I Kž-588/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 588/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Kocijančić Erike, Zmajević mr. Branka i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 25. veljače 1993. K-5/93, u sjednici održanoj 5. kolovoza 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.Z., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom pressudom sud prvog stupnja proglasio je krivim opt. K.Z. da je na način i uz okolnosti pobliže opisane u izreci te presude počinio krivično djelo ubojstva na podmukao način iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH), te ga je po istom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, u koju mu je primjenom čl. 50. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. studenog 1992. pa nadalje.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u smislu žalbenih navoda.

Dostavljajući spis državni odvjetnik Republike Hrvatske je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kad ističe da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, napose u pogledu pravne oznake optuženikova djela, odnosno da nije jasno niti je obrazloženo u čemu bi između optuženika i oštećenika postojao odnos povjerenja i kako je to optuženik iskoristio. Naime, suprotno žalbenim navodima, nema ni govora o takvoj odsutnosti i nejasnoći razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju pobijane presude, da bi se moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima, u obrazloženju presude za sva utvrđenja iznio razloge, a to što ti razlozi, sa stajališta žalitelja, ne bi bili prihvatljivi za izvođenje zaključaka o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika, kao i o primjeni određenih odredaba krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo, predstavlja u stvari prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja a ne prigovor postojanja navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog istaknute postupovne povrede, niti je ovaj Vrhovni sud utvrdio postojanje drugih takvih ili sličnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

U odnosu na činjenično stanje i s tim u vezi povezanu primjenu krivičnog zakona, između suda prvog stupnja i žalbenih navoda nije sporno da je optuženik na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude lišio života svog oca, ošt. Kruljac Zvonka. Sporno je, međutim, stajalište izraženo u pobijanoj presudi, prema kome je optuženikovo djelo pravno označeno kao ubojstvo na podmukao način iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH). Prema tezi obrane, koju žalitelj zastupa i u žalbi, u konkretnom slučaju ne radi se o kvalificiranom ubojstvu za koje je optuženik proglašen krivim, već o običnom ubojstvu iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH), jer da bi se moglo govoriti o podmuklosti, po shvaćanju žalitelja, potrebno je između ostalog da postoji i zloupotreba povjerenja od strane počinitelja spram žrtve.

S obzirom da je sud prvog stupnja prihvatio pravnu ocjenu djela iz optuženice a otklonio kao neprihvatljivo pravno stajalište obrane, žalitelj u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pod vidom pobijanja činjeničnog stanja, u stvari ističe prigovor ostvarene povrede krivičnog zakona.

Međutim, ne radi se ni o jednom ni o drugom, jer je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice od kojih neposredno ovisi primjena krivičnog zakona, dakle odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio krivični zakon kad je djelo optuženika pravno označio kao ubojstvo na podmukao način iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH).

Naime, kad iz obrane samog optuženika proizlazi da je on još u tijeku izdržavanja kazne zatvora zbog sličnog krivičnog djela (ubojstvo majke), navodno na sugestiju drugog zatvorenika, odlučio lišiti života oštećenika kako bi nasljedio imanje, što je i učinio u vrijeme i na način opisan u izreci pobijane presude, dakle nakon zrelog razmišljanja i pune promišljenosti, sama činjenica da je s izvršenjem djela sačekao dok oštećenik nije legao i zaspao, u objektivnom pogledu nesumnjivo predstavlja prikriveno odnosno potajno postupanje. Isto tako kad se ima u vidu da je svoju zločinačku namjeru optuženik ostvario prema vlastitom ocu, lišenom svake mogućnosti da se brani upravo stoga jer je spavao, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u takvoj situaciji postupak optuženika i u subjektivnom pogledu bio himben, tj. da je postupao prijevarno i sa zlom nakanom, pri čemu se ne može isključiti ni iskorištavanje posebnog povjerenja oštećenika, upravo s obzirom na srodstvo i činjenicu da su u kući bili samo on i oštećenik, a što sve nedvojbeno ukazuje na krajnje negativan značaj optuženika, pa svi ti objektivni i subjektivni elementi ponašanja optuženika u svojoj cjelini opravdavaju kvalifikaciju krivičnog djela ubojstva na podmukao način, kako je u ovom slučaju ispravno primijenio sud prvog stupnja.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa određeno i ne predlaže niti se navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio a trebao je utvrditi.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Za krivično djelo kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH), kako je prema izloženom pravilno pravno označeno djelo za koje je optuženik proglašen krivim, u

I Kž 588/93

zakonu je propisana kazna zatvora od najmanje deset godina.

Kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, kakvu je optuženiku odmjerio sud prvog stupnja, nije prestroga, kako ističe žalitelj, već je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda u svemu primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti i svim okolnostima uz koje je djelo počinjeno. Blažom kaznom, kakvu predlaže žalitelj, ne bi se postigla svrha kažnjavanja, pogotovo u pravcu specijalne prevencije, ako se imaju u vidu krajnje negativne karakteristike ličnosti optuženika, stupanj zločinačke volje koju je optuženik ispoljio prilikom izvršenja djela, te napose što je u konkretnom slučaju riječ o specijalnom povratu, u stvari tzv. ponovljenom slučaju, pa bi svaka blaža kazna od one koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja bila neprimjerena težini počinjenog krivičnog djela i okolnostima konkretnog slučaja.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. kolovoza 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)