Rev-1469/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1469/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Borisa Guttmanna, Stanka Hautza i Miroslave Vekić kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja J. A. iz Z., koju zastupaju punomoćnici R. V. i mr O. Z., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. T.-Z. iz L. V. Đ. kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Đ., radi plateža 17.614,80 CHF, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 28. prosinca 1989, br. Gž-1537/89- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 16. prosinca 1988, br. P-440/88-6, u sjednici održanoj dana 8. studenog 1990,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Đakovu od 16. prosinca 1988. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud obveze tuženika da plati tužitelju iznos od 17.614,80 chf, sa 16,74% kamata tekućih od 1.V.1985. godine do isplate, time da je tužitelju naloženo da nadoknadi tuženiku parnični trošak u visini od 282.000 dinara (28,2 konvertibilna dinara) u roku od 15 dana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Osijeku od 28. prosinca 1989. godine poslovni broj Gž-1537/89-2, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove drugostepene pravomoćne presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s time da je predložio da sud reviziju prihvati, ukine nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju niti se javni tužilac Hrvatske o izjavljenoj reviziji izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizioni razlog bitne povrede ZPP. Naime, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu ovaj revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog Zakona pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnog značaja (a što proizlazi iz odredbe čl. 386. ZPP-a) revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede određeno i konkretno poziva. Tužitelj se ne poziva ni ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih povreda, konkretno je ne naznačuje, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je i tvrdnja tužitelja da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st.

1. toč. 3. ZPP.

Naime, po ocjeni revidenta pogrešna primjena materijalnog prava se sastoji u pogrešnoj pravnoj ocjeni nespornog sadržaja isprave - naloga za naplatu - za koji revident smatra da predstavlja ispravu o cesiji potraživanja, a drugostepeni sud ocjenjuje da predstavlja punomoć.

Ocjenjujući sadržaj isprave - naloga za naplatu - ovaj sud nalazi da isti ne sadrži elemente iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o ugovoru o ustupanju potraživanja (cesiji). Ovo iz razloga što je cesija ugovor vjerovnika (cedenta) s trećom osobom (cesionarom) na temelju kojeg tražbina iz obveze prelazi od dotadašnjeg vjerovnika na tu treću osobu kao novog vjerovnika. Pri tom treba istaći da odredba čl. 164. švicarskog Zakona o obveznim odnosima, a tako i odredba čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89) definiraju cesiju kao ustup ili prijenos tražbine sa dosadašnjeg na novog vjerovnika. U konkretnom slučaju u nalogu za naplatu koji je B. P. A. dostavila tužitelju proizlazi da je kao vjerovnik navedena upravo B. P. A. koja kao osnov svog potraživanja navodi kredit iz ugovora sa dužnikom (tuženikom) od 15. III.1983. godine. B. P. u istoj ispravi izdaje tužitelju punomoć u kojoj navodi:"...da naši punomoćnici imaju pravo naše potraživanje zastupati pred sudom ili da mogu ovlastiti trećega."

Ocjenjujući izloženi sadržaj isprave nazvan nalog za naplatu drugostepeni je sud po ocjeni ovog suda pravilno zaključio da između B. P. A. i tužitelja nije izvršen ustup tražbine koju B. P. A. ima u odnosu na tuženika - na tužitelja kao cesionara, već naprotiv da je B. P. A. kao vjerovnik samo opunomoćila tužitelja da u njeno ime i za njen račun poduzme radnje radi naplate potraživanja opunomoćitelja. Zbog izloženog tužitelju nedostaje aktivna legitimacija (legitimatio ad causam; pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je njegov zahtjev za isplatu utuženog iznosa odbijen kao neosnovan.

Pri tom valja istaći da pozivanje revidenta (tek u reviziji) na postojanje punomoći od banke P. kojom opunomoćuje punomoćnike tužitelja za zastupanje predstavlja u ovom postupku pozivanje na novi dokaz što je suprotno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP.

Zbog izloženih razloga, a temeljem odredbe čl. 393.

ZPP, revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu, 8. studenog 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš v.r.