Gzz-49/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-49/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.L. .Poduzeće za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam d.o.o. K., koje zastupa punomoćnik K.H. odvjetnik u V., protiv tuženika Ž.S. - H.P. . d.o.o. S., I.K. S. ., koje zastupaju S.R. i direktor D.Š., radi plateža 1.057.162 DEM, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. kolovoza 1994. godine, br. Gt-615/94., protiv pravomoćne presude na temelju priznanja Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine, br. P-2856/94., u sjednici održanoj dana 12. travnja 1995. godine,

r i j e š i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se ukida presuda na temelju priznanja Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine, br. P-2856/94. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Trgovački sud u Zagrebu presudom na temelju priznanja od 13. svibnja 1994. godine, br. P-2856/94. sudio je:

"Tuženik Ž.S. . - P. d.o.o. S. dužan je tužitelju S.L. . d.o.o. K. isplatiti iznos od 1,000.216 DEM po srednjem tečaju NBH u protuvrijednosti hrvatske valute na dan plaćanja, time da na iznos od 588.592 DEM u protuvrijednosti HRD na dan 21. 3. 1994. po srednjem tečaju NBH teče zakonska zatezna kamata od 22. 3. 1994. godine do isplate.

Tuženik je dužan ujedno tužitelju platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 207,205.000 HRD a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv ove pravomoćne presude državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je 26. kolovoza 1994. godine, br. Gt-615/94. zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 2. toč. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP).

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti državno odvjetništvo navodi da je u ovoj pravnoj stvari već bila donesena presuda na temelju priznanja, ali da je ta presuda ukinuta jer punomoćnik tuženika za priznanje tužbenog zahtjeva nije bio ovlašten (čl. 96. ZPP), no da je već u ukidnom rješenju sud drugog stupnja ukazao prvostupanjskom sudu da se ne može ugovarati novčana kazna za neispunjenje novčanih obveza (čl. 270. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91. i 111/93. - dalje ZOO).

Državni odvjetnik navodi da je u tužbenom zahtjevu od 12. svibnja 1994. godine tužitelj ugradio iznos novčane kazne iz ranijeg tužbenog zahtjeva, ali da je sada to prikrio. Državni odvjetnik smatra da je tako raspolaganje stranaka protivno čl. 3. st. 3. ZPP, da je povređeno materijalno pravo u odnosu na ugovaranje novčane kazne i predlaže da sud zahtjev uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

Pravovremen, potpunu i dopušten zahtjev za zaštitu zakonitosti sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. ZPP u svezi s čl. 408. st. 2. spomenutog zakona na odgovor tužitelju.

Tužitelj u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti navodi da u tužbenom zahtjevu nije obračunata novčana kazna već da se radi o obračunu glavnice i kamata. Zbog navedenih razloga tužitelj je predložio da sud zahtjev za zaštitu zakonitosti odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Tužitelj je protiv tuženika tužbom zahtjevao ispunjenje obveze iz ugovora o isporuci opreme od 18. svibnja 1993. godine, te izvođenja radova na unutarnjem uređenju i opremanju disco i nočnog kluba.

Novčana kazna (penali) ugovoreni su u toč. 7. ugovora (list 4.). Tužitelj je tvrdio da mu je tuženik po računu od 30. rujna 1993. godine uz obračun penala za nepravovremeno izmirenje dugova dužan ukupan iznos od 858.422 DEM s time da je u tom iznosu uračunata novčana kazna u iznosu od 75.060 DEM za razdoblje od 18. svibnja 1993. godine do 30. rujna 1993. godine, dok iz obrazloženja računa proizlazi da su obračunate i kamate.

U računima (na listu 8,9 i 12) koje je tužitelj izdao tuženiku također su obračunate kamate ali i novčana kazna (penali).

Tužbenim zahtjevom (list 42 poleđina) tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev tako da nije naznačio na što se dugovanje odnosi, tj. koliko iznosi glavnica, koliko kamate a koliko novčana kazna pri čemu nije naveo ni u kojem je iznosu i po kojem osnovu izvršen prijeboj no već iz iznosa konačno postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da navedeni iznos ne predstavlja samo glavnicu i kamate, već i novčanu kaznu. Ovo pogotovo ako se ima u vidu izjašnjenje tuženika u odnosu na osnove i visinu tužbenog zahtjeva na ročištu 18. siječnja 1994. godine.

Zbog navedenih razloga državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano tvrdi da u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja presudu na temelju priznanja zasnovao na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP). Ovo iz razloga što prema čl. 270. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze pa je raspolaganje stranaka protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP jer je ugovorna kazna obračunata na novčanu obvezu a priznanje takvog tužbenog zahtjeva je protivno prisilnom propisu čl. 270. st. 3. ZOO.

Kako je u postupanju suda prvog stupnja ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP to je primjenom čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 394. st. 1. ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti uvažen i pobijana presuda na temelju priznanja ukinuta, te je predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovnom postupku sud će pozvati tužitelja da navede činjeničnu osnovu tužbe tako da je za postavljeni tužbeni zahtjev razvidno koliko iznosi glavni dug iz kojeg osnova, kada glavni dug dospjeva, od kada su obračunate kamate i po kojoj kamatnoj stopi, te koliko iznose uglavničene kamate. Tek nakon što tužitelj postupi po navedenom moći će sud prvog stupnja ocijeniti za koji je iznos tuženik mogao priznati tužbeni zahtjev (tj. za koji dio tužbenog zahtjeva priznanje tužbenog zahtjeva nije protivno čl. 3. st. 3. ZPP).

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 12. travnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.