Rev-378/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 378/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momćinovic kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Zlatka Crnića, Miroslave Vekić i Vesne Milošević kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice A. mldb. K. zastupana po zakonskoj zastupnici M. K. iz Č., zastupana po punomoćniku N. O., odvjetniku iz O., protivtuženika F. K. iz O., kojeg zastupa punomoćnik P. S., odvjetnik iz O., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 12. srpnja 1990. poslovni broj Gž-2509/90-2, kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. svibnja 1990. poslovni broj P—1137/90-8, u sjednici održanoj dana 3. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Osijeku od 16. svibnja 1990. poslovni broj P-1137/90-8 suđeno je:

"Tuženik K. F. dužan je za uzdržavanje tužiteljice K. mldb. A. doprinositi mjesečno 030,67 dinara, počev ou 1. travnja 1990. godine pa do 16. svibnja 1990. g. a od 16. svibnja 1990. g. pa ubuduće dok zato budu postojali zakonski uvjeti 20% od ostvarenog osobnog dohotka kojeg prima u svojstvu radnika u TPS OLT O. dospjele obroke tuženik je dužan isplatiti odjedanput sa pripadajućom zakonskom kamatom po dospjeću svakog obroka, a dospjevajuće do svakog 10-tog u mjesecu na ruke majke i zz. K. M. iz Č., ..., te joj naknaditi ovom parnicom prouzročeni trošak u iznosu od 193.60 dinara sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Osijeku od 12. srpnja 1990. godine br. Gž-2509/90-2 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog svih razloga propisanih odredbom čl. 385. st. 1. t. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80,, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) time da je predložio da sud reviziju prihvati, ukine presude nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a ako utvrdi da ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka već da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo da reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni je sud dostavio na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Na reviziju tužiteljica nije govorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio Javni tužilac Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju. Ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t.

10. ZPP, na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti. Također nije ostvarena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP na koju izričito upućuje revident u razlozima revizije. Ovo iz razloga što suprotno tvrdnjama revidenta ovaj sud ocjenjuje da razlozi prvostepene presude nisu proturječni. Istaknute okolnosti u dokaz proturječnosti razloga prvostepene presude ne predstavljaju proturječnost, jer je prvostepeni sud prihvaćajući tvrdnju tuženika da mu majka kuha i pere odjeću, a da on za to plaća majci 750 dinara te da plaća troškove režija za stan kao utvrđene činjenice, vodio o tim činjenicama, računa kod utvrđivanja potreba tuženika, a radi ocjene njegovih mogućnosti da doprinosi za uzdržavan je tužiteljice.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. t.

3. ZPP.

Predmet spora jeste zahtjev za povišenje iznosa uzdržavanja koje mldb. tužiteljica kao dijete traži od tuženika kao roditelja pa o sporu valja odlučiti primjenom odredbe čl. 272. u vezi s odredbom čl. 260. do 262. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 51/89 - prečišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZBPO).

Prema odredbi iz čl. 272. ZBPO osoba koja prima uzdržava nje može tražiti da sud povisi iznos uzdržavanja, ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka.

Iz nesporne činjenice da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku od 14. studenog 1989. godine posl.br. P-817/ 89 tuženiku naloženo da za uzdržavanje tužiteljice plaća mjesečno 60 dinara, da su se u međuvremenu s jedne strane višestruko povećali troškovi života a time porasla i potrebe tužiteljice sudovi su pravilno ocijenili da su se u ovom slučaju promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija navedena pravomoćna presuda i pravilno odlučili da je u osnovi osnovan zahtjev za povišenje iznosa uzdržavanja.

Pravilno su nadalje sudovi prvog i drugog stupnja primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 260. do 262. te odredbi čl. 268. st. 1. i 2. ZBPO kad su iznos uzdržavanja odredili, počev od 1. travnja 1990. pa do 16. svibnja 1990. godine u mjesečnom iznosu od 636,87 dinara, a nadalje ubuduće mjesečno 20% od ostvarenog osobnog dohotka.

Utvrđene činjenice odlučne za ocjenu potreba tužiteljice (da je tužiteljica stara dvije i pol godine, da su njene potrebe ocijenjene s najmanje 805 dinara mjesečno) i mogućnosti roditelja (da tuženik ostvaruje osobni dohodak prosječno 3.184,36 dinara, da stanuje kod svojih roditelja koji su oboje umirovljenici, da mu majka kuha i pere Odjeću za što je placa mjesečno 750 dinara + troškovi režija, da je po zanimanju autolakirer i da nema druge imovine iz koje bi mogao ostvarivati prihod, a da majka tužiteljice ostvaruje osobni dohodak u prosječnom iznosu od 1.427,70 dinara kao radnica u tvornici "Sloboda") ukazuju da je suđeni iznos uzdržavanja primjeren mogućnostima tuženika i potrebama tužiteljice. Pritom valja istaći da je ovaj sud suglasan s ocjenom drugostepenog suda da se obveza tuženika ne bi mogla umanjiti sve da tužiteljica ima pravo na dječji doplatak. To iz razloga što su utvrđene potrebe tužiteljice u visini od najmanje 800 dinara i tako utvrđene potrebe omogućuju zadovoljavanje tek egzistencionalnih potreba, time da bi eventualno pravo na dječji doplatak i sredstva ostvarena po tom osnovu omogućila tužiteljici, da uz sredstva ostvarena doprinosom roditelja, u potpunijoj mjeri zadovolji potrebe za uzdržavanjem. Na navode revizije valja još istaći da majka tužiteljice ima daleko manji osobni dohodak od tuženika, pa i od takvog osobnog dohotka bit će obvezana doprinositi novčano za uzdržavanje tužiteljice uz doprinos u uzdržavanju koji se obnosi na rad i brigu koju ulaže u podizanju tužiteljice, a što su joj nižestepeni sudovi priznali kao doprinos u uzdržavanju temeljem odredbe čl. 262. Zakona o braku i porodičnim odnosima.

Pozivanje revidenta na obvezu uzdržavanja roditelja kraj činjenice da tijekom postupka nije dokazao ispunjenje pretpostavki iz odredbe čl. 241. st. 1. ZBPO (prema podacima u spisu otac prima mirovinu 2.800 dinara, a majka 1.800 dinara mjesečno - list i o; nije imalo utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Ocjenjujući iz ovih razloga da nije ostvaren ni jedan revizijski razlog revizija tuženika temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu, 3. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v. r.