva uništen veći dio obiteljske kuće, da je optuženik diplomirani pravnik i magistar pravnih znanosti, s položenim ispitom za stečajnog upravitelja, koji uspješno obavlja poslove pročelnika Službe za opće poslove Grada N. G. i zahtjevne poslove stečajnog upravitelja, te posebno njegov pozitivan odnos prema oštećeniku i naknadi štete koji se ogleda u tome što je u izvansudskoj nagodbi obitelji ošt. I. P., isplatio na ime naknade štete iznos od 264.000,00 kn. Protivno tako suprotstavljenim zahtjevima stranaka, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu čl. 56. KZ, od utjecaja na odmjeravanje vrste i mjere kazne, pri čemu je dao ispravan značaj utvrđenim olakotnim okolnostima - da nije osuđivan, da je od počinjenja djela proteklo dulje vrijeme (sada već šesnaest godina), da je njegovo činjenog djela bilo usklađeno sa zakonima, da je otac četvoro ponašanje i prije i nakon po

maloljetne djece, da su nastanku događaja i štetnim posljedicama svojim napadom u velikom mjeri doprinijeli sudionici događaja V. Š. i B. B., a nešto manje ošt. I. P. – a isto tako i

I Kž 109/07-6

utvrđenim otegotnim okolnostima – da je uporabom ubojitog sredstva smrtno stradala mlađa osoba (u to vrijeme ošt. I. P. imao je 25 godina).

Stoga, i po nalaženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, imajući na umu sve utvrđene činjenice, pa i okolnosti koje su nastale u međuvremenu u vidu pozitivnog ponašanja optuženika nakon počinjenog djela (u smislu njegovog profesionalnog usavršavanja i savjesnog obavljanja poslova, te isplaćene naknade za pretrpljenu štetu obitelji ubijenog I. P.), upravo izrečenom kaznom u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca ostvarit će se svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je i odluku o troškovima postupka te našao da je prvostupanjski sud osnovano obvezao optuženika na dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, budući da ga je proglasio krivim, s tim da će o visini troškova sud odlučiti posebnim rješenjem, kad se pribave svi potrebni podaci o troškovima, što je sve sukladno odredbi 122. st. 1. ZKP i čl. 120. st. 2. ZKP.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede kaznenog postupka ili povrede zakona iz čl. 379. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 387. ZKP, žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Damir Kos, v.r.