Gž-3597/2015-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3597/2015-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci OIB:...., u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D.P. OIB: ..., 2. A. P. OIB: ... i 3. T. P. OIB: ..., svi iz R.svi zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB: ...., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-204/2015 od 3. kolovoza 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-204/2015 od 3. kolovoza 2015. u točkama I i III izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103190324 od 10. listopada 2006., koji je pravni posao solemniziran potvrdom privatne isprave broj OU- 906/06 od strane javnog bilježnika D. D. iz R.dana 11. listopada 2006. a koji su sklopili prvotužitelj D. P. kao korisnik kredita te drugo i treće tužitelji A. i T. P kao založni dužnici, s jedne strane i tuženik E.& S. b. d.d. R. kao kreditor s druge strane te da navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

Točkom II izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnim svih preostalih odredbi Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103190324 od 10. listopada 2006.

U točki III presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Protiv presude sadržane u točkama I i III izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje: ZPP).

Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje trošak žalbe.

Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu u cijelosti (glavni tužbeni zahtjev) odnosno djelomično (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) pri čemu tužitelji tvrde da je nepoštenim postupanjem tuženika kao trgovca ugovorena „promjenjiva kamatna stope“ koja se mijenjala skladu s jednostranim odlukama tuženika kao kreditora a o njima se nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovaranjem „valutne klauzule“ tuženik na tužitelje prebacio izloženost valutnom riziku na koji ih prethodno nije upozorio. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje da su prvotužitelj D. P.kao korisnik kredita te drugo i treće tužitelji A.i T. P. kao založni dužnici sklopili s tuženikom kao Bankom Ugovor o kreditu 2402006-1031262160/51401652-5103190324 dana 10. listopada 2006. koji je solemniziran kod javnog bilježnika (dalje Ugovor o kreditu), kojim je prvotužitelju odobren gotovinski kredit uz hipoteku u iznosu od 56.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, u trajanju od 216 mjeseci i mjesečnim iznosom anuiteta od 491,67 CHF. Kao sredstvo osiguranja povrata kredita drugo i treće tužitelji A. i T. P. istim su Ugovorom o kreditu dopustili da se u korist tuženika uknjiži založno pravo na nekretnini u njihovom suvlasništvu.

Uvidom u Ugovor o kreditu sud prvog stupnja utvrđuje da je za ovaj postupak relevantnom odredbom članka 7. točka 4. ugovorena „valutna klauzula“ na način da je povrat svih obveza iz ugovora vezan za valutu CHF uz upoznavanje korisnika kredita s eventualnim rizicima promjene tečaja. Odredbom članka 8. Ugovora o kreditu ugovorena je „promjenjiva kamatna stopa“ za otplatu redovne ugovorene kamate koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,050 % godišnje a prema obavijesti tuženika upućenih prvotužitelju od 1. travnja 2009. kamatna stopa je iznosila 9,00 % godišnje, od 06. listopada 2011. 8,70% godišnje, a od 12. siječnja 2011. je iznosila 9,05 %godišnje.

Daljnje je utvrđenje suda da je do 23. veljače 2015. po kreditu ukupno otplaćen iznos od 33.485,45 CHF, da s tim danom saldo iznosi -61.269,72 CHF, da je Ugovor o kreditu postao ovršan dana 19. lipnja 2013. te da se po ovršnom prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja od 2. siječnja 2015. provodi ovršni postupak protiv drugo i treće tužitelja A.i T. P. kao ovršenika na založenoj nekretnini temeljem Ugovora o kreditu kao ovršne isprave a radi naplate novčane tražbine tuženika u iznosu od 317.636,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Analizom sadržaja odredbe članka 8. Ugovora o kreditu kojom je u stavku 1. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,050 % godišnje, a u stavku 2. da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, sud istu prosuđuje kroz odredbe članka 81., 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

Pozivajući se sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. i 78/12. - dalje: ZZP/07) i članka 118. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 - dalje ZZP/14) na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. koja je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. sud prvog stupnja uvažava da je u tome postupku utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Sud prvog stupnja kao neosnovan otklanja prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije prvotužitelja .P. uz obrazloženje da i pored postupka kolektivne zaštite potrošača, prvotužitelj ima pravo na ostvarenje i zaštitu svojih individualnih prava u okviru sustava zaštite potrošača. Kao neosnovan ocijenjen je i prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa za podnošenje tužbe od strane drugo i treće tužitelja A. i T. P. kao založnih dužnika. Zaključak je prvostupanjskog suda da utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu (barem djelomično) posljedično ima utjecaja na visinu tražbine osigurane založnim pravom uknjiženim na nekretnini u suvlasništvu ovih tužitelja.

U odnosu na konkretan slučaj prvostupanjski sud smatra da je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi Ugovora o kreditu pa da je neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke dok korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. Stoga nalazi da je u takvoj situaciji prvotužitelju D.P. kao korisniku kredita bilo potrebno pružiti sveobuhvatne informacije u odnosu na način promjene kamatne stope od prvotno ugovorene stope od 8,050 % godišnje kako bi isti u svakom trenutku mogao procijeniti da li to odgovara njegovim potrebama i financijskoj situaciji pa kako je određivanje takvih parametara izostalo, sud smatra da takva odredba ugovora nije razumljiva. Kako je utvrdio da je tuženik temeljem sporne ugovorne odredbe bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu, što je činio a prvotužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na isto, to sud smatra da je prvotužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku jer je izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita da može transparentno provjeriti i utjecati na promjenu kamatne stope, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05. - dalje ZOO).

Na temelju prednjih zaključaka sud prvog stupnja smatra da je odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ništava prema članku 87. stavak 1. ZZP/03.

U odnosu Ugovor o kreditu u cjelini pa tako i u odnosu na odredbu o „valutnoj klauzuli“ iz članka 7. istog, prvostupanjski sud ne nalazi razloge ništetnosti, pa u konačnici pobijanom točkom I izreke presude utvrđuje djelomičnu ništetnost i to samo članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev a odluku o troškovima donosi pozivom na članak 154. stavak 2. ZPP-a.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od tih bitnih procesnih povreda, pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tuženik budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu djelomične osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje, stoga se tuženik upućuju na opsežno, sveobuhvatno i potpuno obrazloženje presude suda prvog stupnja.

Tuženik u žalbi ponavlja istaknuti prigovor o nedopuštenosti pružanja deklaratorne pravne zaštite kao u konkretnom slučaju jer tvrdi da se mehanizam kolektivne zaštite i mehanizam pojedinačne zaštite međusobno isključuju, bez obzira na sadržaj odredbe članka 140. ZZP/07 odnosno članka 120. ZZP/14. Smatra pogrešnim tumačenje prvostupanjskog suda o obvezujućoj snazi sudske odluke donesene u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ovaj spor, te tvrdi da takav učinak predviđen odredbama članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP714 postoji samo u postupku potrošača pokrenutom radi naknade štete te ukazuje da u ovom predmetu tužitelji traže utvrđenje ništetnosti ugovora.

Protivno ovim žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja otklonio ovaj prigovor tuženika primjenom članka 140. ZZP/07 odnosno članka 120. ZZP/14 kojima je propisano da pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene, pred nadležnim sudom, između ostalog, postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja.

Što se tiče obvezujućeg učinka odluke donesene u kolektivnom sporu u smislu članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a, sud prvog stupnja je uvažio da se u ovom slučaju ne radi o postupku radi naknade štete. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se sud pozvao na utvrđenja i odluku iz kolektivne parnice, međutim, sud je na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje tuženika na štetu prvotužitelja D.P. kao potrošača prilikom ugovaranja nepoštene odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu, za što je iznio ovome sud u svemu prihvatljive razloge.

Daljnjim sadržajem žalbenih navoda tuženik u bitnome tvrdi da je sud intervencijom u sadržaj ugovornih odredbi odredio fiksnu kamatnu stopu od dana zaključenja ugovora kada je donio odluku o djelomičnom utvrđenju ništenom samo odredbe članka 8. stavak. 2. Ugovora o kreditu. U tom pravcu tvrdi da dogovor ugovornih strana o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi sadrži dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope i dogovor o načinu podešavanja kamatne stope, stoga smatra da ako se kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope ista se više ne može smatrati promjenjivom što tuženik smatra povredom načela slobode ugovaranja.

Dalje se u žalbi ukazuje kako u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12 i 143/14) nije postojala precizna zakonska regulativa načinu o ugovaranja promjenjive kamatne stope osim obveze obavješćivanja potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ista počne primjenjivati čemu da je tuženik u potpunosti udovoljio rukovodeći se Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

Konačno tuženik u žalbi smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio da bi pobijana ugovorna odredbe prouzročila „značajnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZK/03.

Izneseni žalbeni navodi o „fiksnoj kamatnoj stopi“ su bez uporišta jer pružanjem konkretne pravne zaštite utvrđena je ništetnom citirana odredba članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu o načinu podešavanja ugovorene kamatne stope jednostranim odlukama banke. Na snazi je i dalje ostala ugovorna odredba članak 8. stavak 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8.050 % godišnje te da se kamata obračunava primjenom propocionalne metode, stoga nema riječi da bi kamata postala fiksna intervencijom suda u ugovorne odredbe.

I prema ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvotužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

Radi svega izloženog žalbu tuženika je kao neosnovanu valjalo odbiti pa je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 14. ožujka 2018.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivanka Maričić-Orešković

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.