Revr-1537/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1537/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz H. K., OIB ..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i K. iz K., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo ..., OIB ..., zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-104/2015-2 od 29. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-156/13-15 od 14. svibnja 2015., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,

p r e s u d i o j e:

1. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

2. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u odnosu na drugo postavljeno pitanje.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na prvo postavljeno pitanje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 110.114,87 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je pobliže naznačeno izreci presude kao i da tuženik tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.796,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke). S viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen kao s neosnovanim (točka 2. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi i tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP s prijedlogom da se revizija prihvati i preinači presuda drugog stupnja podredno da se ukinu presuda suda drugog i prvog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizija tuženika dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji upire na različitu praksu županijskih sudova o navedenom pravnom pitanju (presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 212/2012 od 6. rujna 2012., Županijskog suda u Varaždinu Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-651/2012 od 30. kolovoza 2012., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1151/2014 od 8. srpnja 2014.) te činjenicu da o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo stajalište.

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li u konkretnom slučaju sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja, odnosno u slučaju kada za dio utuženog razdoblja ne postoje evidencije radnog vremena za tužitelja kao djelatnu vojnu osobu, na kojoj je od stranaka teret dokazivanja da je tužitelj radio prekovremeno i tijekom ovog dijela utuženog razdoblja, odnosno može li se za dio razdoblja za koji ne postoji evidencija radnog vremena obračunavati naknada plaće koja tužitelju pripada s obzirom na prosjek cjelokupnog ostvarenog prekovremenog rada tijekom jedne godine?

2. Je li zbog naravi vojne službe ispravno procjenjivati rad tijekom dežurstva, straže, rada na terenu kao prekovremeni rad u smislu Zakona o radu bez razmatranja ima li takav rad obilježja izvanrednosti u smislu čl. 33. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03, 30/04)?“

Kao razloge važnosti u odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik u reviziji upire na različitu praksu Županijskog suda u Osijeku izraženu u presudi poslovni broj Gž-2844/2012-2 od 14. veljače 2013. U odnosu na drugo postavljeno pitanje revizija se podnosi zbog odstupanja nižestupanjskih sudova od prethodno zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda u sličnim predmetima o tom materijalno pravnom pitanju (odluke revizijskog suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009. i Revr-466/07 od 5. rujna 2007.).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva, stražarske službe i terena u razdoblju od 1. travnja 2007. do 31. prosinca 2011.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 110.114,87 kn, a preko tog iznosa do zatraženog iznosa od 236.155,13 kn je odbijen, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Za razdoblje nakon 1. listopada 2009. tužitelju je naknada za dodatke za obavljanje stražarske službe i dežurstva dosuđena primjenom odredaba Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09). Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo i stražarsku službu koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobijaju revizijama i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja su revizije podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja u jednom dijelu se odnosi na razdoblje prije, a dijelom i za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) 31. listopada 2007. koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu ... dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženik je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva, stražu ili terenski rad, priznavao slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućio korištenje slobodnih dana niti mu je isplatio naknadu.

Slijedom navedenoga, u odnosu na drugo postavljeno pitanje koje iz tuženikove revizije valja odgovoriti da tužitelj u razdoblju do 1. listopada 2009. kao djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu za rad u dežurstvu i stražarskoj službi po općim propisima na temelju čl. 14. ZSOSRH/07, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom pa su stoga za utuženo sporno razdoblje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR, čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008., (tako i ovaj sud u Revr-811/2013 od 1. lipnja 2016., Revr-1131/14 od 13. srpnja 2016. i Revr-1019/16 od 20. srpnja 2016.).

U odnosu na pitanje koje postavlja u izjavljenoj reviziji, tužitelj zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad nisu priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

Iz materijalnopravnog pitanja istaknutog u reviziji proizlazi da način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba u spornom razdoblju za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, s obzirom na specifičnosti tih službi djelatnih vojnih osoba, a koje specifičnosti su organizacija tih vrsta rada u trajanju od 24 sata dnevno te faktične nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom obavljanje te vrste rada, tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme 24 sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva, stražarske službe i rada na terenu nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način dosudili iznos od 110.114,87 kn prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizija tužitelja kao i revizija tuženika u odnosu na drugo postavljeno pitanje nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tuženikovo prvo postavljeno pitanje nema značenje pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanju činjenične, a ne pravne naravi.

U tom pogledu ističe se da prvostupanjski sud odluku nije niti donio primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja već je relevantne činjenice utvrđivao na temelju dokumentacije priložene spisu, iskazu tužitelja te na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Tužitelj je na okolnost utvrđivanja visine svog potraživanja predložio dokaze na temelju kojih je sud utvrdio visinu tog potraživanja. Pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka odnosno pripada mu ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP).

Prema tome, o okolnostima svakog konkretnog slučaja ovisi koja će predložena dokazna sredstva sud prihvatiti i primijeniti odnosno koji će način utvrđivanja činjenica primijeniti.

Slijedom toga je revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pitanje nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b. st. 2. ZPP u odnosu na to pitanje reviziju valjalo odbaciti i tako riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 7. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.