I Kž-739/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-739/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ante Potrebice, Katice Jelić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. H. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. ožujka 1995. K-14/95, u sjednici održanoj 4. travnja 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i opt. D. H. za kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada do 21. studenog 1994. godine.

U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba opt. D. H. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio je krivim opt. D. H. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada do 21. studenog 1994. godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 500,00 kn, platiti paušalni iznos od 500,00 kn i oštećenici iznos od 935,00 kn, kao nadoknada troškova postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbu državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik u uvodu žalbe naznačio je, da prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, a iz obrazloženja žalbe slijedi da se žali i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i optuženik oglasi krivim za kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH i po tom propisu osudi na strožu kaznu ili da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne stroža kazna, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kad se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da bi upotrebom sile ili prijetnje prisilio ošt. A. P. na obljubu i tvrdi, da se radilo o obostrano dobrovoljnom spolnom odnosu, bez ikakvog otpora i protivljenja. U prilog takve teze optuženik u žalbi iznosi svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, osobito iskaza oštećenice, iz kojih izvodi svoju verziju događaja. Tako žalitelj posebice ukazuje, da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog da se utvrde imena i saslušaju kao svjedoci radnici "Čistoće", koji su bili blizu mjesta gdje je oštećenica ulazila u vozilo optuženika i koji bi potvrdili da oštećenicu optuženik nije uvukao u automobil, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, već da je ona dobrovoljno ušla u njegov automobil. Treba odmah kazati, da saslušanje tih svjedoka nije od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, a o tome optuženik je iskazao (list 31/11 i 80), da je kamion "Čistoće", u trenutku ulaska oštećenice u njegov automobil, stajao kod semafora, dok je oštećenica decidirano iskazala (list 43/11, 44 i 82), da je optuženik nakon odlaska tog kamiona, iznenada otvorio suvozačka vrata, uhvatio ju za ruku i naglo uvukao u njegov automobil, a kad je htjela otvoriti vrata, da ju je optuženik u tome onemogućio tako da je pritisnuo "sigurnosni štift". Ipak, žalitelj dalje zaključuje, da je prvostupanjski sud, kraj te okolnosti i drugih izvedenih dokaza pogrešno utvrdio, da je optuženik počinio inkriminirano djelo. Nadalje, navodima žalbe nastoji se posebice dovesti u pitanje primjena sile i pružanje otpora od strane oštećenice, s tvrdnjom da oštećenica nije pružala otpor, jer da je u jednom trenutku iskazala, kako se i ljubila s optuženikom, a prema žalitelju dvojbene su i ozljede na glavi, koje je oštećenici mogao zadati i njezin suprug.

Takvim žalbenim navodima, optuženik u stvari ponavlja svoju obranu, koju je prvostupanjski sud, na temelju rezultata glavne rasprave, s pravom odbacio kao neistinitu i izveo pravilan zaključak, da je opt. D. H. počinio djelo na način pobliže opisan u izreci pobijane prvostupanjske presude.

Za svoja činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud naveo je iscrpne i razumljive razloge, pa je među inim, protivno žalbenom prigovoru, na valjan i u svemu prihvatljiv način izložio iz kojih razloga uzima iskaz ošt. A. P. istinitim, a protivno tome obranu optuženika neprihvatljivom.

Naime, odlučnu činjenicu, upotrebu sile i prijetnje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iskazom ošt. A. P., koja saslušana kao svjedok, dosljedno okolnosno i uvjerljivo tereti opt. D. H.. Iskaz ošt. A. P. potkrijepljen je nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. D. Z., te iskazima svjedoka L. Č., D. P. i M. S., kojima prvostupanjski sud nije imao razloga nepokloniti vjeru, a vjerodostojnost tih iskaza nije dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika. Posebice je značajno, da opt. D. H. nije, kako je obećao, odvezao oštećenicu kući, već ju je unatoč njezinom protivljenju odvezao automobilom na osamljeno mjesto i već time manifestirao silu prema oštećenici.

Isključeno je, kako tvrdi žalitelj, da su na osamljeno mjesto došli dobrovoljno, jer je ošt. A. P., saslušana kao svjedok u istrazi i na glavnoj raspravi decidirano iskazala, da ju je optuženik, nakon uvlačenja u automobil i zatvaranja vrata, udario rukom jer mu nije htjela odmah reći gdje stanuje. Dodala je, kako je na poziv optuženika, da ga ljubi i dira, pokušala pobjeći, uz izgovor da se mora pomokriti. No, kako je od kiše teren bio mokar i sklizak, trčeći je pala, pa ju je optuženik sustigao i ponovno uvukao u automobil. U automobilu, iskazala je dalje oštećenica, optuženik ju je udarao rukom, otvorenim dlanom (šamarao), te uz prijetnje da će ju ubiti i razbiti tražio odlučno da imaju spolni odnos (list 44, 82 i 82/11).

Nije dvojbeno, da je tada optuženik obavio nad oštećenicom dva spolna odnosa te između spolnih odnosa i felatio. Međutim, protivno žalbenom prigovoru, isključeno je da su ti odnosi bili dobrovoljni. Prema dosljednom i uvjerljivom iskazu oštećenice, saslušane kao svjedoka, ona se opirala kako je mogla u tim okolnostima, tako da je optuženiku govorila kako je nedavno imala porod, ali je optuženik ipak kao fizički znatno jača osoba hvatajući je za ruke obavio prvi spolni odnos. Kad je odmah nakon toga odbila zahtjev optuženika da stavi njegov spolni organ u usta, oštećenica je decidirano iskazala, da ju je optuženik uhvatio za vrat i glavu, tako da ju je pritiskajući prema njegovom spolnom organu prisilio da ga stavi u usta, a nakon toga optuženik je nad oštećenicom obavio i drugi spolni odnos (list 44, 44/11, 81/11 do 84).

Oštećenica je iskazala i to, da se s optuženikom doduše i ljubila, ali ne kako to zaključuje žalitelj, u kontekstu dobrovoljnog spolnog odnosa, već kako je iskazala oštećenica: "zbog panike i straha" (list 45 i 83/11). Tom prigodom oštećeno je, protivno žalbenom prigovoru, zadobila niz lakih tjelesnih ozljeda, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. D. Z. (list 13 i 84 do 85).

Prvostupanjski sud je, protivno žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio daje oštećenica, među inim, zadobila i krvne podljeve na licu, odnosno nosu, koji su prema nalazu sudsko- medicinskog vještaka nastali udarcem, a krvni podljev u predjelu lične kosti moguće i otvorenim dlanom (list 84/11). Takve povrede potkrijepljene su i iskazom oštećenice, koja je protivno optuženikovoj obrani, ponovljenoj i u žalbi, decidirano iskazala, da ju je optuženik u savladavanju otpora udario (ošamario) otvorenim dlanom po oba obraza dosta puta (list 44/11 i 82/11, te fotodokumentacija F 13 i 14).

S obzirom na pouzdanost kojom su utvrđene odlučne činjenice izložene u prvostupanjskoj presudi, prigovor u žalbi, daje trebalo utvrditi imena i saslušati kao svjedoke radnike "Čistoće", koji su bili blizu mjesta gdje je oštećenica ulazila u optuženikov automobil, na okolnost načina ulaska oštećenice u automobil, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ne ukazuje se osnovanim, jer činjenice koje se tim dokazima žele dokazati nisu odlučne činjenice, niti bi one mogle dovesti u sumnju istinitost iskazivanja oštećenice o načinu njezina ulaska u optuženikov automobil i kako se događaj dalje odvijao.

Iz izloženog slijedi, protivno navodima žalitelja, da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, pa nije osnovana žalba opt. D. H. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Protivno stajalištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon, oglasivši optuženika krivim za kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, budući se u njegovoj djelatnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, nisu ostvarila obilježja kvalificiranog djela silovanja, počinjenog na naročito ponižavajući način iz čl. 79. st. 2. KZRH.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, da je optuženik između dva spolna odnosa, zbog ostvarivanja erekcije, prisilio oštećenicu da nakratko uzme u usta njegovo spolovilo, još ne znači da je djelo počinjeno na naročito ponižavajući način u smislu čl. 79. st. 2. KZRH.

Prvostupanjski sud pravilno je zaključio, da utvrđeno ponašanje optuženika, uz izostanak drugih aktivnosti, nije ponižavajuće do te mjere, da se može zaključiti kako se optuženik prema oštećenici, kao žrtvi, ponašao na naročito ponižavajući način. S obzirom, da je u ovom slučaju izostalo optuženikovo iživljavanje i ekscesno ponižavanje prema oštećenici kao žrtvi, protivno žalbenom prigovoru državnog odvjetnika, ne radi se o silovanju na naročito ponižavajući način. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kad ističe da je optuženiku izrečena preblaga kazna.

Optuženik je pokazao izrazitu upornost u primjeni sile i prijetnje, kako bi skršio otpor oštećenice, fizički znatno slabije osobe, koju je dva puta prisilio na obljubu, a između tih odnosa i na fellatio.

Njemu je zbog toga, uz činjenicu da je mlađa osoba, prije neosuđivana, izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, jer je takva kazna, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, primjerena težini djela i stupnju optuženikove kaznene odgovornosti, te je podobna da ostvari svrhe kaznenih sankcija iz čl. 6. i 50. KZ.

Iz razloga zbog kojih je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, neosnovana je žalba optuženika zbog te žalbene osnove.

S obzirom na izloženo, o žalbi državnog odvjetnika, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, a o optuženikovoj žalbi, na temelju čl. 387. ZKP, presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 4. travnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Vesna Vrbetić v.r.