Rev-3518/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3518/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Č. iz K., zastupane po punomoćniku B. P. i Ž. P., odvjetnicima u V., protiv tuženika M. ” d.d. L. d., zastupanog po punomoćniku N. L., odvjetniku u V., radi naknade štete, rješavajući reviziju stranaka protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1083/95 od 22. siječnja 1996. godine kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ivancu broj: P-13/91 od 18. srpnja 1995. godine, u sjednici održanoj 6. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice, djelomično prihvaća revizija tuženika te preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1083/95 od 22. siječnja 1996. godine i presuda Općinskog suda u Ivancu broj: P-13/91 od 18. srpnja 1995. godine u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu iz radnog odnosa (toč. II. prvostupanjske presude) i u tom dijelu sudi:

“Tuženik M. d.d. L.D. dužan je tužiteljici B.Č. na ime izgubljene zarade iz radnog odnosa za vrijeme bolovanja od 20. svibnja 1987. godine do 11. siječnja 1988. godine isplatiti iznos od tadašnjih 392.258 dinara a što odgovara iznosu od 0,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. veljače 1988. godine do isplate.”

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Varaždinu broj: P-13/91 od 18. srpnja 1995. godine tuženik je obvezan na naknadu štete tužiteljici od čega: za fizičke bolove 10.000,00 kn, duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti 23.500,00 kn, naruženosti 8.000,00 kn, tuđe pomoći i njege za razdoblje od 16. lipnja 1987. do 16. kolovoza 1987. godine 1.000,00 kn, te uništenih odjevnih predmeta 1.200,00 kn, ukupno 43.700,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. lipnja 1995. godine do isplate, na ime izgubljene zarade i radnog odnosa za vrijeme bolovanja u razdoblju od 20. svibnja 1987. godine do 11. siječnja 1988. godine iznos od tadašnjih 392.258 dinara tj. sadašnjih 0,039 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. veljače 1998. godine do isplate, te na ime izgubljene zarade u poljoprivrednom domaćinstvu za vrijeme bolovanja u razdoblju od 20. svibnja 1987. godine do 11. siječnja 1998. godine iznos od 13.398,95 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. lipnja 1995. godine do isplate, dok je za više traženo s osnova nematerijalne štete te izgubljene zarade i rente s osnova poljoprivredne djelatnosti službeni zahtjev odbijen. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak od 2.226,00 kn. Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1083/95 od 22. siječnja 1996. godine djelomično je preinačena prvostupanjska presuda tako da je na prvostupanjskom presudom dosuđenu nematerijalnu i materijalnu štetu (osim one s osnova izgubljene zarade iz radnog odnosa za vrijeme bolovanja) dosuđena zakonska zatezna kamata počev od 9. lipnja 1995. godine do isplate, dok je u ostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, dok je rješenjem tog suda pod navedenim brojem ukinuta prvostupanjska odluka u dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku i u toliko predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude stranke su izjavile reviziju, tužiteljica pobijajući je u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev a tužena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, obe pobijajući iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje i to tužiteljica prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva, a tuženik odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, dok je tuženik odgovorio na reviziju tužiteljice predloživši njeno odbijanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama.

Revizija tužiteljice nije osnovana dok je ona tuženika djelomično osnovana.

Suprotno revizijskim navodima tuženika, prvostupanjski sud je postupajući u smislu prijedloga tuženika iz njegovog podneska od 28. listopada 1992. godine (list 79 spisa) na ročište zakazano za dan 6. rujna 1994. godine pozvao M.Š. radi eventualnog miješanja na strani tuženika u ovom sporu. Kako se međutim M.Š. nije odazvao pozivu suda, niti se izjasnio o sudjelovanju u ovom sporu kao umiješač na strani tuženika, to propuštanjem sudova da obavješćuju M.Š. o daljnjem tijeku ovog postupka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi s odredbom čl. 206. – 209. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju tuženik opisno ukazuje.

Tužiteljica pak osim paušalnog pozivanja na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka konkretno ne upire u čime bi se takve povrede sastojale, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti zaključiti je da pobijana presuda nije opterečena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu joj štete vezano za povrede zadobivene u nezgodi na radu dana 20. svibnja 1987. godine.

Obzirom na nespornu činjenicu da je tužiteljica povrijeđena na radu kod tuženika radeći na stroju glodalici po nalogu njoj pretpostavljenog radnika tuženika, premda za rad na tom stroju tužiteljica nije bila obučena niti adekvatno zaštićena, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da tužena odgovara tužiteljici za tako nastalu joj štetu po načelu objektivne odgovornosti, a kako nema elemenata koji bi oslobađali tuženu od odgovornosti, to je ona isključivo odgovorna za nastalu štetu tužiteljice (čl. 6. Zakona o zaštiti na radu – “Narodne novine”, broj: 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94). Ovako utvrđenu odgovornost tužene ne dovodi u pitanje to što je u kaznenom postupku vođenom protiv M.Š. isti pravomoćno proglašen krivim i osuđen, pošto on kao osoba za čije ponašanje tuženik kao imatelj opasne stvari odgovara, ne spada u treće osobe.

U ovom štetnom događaju tužiteljica je zadobila povrede u vidu mnogoivernog prijeloma desne palčane kosti na tipičnom mjestu i ranu razderotinu u području desnog lakta s manjkom kože.

Prema nalazu liječnika vještaka dr. B.H. vezano za iste povrede tužiteljica je trpila fizičke bolove jakog intenziteta dva tjedna, srednjeg intenziteta mjesec dana te lakog intenziteta dva mjeseca. Posljedica ovih povreda je hipertrofija vanjske grupe mišića desne podlaktice, smanjena gibljivost lakta u blagom stupnju te smanjena gruba snaga podlaktice, što sve kod tužiteljice predstavlja smanjenje životne aktivnosti od 25%. Ožiljak na području lakta sa udubljenjem te atrofija desne podlaktice predstavlja naruženost srednjeg stupnja.

U skladu s citiranim nalazom vještaka, vodeći računa o vrsti i težini zadobijenih povreda te intenzitetu i trajanju fizičkih bolova, stupnju smanjenja životnih radnih aktivnosti tužiteljice te stupnju naruženosti kao i životnoj dobi tužiteljice (rođena 1961. godine), mišljenje je ovog suda da su iznosi dosuđeni nižestupanjskim odlukama iz tih osnova i to: za fizičke bolove 10.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti 23.500,00 kn (nakon što je 25.000,00 kn priznatih joj iz tog osnova umanjeno za iznos isplaćen tužiteljici temeljem police kolektivnog osiguranja!), te naruženost 8.000,00 kn, pravilno određen, sve temeljem odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj: 53/91, 93/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Upravo stoga neosnovani su revizijski prigovori kako tužiteljice tako i tuženika glede visine ovako dosuđene nematerijalne štete tužiteljici.

Od 20. svibnja 1987. godine do 11. siječnja 1988. godine tužiteljica je bila na bolovanju u kojem razdoblju je s osnova primanja iz radnog odnosa oštećena za iznos od tadašnjih 392.258 dinara. Uvođenjem kune kao platežnog sredstva Republike Hrvatske sa danom 30. svibnja 1994. godine (“Narodne novine”, broj: 37/94) taj iznos pretvorio se u 0,03 kn tj. 3 lipe, sve u smislu toč. IV. Odluke o izdavanju novčanice i kovanog novca koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj: 37/94). Dakle iznos izgubljene zarade za vrijeme bolovanja moguće je izraziti i u sadašnjem kunskom iznosu, zbog čega tužena neosnovana u tom pravcu prigovara nižestupanjskim presudama, time da taj iznos ispravno treba glasiti na 0,03 kn, obzirom da se vrijednost u kunama i lipama brojčano iskazuje punim brojem sa dvije decimale, time da pri preračunavanju hrvatskih dinara u kune eventualni ostatak iznosa u trećoj decimali se zanemaruje.

Stoga je utoliko nižestupanjske presude trebalo preinačiti.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da je tužiteljici u razdoblju dok je bila na bolovanju od 20. svibnja 1987. godine do 11. siječnja 1988. godine bila nesposobna za obavljanje poljoprivrednih radova na svom imanju, vrijednost kojih radova je utvrđena temeljem vještačkog nalaza agronoma M.P., pravilno su nižestupanjski sudovi primjenili materijalno pravo kada su tužiteljici dosudili i ovaj vid izgubljene zarade, sve temeljem odredbe čl. 195. ZOO-a.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primjenili materijalno pravo kada su odbili njen zahtjev za isplatu joj 64.211,27 kn s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi za razdoblje od 12. siječnja 1988. godine do 30. svibnja 1994. godine te rente s tog osnova u iznosu od 900,00 kn počev od 1. lipnja 1994. godine nadalje, obzirom na utvrđenje da je tužiteljica po prestanku joj bolovanja tj. od 12. siječnja 1988. godine nadalje sposobna za obavljanje svih radova u poljoprivredi uz ulaganje određenih napora. Kako su pak ovakve teškoće i napori kojima je tužiteljica uslijed povrjeđivanja izložena u budućem životu i radu honorirani prilikom dosuđenja joj naknade s osnova duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti (25%), to nema objektivnog opravdanja za priznanje joj materijalne štete u vidu izgubljene zarade tj. rente, pošto ovakvu štetu tužiteljica ne trpi.

Zbog navedenog temeljem odredbe čl. 393. i 395. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. prosinca 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.