Legislator Case Law & Legislation
Gž-5463/2008 AI generated

Croatian court dismisses appeal in labor dispute where employer failed to consult works council before dismissal.

Case Number Gž-5463/2008
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Second Instance Court dismissed the employer's appeal and upheld the first-instance judgment ordering reinstatement and damages. The employer argued procedural errors regarding the consultation obligation, but the court found the first instance correctly determined that the employer failed to consult the works council as required by law. Consequently, the dismissal was deemed invalid, and the employer's request to overturn the reinstatement order was rejected.

Legislator headnote

AI generated

Članak 145. Zakona o radu; Članak 359. Zakona o parničnom postupku: When an employer fails to consult the works council before making a dismissal decision, the decision is invalid, and the court must order reinstatement and damages without requiring the employer to prove procedural violations.

Keywords

AI generated
labor dispute works council consultation invalid dismissal reinstatement order appeal dismissal labor law procedural obligation

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Gž-5463/08

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Senije Ledić, kao predsjednice vijeće, te Amare Trgo i Vesne Kuzmičić, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja D.F. iz S., koga zastupa punomoćnik M.O., odvjetnik u K., protiv tuženika I.I. iz Z., , radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u S. od dana 9. lipnja 2008. godine pod posl. br. IV P-591/07, u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2009. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u S. od dana 9. lipnja 2008. godine pod posl. br. IV P-591/07.

i

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u S. od dana 9. lipnja 2008. godine pod posl. br. IV P-591/07.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena odluka tuženika o privremenom udaljenju radnika broj KS-S-12/03 od 30. srpnja 2003. godine i odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj KS-OT-15/03 od 31. srpnja 2003. godine, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na rad i rasporedi na poslove prodavača na b. p. Split – u P.J. Solin.

Naloženo je nadalje tuženiku da tužitelju isplati iznos od 131.391,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine bruto iznose teče na način kako je to bliže navedeno pod II. izreke prvostupanjske presude, dok je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 19.500,00 kuna.

Rješenjem je odbačen prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere.

Žalbu protiv ove presude podnose stranke.

Tužitelj pobija rješenje prvostupanjskog suda i predlaže da ovaj sud rješenje preinači na način da donese rješenje kojim se usvaja prijedlog tužitelja za njegovo vraćanje na rad do pravomoćnog okončanja postupka.

Protiv presude prvostupanjskog suda žalbu podnosi tuženik i pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 134/08, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbe stranaka dostavio na odgovor.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika osporio žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

Tuženik se nije izjašnjavao o žalbi tužitelja.

Žalbe nisu osnovane.

U ponovljenom postupku a u smislu odredbe iz članka 377. ZPP-a prvostupanjski sud je trebao utvrditi da li je tuženik prije donošenja odluke čija je valjanost predmet ovog parničnog postupka ispoštivao zakonsku obvezu savjetovanja sa Radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Naime, kada kod poslodavca nije utemeljeno Radničko vijeće sindikalni povjerenik ima pravo iz članka 144. – 146., članka 152. stavak 1. – 5. i stavka 8. kao i obveze iz članka 154. i 155. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, u daljnjem tekstu: ZR) koji Zakon je bio na snazi u vrijeme donošena spornih odluka.

Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati se ne sporazumiju o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovog članka, spor će riješiti odgovarajućom primjenom odredbi ZR-a o ovlaštenju sindikata za sklapanje kolektivnih ugovora (članak 148. stavak 4. ZPP).

Dakle, argumentum a contrario ako dođe do sporazuma među većim brojem sindikata o osobi sindikalnog povjerenika tada je taj sindikalni povjerenik ona osoba koja ima sva prava i obveze Radničkog vijeća.

Prvostupanjski sud utvrđuje da kod tuženika egzistiraju tri sindikata te da su ti sindikati između sebe odredili sindikalnog povjerenika (J.P.), a što ni u ovoj žalbenoj fazi postupka među strankama nije sporno.

Suglasno odredbi iz članka 145. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora sa Radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora Radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Dakle, poslodavac se ne može obratiti bilo kom sindikatu nego se može obratiti samo sindikalnom povjereniku i prvostupanjski sud je utvrdio da se tuženik obratio sindikalnom povjereniku dana 28. srpnja 2003. godine kada mu je dostavio sve podatke vezane za namjeravane odluke.

S obzirom na izloženo važno je napomenuti da je poslodavcu dostavljeno mišljenje sindikalnog povjerenika dana 1. odnosno 2. kolovoza 2009. godine, dakle, unutar zakonskog roka od pet dana za dostavu mišljenja o namjeravanim odlukama poslodavca.

Okolnost što je jedan od sindikata koji su osnovani kod tuženika, dostavio neposredno svoje mišljenje i očitovanje o namjeravanoj odluci tuženika dana 31. srpnja 2003. godine, poslodavcu tuženika, kao i sindikalnom povjereniku, ta okolnost ne čini valjanom odluku tuženika. Tuženik je trebao sačekati zakonski rok predviđen za davanje očitovanja od strane sindikalnog povjerenika o namjeravanoj odluci poslodavca, te tek nakon toga donijeti sporne odluke. Međutim, kada tuženik nije sačekao tih pet dana, a kada ni do 31. srpnja nije dostavljeno očitovanje sindikalnog povjerenika o namjeravanoj odluci poslodavca, tada nije ispunjena obveza savjetovanja prije donošenja odluke na način kako to nalaže odredba iz članka 145. ZR-a. Stog razloga je valjano pravno zauzeto stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije ispoštivano savjetovanje prije donošenja odluke na način kako to nalaže odredba iz članka 145. ZR-a.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik, a s obzirom na okolnost da se zahtjevom traži i da sud odlučuje da sporne odluke nisu dopuštene, da bi u obrazloženju odluke govorio o ništavosti tih odluka.

Istina je da je u smislu odredbe iz članka 145. stavak 11. ZR-a odluka poslodavca koja je donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja sa Radničkim vijećem ništava. ZR-u nije konzistentan u svom određivanju valjanosti odluke. Na drugim mjestima govori o nedopuštenim odnosno dopuštenim odlukama.

Stog razloga kad je tužitelj postavio zahtjev na način da je tražio da nisu dopuštene sporne odluke a sve iz razloga što nije ispunjena obveza savjetovanja prije donošenja tih spornih odluka, taj zahtjev odnosno odluka kojom se prihvaća u tom dijelu zahtjev tužitelja nije kontradiktorna i nerazumljiva. Naprotiv, odluka je razumljiva, dade se ispitati jer izraz „nije dopušten“ po svom sadržaju adekvatan je pojmu ništavosti. Posljedica je ista: neproizvodnja bilo kakvih pravnih učinaka spornih odluka koje su donesene.

Ovaj žalbeni sud ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bile počinjene i bilo koje druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Iz izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba tuženika podnesena kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti te je temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u dispozitivu presude ovog žalbenog suda.

Odluka tuženika ograničava se na pobijanje odluke o odbačaju prijedloga za određivanje privremene mjere koju odluku prvostupanjski sud obrazlaže činjenicom da je već odlučeno o prijedlogu tužitelja radi određivanja privremene mjere (koji prijedlog je odbijen) osiguranja istog potraživanja zbog čega odbacuje prijedlog.

Međutim u pravu je tužitelj kada ističe da odluka o privremenoj mjeri nema značaj odluke res iudicate već da tužitelj može tijekom cijelog postupka obrazlaganjem dodatnih okolnosti podnijeti prijedlog radi donošenja nove privremene mjere.

Međutim, prijedlogom tužitelja traži se određivanje privremene mjere do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Kako je odbijena žalba tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari čime ta odluka postaje pravomoćna to se donošenje odluke kojom bi se prihvatio prijedlog za određivanje privremene mjere ukazuje suvišnim.

Stoga je ali iz drugih razloga temeljem odredbe iz članka 368. stavak 2. ZPP-a u vezi sa odredbom iz članka 381. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika te odlučiti kao u izreci rješenja ovog Županijskog suda.

U Splitu 26. studenoga 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

mr. sc. Senija Ledić, v. r.