I Kž-803/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 803/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Damira Kosa i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. O. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 13. prosinca 2006. broj K-12/06-27, u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. D. O. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. O. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.), na temelju kojih propisa je, uz primjenu članka 57. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) opt. D. O. oslobođen je od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. O. putem braniteljice J. P.-B., odvjetnice iz Č., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 803/07-3

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da istu smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Opt. D. O. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku te onu iz članka 359. stavka 7. i članka 367. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, jer da, iako u obrazloženju presude navodi da njegovu obranu nije prihvatio samo u dijelu u kojem je on iskazao da je bacio improviziranu napravu u obliku pištolju i da ju je ponovno podigao, zapravo nije prihvatio niti druge dijelove njegove obrane koji mu idu u korist. S druge strane, sud u obrazloženju navodi da prihvaća iskaz ošt. M. O., ali neke dijelove njegovog iskaza (navod da je kritičnog dana on prišao optuženiku na oko 3,6 metara te da je iz džepa izvadio nož) uopće ne ocjenjuje. Također navodi da sud prvog stupnja, zaključujući da optuženik nije bio u nužnoj obrani, analizira jedan prethodni događaj, a ne ono što se zbilo kritične zgode.

Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja dao je jasnu ocjenu vjerodostojnosti svih proturječnih dokaza i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama. Pritom je ispravno istakao (u 3. odlomku na 3. stranici pisane presude) da optuženikov opis samog predmetnog događaja odgovara njegovom opisu u optužnici, osim u dijelu u kojem je optuženik naveo da je u jednom trenutku, nakon što je pokušao ispaliti metak iz naprave koju je prethodno bio izradio, istu bacio na tlo (ali da ju je kasnije podigao i ponovno, nekoliko puta udarajući okidač, pokušao ispaliti metak prema oštećeniku), a naveo je i da je sporno je li opt. D. O. te zgode postupao s izravnom namjerom da usmrti oštećenika (4. odlomak na 4. stranici pisane presude). Optuženik u žalbi ne ukazuje na neke od preostalih dijelova svog iskaza koji bi se odnosili na odlučne činjenice (utvrđenja prvostupanjskog suda opisana u izreci pobijane presude), a koje sud prvog stupnja nije prihvatio, pa je citirana žalbena tvrdnja paušalna i bez uporišta u spisu.

Sud prvog stupnja valjano je analizirao i ocijenio i iskaz ošt. M. O. ispitanog kao svjedoka. Ovaj svjedok dio kritičnog događaja koji je neposredno prethodio ispaljenju metka opisuje u bitnome suglasno optuženiku (primjerice, on uistinu navodi da je optuženiku prišao na oko 3,6 metara, ali i opt. D. O. navodi da mu je oštećenik prišao na oko 3 metra, pa ovaj dio iskaza svjedoka na koji ukazuje žalbe nije niti zahtijevao posebnu analizu i ocjenu). Okolnost da je ošt. M. O. iskazao da je iz džepa izvadio nož, kada se ima u vidu iskaz optuženika koji ne navodi da bi vidio da je oštećenik to učinio, a posebno i iskaz oštećenika prema kojemu je on, iako je izvadio nož, odustao od daljnjeg sukoba, okrenuo se od optuženika i krenuo prema kući, u kojem trenutku je došlo do ispaljenja metka, ne ukazuje se na bilo koji način odlučnom za ocjenu postupanja optuženika, jer opisane okolnosti (da optuženik očigledno nije vidio taj nož te da se oštećenik okrenuo od optuženika) otklanjaju postojanje oštećenikovog napada na optuženika odnosno svijest optuženika da se brani od takvog napada.

Osim toga, sud prvog stupnja ispravno je, prilikom ocjene je li optuženik postupao u nužnoj obrani, analizirao i okolnosti vezane uz sukob između opt. D. O. i njegovog brata, ošt.

I Kž 803/07-3

M. O. koji je prethodio kritičnom događaju te je zaključio da je optuženik izazvao taj sukob, nakon čega je otišao po oružje koje je izradio, kako bi iz njega pucao u oštećenika.

Konačno, nije u pravu opt. D. O. niti kada tvrdi da sud prvog stupnja nalaz i mišljenje balističkog vještaka „prezentira i ocjenjuje u suprotnosti i izvan konteksta onoga što je stvarno iskazao vještak u pismenoj i usmenoj formi“. Pritom optuženik u žalbi ne ukazuje na dijelove nalaza i mišljenja balističkog vještaka koji bi bili bitni, a koje bi sud prvog stupnja propustio reproducirati i cijeniti, pa na ove žalbene navode valja odgovoriti da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude valjano iznio bitne sadržaje nalaza i mišljenja tog vještaka, kako pisanog, tako i onog koji je vještak dao prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi, a dao je i jasnu i potpunu ocjenu tog nalaza i mišljenja.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a među tim razlozima nema nikakvog proturječja, niti postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku (koju optuženik u žalbi označava i kao povredu odredbe članka 359. stavka 7. u vezi s člankom 367. stavkom 3. Zakona o kaznenom postupku), a niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Opt. D. O. u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali iz obrazloženja žalbe proizlazi da smatra da istu ističe kao tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući ispravnost činjeničnih utvrđenja, opt. D. O. u žalbi ukazuje na dio iskaza ošt. M. O. prema kojemu je on tijekom kritičnog događaja izvadio nož, pri čemu žalitelj iznosi novu verziju predmetnih zbivanja, suprotnu onoj koju je iznio u svojim iskazima u istrazi i na glavnoj raspravi, a razliku objašnjava tvrdnjom da se „bojao daljnje osvete oštećenog ako tako iskaže, a jednim dijelom je htio zaštiti oštećenog, s obzirom da mu je oštećeni brat“ te zaključuje da je „jasno (…) da se zapravo događaj kritičnog dana odigravao bitno drugačije od onoga što zaključuje sud“.

I Kž 803/07-3

Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno utvrdio sve okolnosti sukoba opt. D. O. s ošt. M. O. i optuženikovog ispaljenja metka prema njemu.

Naime, žalbena tvrdnja o tome da opt. D. O. tijekom ispitivanja nije iskazao da bi vidio da je ošt. M. O., dok je on pokušavao ispaliti metak iz naprave koju je bio izradio, izvadio nož, neuvjerljiva je. Optuženik je na glavnoj raspravi ispitan nakon oštećenika, dakle, nakon što je ovaj dao citirani iskaz, pa je nelogično tvrditi da optuženik ne bi o toj okolnosti suglasno iskazao iz straha od oštećenika, a valja istaći da niti iz žalbe nije vidljivo od čega bi optuženik, prešućujući tu okolnosti, zaštitio oštećenika.

Osim toga, valja istaći da se, s obzirom na nedvojbeno utvrđene činjenice da je opt. D. O. dan prije kritičnog događaja, a nakon prvog sukoba o oštećenikom, izradio priručno oružje iz kojeg se mogao ispaliti metak upravo kako bi iz njega pucao u oštećenika te da je, nakon ponovnog sukoba s ošt. M. O. tijekom kojeg je on prvi uzeo vile, otišao po izrađeno oružje, vratio se do oštećenika i nekoliko puta pokušao ispaliti prema njemu metak, ne bi moglo govoriti o optuženikovom postupanju u nužnoj obrani čak niti da je ošt. M. O., nakon što je optuženik pokušao pucati prema njemu, i izvadio nož, jer bi se u takvoj situaciji upravo ošt. M. O., a ne opt. D. O., nalazio u stanju nužne obrane. Međutim, oštećenik je, što opt. D. O. u žalbi zanemaruje, iskazao i da je, nakon što je izvadio nož, odustao od daljnjeg sukoba, okrenuo se i krenuo prema svojoj kući, a upravo u tom trenutku došlo je do ispaljenja metka, pa i iz toga proizlazi da optuženik se optuženik u trenutku pucanja prema oštećeniku nije branio od istodobnog ili izravno predstojećeg napada.

Opt. D. O. u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja neopravdano otklonio njegovu obranu prema kojoj je on, nakon što je bezuspješno pokušao iz izrađene naprave ispaliti metak prema oštećeniku, odbacio tu napravu, a da ju je podigao kada je vidio da je ošt. M. O. bacio kamen. Međutim, ispravno sud prvog stupnja ističe da nitko od ispitanih svjedoka ne potvrđuje taj dio optuženikove obrane. Protivno žalbenim tvrdnjama, svjedoci M. O., M. O., N. I. i Ž. I. vidjeli su cijeli ovaj događaj, pa i dio kada je oštećenik bacio kamen, a ne samo njegov završetak, ali nitko od njih nije iskazao da bi optuženik tu napravu bacio i ponovno podigao s tla, pa je osnovano otklonjen kao neistinit ovaj dio optuženikove obrane.

Bezuspješno žalitelj pokušava osporiti utvrđenja prvostupanjskog suda temeljena na nalazu i mišljenju vještaka balističke struke, jer iz tog nalaza i mišljenje ne proizlazi, kako to pogrešno optuženik sugerira u žalbi, da s udaljenosti od 12,7 metara iz naprave koju je optuženik izradio te kritične zgode i uporabio nije moguće ispaliti smrtonosni hitac. Vještak je, naime, naveo da se djelomična preciznost tog oružja može postići na udaljenosti do 5 metara, ali i da zrno ispaljeno iz predmetnog streljiva ima krajnji domet do 5000 metara, a da ubojiti domet iznosi do 3500 metara, pa je očigledno da je optuženik, kada je pokušavao ispaliti metak iz te naprave prema oštećeniku tada udaljenom nešto više od 12 metara, mogao ostvariti namjeru da ga usmrti, a to je nedvojbeno bio u prilici kada je ispalio metak iz te naprave u trenutku kada je oštećenik bio od njega udaljen oko 3,6 metara.

Konačno, niti mogućnost koju balistički vještak ne može isključiti - da je do ispaljenja metka iz ove naprave došlo uslijed udarca svjedoka M. O. rukom po optuženikovoj ruci u kojoj je ovaj držao to oružje - ne isključuje kaznenu odgovornost optuženika niti utječe na drugačiju kvalifikaciju njegovih radnji. Izvjesno je da bi i u tom slučaju optuženikovo

I Kž 803/07-3

postupanje kakvim ga on sam opisuje - udaranje po okidača oružja radi ispaljenja metka u oštećenikovom smjeru - bilo jedan od konkurirajućih uzroka nastupa zabranjene posljedice, pa bi optuženik i takvim postupanjem ostvario sve elemente kaznenog djela za koje je i proglašen krivim.

Zbog svega iznesenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju ispravnost utvrđenja svih odlučnih činjenica od strane prvostupanjskog suda, a žalbom se ne ukazuje niti na neke odlučne činjenice koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi, pa se žalba opt. D. O. iz razloga navedenih u članku 369. Zakona o kaznenom postupku ukazuje neosnovanom.

Opt. D. O. ističe da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali žalbu u tom dijelu ne obrazlaže.

Međutim, sud prvog stupnja primijenio je odredbe o ublažavanju iz članka 57. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona te je opt. D. O. izrekao najmanju moguću kaznu u trajanju jedne godine.

Stoga je, budući da izricanje još blaže kazne ili blaže kaznene sankcije po zakonu nije moguće, i žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) neosnovana.

Slijedom svega iznesenog valjalo je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu opt. D. O. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i presuđeno u izreci.

U Zagrebu, 30. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.