I Kž-701/2012-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 701/12-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenice V. Ö., zbog kaznenog djela iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765. odnosno članka 309. Turskog kaznenog zakona broj 5237, odlučujući o žalbi izručenice V. Ö. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 14. rujna 2012. broj Kv-163/12 (Kir-266/12), u sjednici održanoj 21. studenog 2012. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

r i j e š i o j e :

Povodom žalbe izručenice V. Ö., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjsko rješenje na način da se odbija zahtjev Republike Turske za izručenje V. Ö. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765 odnosno članka 309. Turskog kaznenog zakona broj 5237.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Turskoj V. Ö. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765 i članka 309.

Turskog kaznenog zakona broj 5273.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnijela izručenica V. Ö. putem braniteljice, odvjetnice J. O. C., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje „ukine (…) u cijelosti te odbije zamolbu turskih nadležnih organa za međunarodnu pravu pomoć“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni

I Kž 701/12-3

tekst; nastavno: ZKP/08) koji se na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku sukladno odredbi članka 81. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. - nastavno: ZOMPO), dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje se očitovalo podneskom navodeći da smatra da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona, pa je mišljenja da pobijano rješenje treba preinačiti i odbiti zahtjev za izručenje.

Ispitujući povodom žalbe pobijano rješenje u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da je na štetu izručenice V. Ö. povrijeđen kazneni zakon.

Naime, iz optužnice Ureda Glavnog javnog tužitelja Republike Turske broj 1999/61 podnesene Sudu za državnu sigurnost u Izmiru, kojom su optuženo osamnaestoro okrivljenika, a među njima i izručenica V. Ö., proizlazi da se izručenici stavljaju ne teret radnje koje su tom optužnicom pravno označene kao kazneno djelo iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765, odnosno članka 309. Turskog kaznenog zakona broj 5237, pravno označenog kao „pokušaj da se nasilno ruši Ustav Republike Turske“.

Kazneno djelo iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765 i odgovarajuće kazneno djelo iz članka 309. kasnije donesenog Turskog kaznenog zakona broj 5237 odgovarali bi, po svom zakonskom opisu, kaznenim djelima veleizdaje iz članka 135. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ), ali zaštitni objekt ovog kaznenog djela je ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske, a ne i druge strane države.

Kazneno djelo kojim se štiti i ustavno ustrojstvo strane države od raznih oblika nasilja je kazneno djelo terorizma, opisano u članku 169. stavku 1. KZ-a, koje čini onaj „tko s ciljem izazivanja ozbiljne zastrašenosti pučanstva, prisiljavanja Republike Hrvatske, strane države ini ili ozbiljnog ugrožavanja ili uništenja ili međunarodne organizacije da što učini, ne uč

temeljnih ustavnih vrednota, političkih i društvenih vrijednosti, ustavnog ustrojstva državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima, Republike Hrvatske, strane države ili međunarodne organizacije počini jedno od sljedećih djela: a) napad na život, tijelo ili slobodu drugoga, b) otmica ili uzimanje talaca, c) uništenje državnih ili javnih objekata, prometnog sustava, infrastrukture uključujući i informacijske sustave, fiksne platforme u epikontinentalnom pojasu, općeg dobra ili privatne imovine koje može prouzročiti ugrožavanje života ljudi ili znatnu gospodarsku štetu, d) otmica zrakoplova, broda, sredstva javnog prijevoza ili prijevoza robe za koju je vjerojatno da može ugroziti život ljudi, e) izrada, posjedovanje, pribavljanje, prijevoz, opskrba ili uporaba oružja, eksploziva, nuklearnog ili radioaktivnog materijala ili uređaja, nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja, f) istraživanje i razvoj nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja, g) ispuštanje opasnih tvari ili prouzročenje požara, eksplozija ili poplava ili poduzimanje druge općeopasne radnje za koju je vjerojatno da može ugroziti život ljudi, h) ometanje ili obustava opskrbe vodom, električnom energijom ili drugim osnovnim prirodnim resursom kojima je ugrožen život ljudi.“

Međutim, iz činjeničnog opisa optužnice Ureda Glavnog javnog tužitelja Republike Turske ne proizlazi da bi izručenici V. Ö. bila stavljena na teret radnja koja bi se mogla podvesti pod neki od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 169. KZ-a, već je radnje za

I Kž 701/12-3

koje se ona tereti moguće kvalificirati kao kazneno djelo udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz članka 187. stavka 2. KZ-a.

Naime, u uvodnom dijelu te optužnice navodi se da su „kao rezultat ispitivanja spisa istrage o članovima i optuženim osobama koje su im pomagale u počinjenju zločina unutar organizacije koja se naziva DHKP/C, po svojoj prirodi oružane bande, utvrđene (…) činjenice: (…) DHKP/C organizacija: Organizacija, koja je počinila brojne krvave zločine do sada sa ciljem uspostavljanja komunističkog poretka utemeljenog na marksističko- lenjinističkim načelima umjesto sadašnjeg ustavno-demokratskog poretka, remeteći ga kroz oružani sukob (…)“, nakon čega se opisuje unutarnji ustroj te organizacije, za koju se navodi i da je ona „htjela osnovati zasebnu državu razjedinjujući određene teritorije pod suverenitetom Republike Turske“, da su „članovi organizacije (…) poslani u T. da bi počinili ubojstva i sabotaže nakon što bi ime se pružilo političko i bojno obrazovanje u posebno izgrađenim kampovima u G., gdje su naučili kako izraditi i upotrijebiti bombe“ te da su „ti članovi pokušali izvršiti masakre nad ljudima, u gusto naseljenim velikim gradovima detonirajući bombe po dolasku u T.“ te da su „mnogi (…) građani ubijeni ili ozlijeđeni ovim činovima te su nanesene velike materijalne štete“, a nastavno su navedeni brojevi spisa Suda za državnu sigurnost u I. u kojima su podnesene optužnice zbog takvih djela te se navodi da je „većina tih slučajeva (…) zaključena“.

U dijelu optužnice koji se odnosi na izručenicu V. Ö. (koja je optužena pod brojem 5. pod ranijim prezimenom Ş.), a u kojem se opisuju radnje koje se upravo njoj stavljaju na teret, tvrdi se da je izručenica, nakon što je 6. studenog 1996. izdržala ranije joj izrečenu kaznu zatvora, „… počela raditi u uredu novina Oslobođenje u I. (…), da bi, nakon što je uspostavila kontakt sa članom organizacije da bi prešla u ilegalnu domenu organizacije, prešla na otok R. brodom nakon što se susrela s još jednim članom organizacije u okrugu D., provinciji M., po uputi tog člana (…) naučila se služiti oružjem, izraditi i detonirati eksplozive, kodiranju, korištenju kompjutera u svrhu komunikacije po organizacijskoj, političkoj i vojnoj obuci …“, da je „… poslije ceremonije prisege organizacije, stigla (…) na otok R. trajektom i onda u luku M. (…), s materijalima koji su joj dani po obuci …“, da je zajedno s drugim optuženicima „stigla u selo B. u okrugu T. (…) te (…) su se uputili u ruralni dio okruga T. nakon što su preuzeli organizacijske materijale …“ te da su „članovi organizacije od kojih je svaki bio opremljen puškom Kalašnjikov, ručnim bombama i ostalom opremom, zaplijenili (…) hranu koja je pripadala drvosječama i lovcima koje su sreli i kojima su širili propagandu organizacije“. Nastavno se opisuje postupanje „članova skupine tajnog imena F., pa H. i C.“ za kojega se tvrdi da je „pobjegao pucajući na snage sigurnosti puškom Kalašnjikov kad im se suprotstavio 25.11.1998.“ te se navodi da su izručenica i druge osobe „iščekivali (…) skupinu, skrivajući se na brdu iza sela B., nakon što su prošli potok poslije sukoba“, da su četiri druge osobe „napustivši optuženu i F., pucale po snagama sigurnosti usprkos upozorenjima“, pri čemu se navodi da je tom prilikom – bez naznake da bi u tom događaju na bilo koji način sudjelovala i izručenica – došlo do stradavanja vojnika S. K. i ranjavanja narednika žandarmerije H. Ş., a nastavno se zaključuje da su izručenica i još dvije osobe „predane sigurnosnim snagama nakon što su uhvaćeni od strane seljaka 01.12.1998.“.

Iz ovakvog opisa radnji izručenice V. Ö. proizlazi da se njoj ne stavlja na teret nikakvo sudjelovanje u događaju u kojem je došlo do smrtnog stradavanja vojnika Republike Turske i ranjavanja narednika žandarmerije Republike Turske, dakle, ne stavlja joj se sudjelovanju u napadu na njihov život i tijelo (koja radnja bi se mogla podvesti pod kazneno djelo terorizma

I Kž 701/12-3

iz članka 169. stavka 1. točke a) KZ-a), već da se izručenica V. Ö. tereti za samo pripadanje grupi ljudi organiziranoj radi činjenja kaznenog djela terorizma.

Zbog toga valja zaključiti da te njene radnje, onako kako su opisane u optužnici Ureda Glavnog javnog tužitelja Republike Turske, koje je potrebno podvesti pod odredbe kaznenih propisa Republike Hrvatske radi utvrđenja jedne od pretpostavki izručenja navedene u članku 35. stavku 1. točki 3. ZOMPO-a, odnosno ocjene je li djelo zbog kojeg se traži izručenje kazneno djelo i po domaćem zakonu, treba pravilno pravno označiti kao kazneno djelo udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom opisano u članku 187. stavku 2. u vezi s člankom 169. stavkom 1. točkom a) KZ-a, a kažnjivo po članku 187. stavku 2. KZ-a.

Slijedom iznesenog, nije u pravu prvostupanjski sud kada u pobijanom rješenju utvrđuje „da se izručenica strankinja kazneno goni u svojoj državi zbog počinjenja kaznenog djela činjenično opisanog i pravno kvalificiranog po odredbi čl. 187. st. 1. i 2. KZ-a“.

Naime, kazneno djelo iz članka 187. stavka 1. KZ-a čini onaj tko organizira grupu ljudi ili na drugi način povezuje u zajedničko djelovanje tri ili više osoba radi činjenja, između ostalih, i kaznenog djela iz članka 169. toga Zakona. Iz citiranog činjeničnog opisa dijela optužnice Ureda Glavnog javnog tužitelja Republike Turske koji se odnosi na izručenicu V. Ö. ne proizlazi njeno svojstvo organizatora grupe niti su opisane njene aktivnosti povezivanja u zajedničko djelovanje više osoba radi činjenja radnji terorizma, pa je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da se izručenica tereti za radnje koje sadrže elemente kaznenog djela iz stavka 1. članka 187. KZ-a, već je te radnje moguće pravno označiti samo kao kazneno djelo iz članka 187. stavka 2. KZ-a.

Međutim, za to kazneno djelo je po domaćem zakonu nastupila zastara kaznenog gonjenja.

Naime, člankom 187. stavkom 2. KZ-a bila je, za taj oblik udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – pripadanje grupi – u inkriminiranom razdoblju (do 1. prosinca 1998.) propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Pritom se napominje da je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 152/08 – koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009.), ali se, budući da je navedenom izmjenom KZ-a zaprijećena kazna stroža (od jedne do osam godina), a s obzirom na načelo obvezne primjene blažeg zakona propisano člankom 3. KZ-a, taj kasniji zakon ne može primijeniti.

Prema odredbi članka 19. stavka 1. alineje 4. KZ-a, kazneni progon se ne može poduzeti kad protekne pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora (do pet), a odredbom članka 20. stavka 6. KZ-a propisano je da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona.

Dakle, apsolutna zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 187. stavka 2. KZ-a nastupila je protekom deset godina od posljednjeg dana razdoblja u kojem je to djelo, prema optužbi, počinjeno, odnosno 1. prosinca 2008.

I Kž 701/12-3

Zbog iznesenog, prvostupanjski je sud povrijedio kazneni zakon na štetu izručenice kada je, pogrešno računajući zastaru za kazneno djelo iz članka 187. stavka 1. KZ-a, umjesto za kazneno djelo iz stavka 2. istog članka, zaključio i da „nije nastupila zastara kaznenog progona, odnosno da ista nastupa 27. studenog 2028., pošto se izručenicu strankinju tereti da je djelo počinila dana 27. studenog 1998.g.“.

Člankom 35. stavkom 1. točkom 4. ZOMPO-a propisano je da se izručenje neće dopustiti ako je po domaćem zakonu nastupila zastara kaznenog gonjenja ili zastara izvršenja kazne prije nego što je strani državljanin pritvoren ili kao okrivljenik ispitan.

Budući da je izručenica V. Ö. uhićena 25. srpnja 2012. te ispitana od strane suca istrage Županijskog suda u Dubrovniku 26. srpnja 2012., kada je protiv nje i određen ekstradicijski pritvor, očigledno je da su te radnje poduzete nakon nastupa apsolutne zastare kaznenog progona.

Slijedom iznesenog, pobijanim rješenjem je na štetu izručenice V. Ö. povrijeđen kazneni zakon jer prvostupanjski sud glede kaznenog djela koje je predmet optužbe nije utvrdio da je nastupila zastara kaznenog progona (članak 469. točka 3. u vezi s člankom s člankom 495. ZKP/08 i člankom 81. ZOMPO-a), a na takvu povredu drugostupanjski sud, prema odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 u vezi s člankom s člankom 81. ZOMPO-a, pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08 u vezi s člankom 81. ZOMPO-a, povodom žalbe izručenice V. Ö., a po službenoj dužnosti, preinačeno pobijano rješenje na način da je, na temelju članka 35. stavka 1. točke 4. ZOMPO-a, odbijen zahtjev Republike Turske za izručenje V. Ö. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz članka 146. stavka 1. Turskog kaznenog zakona broj 765, odnosno članka 309. Turskog kaznenog zakona broj 5237., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 21. studenog 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesne Vrbetić, v.r.