I Kž-797/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 797/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra i Frančula mr. Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 217. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Splitu od 17. svibnja 1993. K-184/93, u sjednici održanoj 22. prosinca 1993.,

p r e s u d i o j e :

Povodom žalbe opt. K.Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda tako da se na temelju čl. 339. st. 1. toč. 6. ZKP protiv optuženika

o d b i j a o p t u ž b a

da je 7. kolovoza 1992. u Splitu, kao vojnik Hrvatske vojske - II. satnije Mornaričko-desantne pješadije u sastavu Hrvatske ratne mornarice Split, bez dozvole ili dopuštenja pretpostavljenih iz zapovjedništva svoje postrojbe napustio stražarsku službu koju je obavljao prema rasporedu, a zatim u namjeri da izbjegne daljnju službu u HV najprije napustio Republiku Hrvatsku i kraće vrijeme otišao u Kraljevinu Švedsku, da bi nakon povratka u Republiku Hrvatsku propustio se vratiti u svoju postrojbu u vremenu od 30 dana od napuštanja iste, što ni do danas nije učinio,

dakle, kao vojna osoba samovoljno napustio svoju jedinicu i službu i nije se vratio na dužnost u roku od 30 dana,

pa da je time počinio krivično djelo samovoljnog udaljenja i bijega iz oružanih snaga iz čl. 217. st. 3. (sada čl. 169. st. 3.) Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1-5. ZKP te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. K.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 217. st. 3. OKZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. do 30. ožujka 1993. Na ime troškova krivičnog postupka optuženik je dužan platiti sudu iznos od 150.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik "iz svih žalbenih osnova", a u stvari zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači tako da mu izrekne blažu krivičnu sankciju.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju predložio je da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj Vrhovni sud kao sud drugoga stupnja je utvrdio da je povrijeđen krivični zakon na štetu optuženika jer je zbog amnestije isključeno krivično gonjenje (čl. 355. st. 1. toč. 3. ZKP).

Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske od 25. rujna 1992. ima se obustaviti krivični postupak protiv počinitelja krivičnih djela u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom, počinjenih u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do dana stupanja na snagu tog zakona (tj. do 25. rujna 1992., jer je zakon stupio na snagu danom objave u "Narodnim novinama"). Prema praksi ovoga Vrhovnog suda krivično djelo samovoljnog udaljenja i bijega iz oružanih snaga iz čl. 169. (ranije čl. 217.) OKZRH podliježe oprostu ako je samovoljno udaljenje i bijeg iz oružanih snaga počinjen u svezi s ratom u Republici Hrvatskoj. To je, prema tome, slučaj i kod optuženika. Krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim pobijanom presudom počinjeno je u razdoblju obuhvaćenom cit. Zakonom o oprostu.

Optuženik je optužen i nepravomoćnom presudom oglašen krivim zbog toga što je kao vojna osoba samovoljno napustio svoju jedinicu i službu i nije se vratio na dužnost u roku od trideset dana (čl. 169. st. 3. OKZRH). Radi se o krivičnom djelu koje je dovršeno istekom 30 dana od dana kada počinitelj napusti službu. Kako je pak optuženiku stavljeno na teret da je službu napustio 7. kolovoza 1992., proizlazi da je djelo dovršeno istekom 7. rujna 1992., a to znači da je počinjeno u razdoblju za koje vrijedi oprost prema citiranom Zakonu.

Pri tome je neodlučno što se u izreci navodi i da se optuženik ni do danas nije vratio u jedinicu, čime se na izvjestan način sugerira da radnja izvršenja traje "do danas", tj. do donošenja presude suda prvoga stupnja. Iz samog zakonskog teksta čl. 169. st. 3. OKZRH proizlazi da je djelo zbog kojeg je optuženik oglašen krivim dovršeno istekom 30 dana od dana napuštanja službe. Prema tome, ne radi se o tzv. trajnom krivičnom djelu, tj. takvom krivičnom djelu kod kojeg održavanje protupravnog stanja stvorenog radnjom ovisi od počiniteljeve volje, tako da se ono u neku ruku stalno obnavlja, nego o krivičnom djelu stanja, tj. takvom krivičnom djelu kod koga je doduše stvoreno protupravno stanje, ali je krivično djelo dovršeno samim nastankom tog stanja.

Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci (čl. 377. st. 1. ZKP).

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 91. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 22. prosinca 1993.

Zapisničar:

Predsjendik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Kocijančić Erika v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

I Kž 797/93

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)