I Kž-23/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 23/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića, Dražena Tripala, Dragana Poljaka i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika, Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. studenog 2007., broj K-100/07, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženice D. P., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivom opt. D. P. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 71/06., dalje: ZIDKZ), te ju je na temelju tog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 2. i st. 4. t. c. KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, optuženici je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. kolovoza 2007., pa nadalje.

Temeljem čl. 76. KZ-a prema optuženici je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ prema optuženici je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to šest polietilenskih „pizeva“ s opojnom drogom heroin težine 0,87

I Kž 23/08-6

grama, a temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP) oslobođena je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica po svom branitelju mr. sc. Ž. G., odvjetniku iz S., i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i da se optuženica oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u pismenom mišljenju od 14. siječnja 2008., broj KŽ-DO-83/08 predložilo da se žalba optuženice kao neosnovana odbije. Kod ovog prijedloga ostao je Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

Na zahtjev branitelja optuženice, u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZKP-a, on je o sjednici vijeća ovoga suda uredno izvješten, ali kako nije pristupio, sjednica je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti. U pogledu optuženice D. P., koja se nalazi u pritvoru, a ima branitelja, njezina nazočnost nije osigurana, jer predsjednik vijeća i vijeće to nisu smatrali svrsishodnim.

Žalba optuženice D. P. nije osnovana.

Iako u uvodu žalbe optuženica ne naznačuje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u obrazloženju ističe kako sud prvog stupnja nije mogao kao dokaz koristiti iskaz svjedoka Z., jer se radi o policijskom službeniku koji je od optuženice oduzeo drogu.

Nadalje, u obrazloženju žalbe optuženica tvrdi da su policajci od nje drogu oduzeli na nezakonit način, tako da se radi o dokazu iz čl. 9. ZKP-a, na kojem se ne može temeljiti sudska odluka.

Iz ovih navoda proizlazi da se optuženica žali i zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a jer smatra da je sud prvog stupnja koristio dokaze na kojima se ne može temeljiti sudska odluka.

Međutim, suprotno navedenoj žalbenoj tvrdnji optuženice, prvostupanjski sud je mogao kao dokaz koristiti iskaz svjedoka I. Z..

Iako se radi o policajcu, nema nikakve procesne zapreke da i on, kao i svaka druga osoba koja ima saznanja o relevantnim činjenicama, bude ispitan kao svjedok u sudskom postupku, osim o onome što mu je optuženica eventualno rekla u predkaznenom postupku, što međutim u konkretnom predmetu nije slučaj.

Prema tome, iskaz svjedoka Z., nije nezakonit dokaz, kao što to smatra optuženica, a što se tiče vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka, to je pitanje o kojemu će više riječi biti u

I Kž 23/08-6

nastavku obrazloženja ove presude, u dijelu koji se odnosi na prigovore utvrđenom činjenično stanju.

Nadalje, droga koju je policija oduzela od optuženice nije pribavljena na nezakonit način. Iz iskaza svjedoka Z. i I. proizlazi da je optuženica u trenutku uhićenja drogu držala u šaci, iz čega slijedi da su djelatnici policije već na temelju pregleda mogli utvrditi o čemu se radi, tako da nisu niti imali potrebe od istražnog suca tražiti sudski nalog za pretragu osobe.

Dakle, prvostupanjski sud u oba navedena slučaja nije presudu utemeljio na nezakonitim dokazima iz čl. 9. ZKP-a, te stoga nije počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, kako to smatra optuženica, kao niti bilo koju drugu iz čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud uvijek pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan prigovor optuženice da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Optuženica smatra da je sud prvog stupnja, u nedostatku dokaza koji bi ju teretili za prodaju droge, trebao primijeniti načelo „in dubio pro reo“ iz čl. 3. st. 2. ZKP-a, te ju osloboditi optužbe.

Žaliteljica ukazuje da ne postoji niti jedan dokaz koje sudovi inače u ovakvim postupcima koriste kao indicije kod zaključivanja da se radi o prodaji droge. Ona nije do sada osuđivana, nije zatečena u prodaji, nema svjedoka koji bi ju vidjeli da drogu prodaje, nema telefonskih izlista koji bi ukazivali na komunikaciju sa potencijalnim kupcima, količina droge koja je kod nje pronađena nije velika, jer se radi tek o 0,87 grama heroina koji je platila svega 380,00 kuna. Stoga smatra da se zaključci suda baziraju samo na pretpostavkama suda, a ne na izvedenim dokazima.

Međutim, suprotno izloženom stavu optuženice, sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno utvrdio.

Naime, iako uistinu u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije raspolagao takvim posrednim dokazima – indicijama koje u žalbi ističe optuženica, a koji bi ukazivali na postojanje odlučnih činjenica iz čl. 173. st. 2. KZ-a, sud prvog stupnja je svoje zaključke o odlučnim činjenicama izveo prvenstveno na temelju iskaza optuženice od 02. kolovoza 2007. Pred istražnim sucem ona zapravo priznaje da je po prethodnom dogovoru sa I. I. za sebe i njega kupila opojnu drogu heroin, s tim da joj je on rekao da novaca nema, ali će joj taj novac za drogu nekako priskrbiti i vratiti.

Sud prvog stupnja prihvaća ovaj iskaz optuženice, dok njezinu obranu koju je iznijela na glavnoj raspravi ne prihvaća, ocjenjujući da je usmjerena na izbjegavanje, odnosno umanjenje kaznene odgovornosti.

Tako prvostupanjski sud pravilno, na temelju činjenice da je kod optuženice nađeno šest „pizeva“ heroina i da je ona osoba bez prihoda i lošeg imovnog stanja, njezinu obranu koju je iznijela na glavnoj raspravi ocjenjuje neuvjerljivom. Optuženica, naime, njome želi uvjeriti sud da je drogu kupila samo za sebe i to od sredstava koje je zaradila prostituirajući se sa svojim prijateljima, što je već samo po sebi proturječno, pa s pravom sud prvog stupnja takvu obranu nije prihvatio.

I Kž 23/08-6

Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno ukazao na izrazitu proturječnost u iskazima optuženice, jer najprije u istrazi priznaje da je, od ukupno 6 „pizeva“ heroina koje je prethodno kupila u S., 3-4 namjeravala prodati svom poznaniku I. I., a ostalo je htjela zadržati za sebe, dok na glavnoj raspravi tvrdi da I. nije namjeravala dati niti dio droge, već je svu drogu kupila samo za sebe, tako da je prije dolaska na B. i rekla telefonom I. da mu drogu ne može kupiti jer nema novaca niti za sebe.

I ovome sudu drugog stupnja je obrazloženje optuženice, koje je iznijela na glavnoj raspravi, da je istražnom sucu pogrešno navela ove okolnosti u vezi droge, jer je bila u teškom psihičkom stanju krajnje neuvjerljivo i neživotno.

Osim toga, iskaz optuženice kojeg je iznijela na glavnoj raspravi je u izravnoj suprotnosti sa iskazom svjedoka I. I., jer i on, iako je očito pristran u korist optuženice, ističe kako su se oni telefonom dogovorili da mu optuženica donese heroin iz S..

Prema tome, nije u pravu optuženica kada u žalbi tvrdi da nema nikakve proturječnosti u njezinim iskazima, niti da postoji kontradikcija između njezine obrane i iskaza svjedoka I. jer su naprijed navedene diskrepancije odnosno razlike potpuno evidentne.

Nadalje, opravdano je sud prvog stupnja prihvatio iskaz svjedoka Z. koji je iskazivao o svojim saznanjima da se optuženica bavi prodajom droge. Doduše, radi se o posrednim saznanjima do kojih je ovaj svjedok došao operativnim radom, što, međutim, ne umanjuje vrijednost njegovog iskaza.

Ovaj svjedok je vjerodostojno iskazivao o saznanjima da optuženica preprodaje drogu, što se na koncu pokazalo točnim, jer su policajci nakon prethodne opservacije u trajektnoj luci, doista zatekli optuženicu sa šest „pizeva“ heroina. Dakako da je bilo kakva koincidencija isključena, već je do pronalaska droge došlo nakon što je policija dobila istinitu dojavu.

Prema tome, iskaz ovog svjedoka korespondira sa materijalnim dokazom, što ukazuje da je njegov iskaz vjerodostojan, kako to zaključuje prvostupanjski sud. Povezujući sva naprijed navedena utvrđenja sud prvog stupnja je potpuno pravilno zaključio da je optuženica kupila i posjedovala drogu heroin ne samo za sebe već i za prodaju, zbog čega ju je osnovano proglasio krivom zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, u svezi čl. 41. ZIDKZ-a.

Neosnovano se optuženica žali i zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je primjenom instituta ublažavanja optuženici izrekao najnižu kaznu koju je uz ograničenja iz čl. 57. st. 2. i 4. t. c. KZ-a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, u vezi čl. 41. ZIDKZ-a mogao izreći, tako da je plediranje žaliteljice na još blažoj kazni potpuno neosnovano.

Odluke suda prvog stupnja o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama i o oduzimanju predmeta su zakonito donijete i utemeljena su na odredbama čl. 76. i 173. st. 7. KZ-a.

I Kž 23/08-6

Kako žalba optuženice nije osnovana, a prilikom ispitivanja pobijanje presude po službenoj dužnosti, u smisli odredbe čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon, trebalo je temeljem čl. 387. ZKP-a njezinu žalbu kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu, 9. travnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Žarko Dundović, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.