I Kž-745/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 745/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Ante Potrebice, Josipa Budinskog i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. P., zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika P. G., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj K-10/06 od 23. lipnja 2006. godine, u sjednici održanoj dana 7. studenoga 2006. godine, u nazočnosti branitelja optuženika D. Š., odvjetnika iz V. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. P. G., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji tako da se utvrđuje da je optuženik radnjama opisanim pod točkom 1 izreke te presude ostvario elemente kaznenog djela ubojstva, iz čl. 90. KZ-a, za koje mu se, temeljem istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 13 godina, a uzimaju kao utvrđene iz te presude kazne zatvora od po 8 mjeseci za kaznena djela iz čl. 317. st. 2. Kaznenog zakona, za koja je proglašen krivim pod točkom 2 izreke, pa se, uz primjenu čl. 60. st. 2. c) KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14. godina, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. kolovoza 2005. godine, pa nadalje.

II. U preostalom dijelu odbija se žalba opt. P. G. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu, potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

I Kž 745/06-6

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Vukovaru proglasio krivim P. G. zbog kaznenog djela teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 6. Kaznenog zakona (KZ) i dvaju kaznenih djela sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti, iz čl. 317. st. 2. KZ-a, i nakon što mu je za svako kazneno djelo utvrdio kazne, osudio ga je na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 23. godine. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu sud mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 30. kolovoza 2005. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, te mu je oduzet pištolj marke „Češka Zbrojevka 75 b“ i četiri komada streljiva kalibra 9 mm.

Temeljem čl. 75. st. 1., 2. i 3 KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, dalje: ZKP) sud ga je obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 8.700,00 kuna, da plati paušalni iznos od 3.000,00 kuna i da oštećenici K. A. naknadi trošak postupka u iznosu od 7.320,00 kuna.

Protiv ove presude podnio je žalbu optuženik putem svoga branitelja D. Š., odvjetnika iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama predloživši da se pobijana presuda preinači tako da ga sud oslobodi optužbe, ili da se preinači u pravnoj oznaci djela za djelo pod točkom 1 izreke tako da se utvrdi da je počinio kazneno djelo iz čl. 92. ili 90. KZ-a, te da mu se izreče blaža kazna, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu pravog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Nada Kolak Parfeljuk u pismenom mišljenju broj KŽ-DO- 1614/06 od 22. rujna 2006. godine ocijenila je da je žalba optuženika neosnovana i predložila da se odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješteni su on i njegov branitelj D. Š. Kako se optuženik nalazi u pritvoru, a ima branitelja, te kako je ovaj sud ocijenio da njegova nazočnost na sjednici ne bi bila svrhovita, nije osiguran njegov dolazak. Na sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika koji je u cijelosti ostao kod svih žalbenih navoda i žalbenih prijedloga i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravko Palijaš, koji je ostao kod pismenog mišljenja i predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

I Kž 745/06-6

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud pravog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Obrazlažući u čemu nalazi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, žalitelj ustvari prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. U jednom dijelu prigovora se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, jer se tvrdi da je sud pogrešno zaključio da je u oštećenika ispaljeno najmanje 10 hitaca, što je u suprotnosti s nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka o broju ulaznih rana, da se iz nalaza toksikološkog vještačenja ne vidi je li optuženik u vrijeme uzimanja uzoraka krvi urina bio u fazi resorpcije ili eliminacije alkohola, pa se ne može procijeniti konačno mišljenje tog vještaka o alkoholiziranosti u vrijeme izvršenja djela, da je sud zanemario dio mišljenja vještaka psihijatra, što se odrazilo na utvrđenje stanja ubrojivosti u vrijeme izvršenja djela i da je pogrešno utvrdio da je atmosfera u caffe baru „B.“ bila vesela. U drugom dijelu se, pak, ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer je sud propustio dopunski saslušati vještaka psihijatra na okolnost na koji se način alkoholiziranost optuženika reflektirala na stupanj ubrojivosti, da nije provedeno vještačenje odjeće optuženika kako bi se utvrdila eventualna prisutnost barutnih čestica, nije na iste okolnosti vještačenja odjeća ošt. Lj A., da nije pregledana videokazeta na kojoj je snimljen očevid i da je sud odbio obaviti očevid na mjestu događaja kako bi s potpunom sigurnošću mogao ocijeniti obranu optuženika o njegovom kretanju u vremenu od napuštanja objekta pa do ponovnog dolaska, kada je i lišen života oštećenik.

Prigovori koji bi se mogli odnositi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz toč. 11. čl. 367. predstavljaju tvrdnje da je sud samo sumarno obrazložio odluku o kazni, iako se radi o kazni dugotrajnog zatvora od 23 godine, te da nije obrazložio zbog čega je odbio prijedlog obrane da se kao svjedok sasluša G. Z., pa presuda ne sadrži razloge o tim odlučnim činjenicama.

O bitnoj povredi na koju se žalitelj poziva radi se sano onda kada u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Žalitelj ne tvrdi da sud nije naveo razloge kojima se rukovodio prilikom odabira mjere kazne, a ne tvrdi ni da su navedeni razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, već tvrdi da su sumarni i da nisu adekvatni, po svom sadržaju, težini izrečene kazne, pa se ne radi o bitnoj povredi na koju se on poziva, već se u tom dijelu žalba treba tretirati kao žalba zbog odluke o kazni.

Nije točna tvrdnja žalitelja da sud nije naveo razloge o tome zbog čega nije saslušao svjedoka G. Ž. Taj je dokazni prijedlog obrane sud odbio na glavnoj raspravi 21. lipnja 2006. godine rješenjem koje se nalazi na listu 280. To je rješenje obrazloženo. Sud je naveo da je „činjenično stanje dovoljno utvrđeno“ i da bi provođenje tog dokaza postupak samo nepotrebno odugovlačilo.

Nije točna tvrdnja žalitelja da je sud, objavljujući presudu, odredio da se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, a da je to propustio navesti u izreci presude, o čemu se također nalazi da je počinjena bitna povreda iz toč. 11. čl. 367. Iz spisa predmeta proizlazi da je i u izreci presude koja je objavljena nakon zaključenja glavne rasprave i u izreci pismenog otpravka navedeno da se optuženiku u izrečenu kaznu uračunava vrijeme

I Kž 745/06-6

provedeno u pritvoru od 30. kolovoza 2005. godine pa nadalje. Čak da je ta odluka izostala ne bi se radilo o postupovnoj povredi, već o povredi zakona na štetu optuženika, koja bi se mogla otkloniti odlukom ovog suda kao suda drugog stupnja.

Pogrešno smatra žalitelj da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a time što je svoju odluku temeljio na nezakonitim dokazima kojima žalitelj smatra pištoljsko zrno koje je policija pronašla u odjeći oštećenika A. i dostavila vještaku balističke struke, zapisnik o obdukciji kojoj, barem djelomično nije prisustvovao istražni sudac, te iskaze svjedoka Ž. J. i Ž. L., djelatnika policije, koji su iskazivali o okolnostima koje su saznali od optuženika, a koji se, prema odredbi čl. 177. st. 5. ZKP-a ne mogu upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Prema odredbi čl. 9. st. 2. ZKP-a, nezakoniti su samo oni dokazi, pribavljeni povredama odredaba ZKP-a, kada je to u zakonu izričito predviđeno. Nigdje u zakonu nije propisano da se predmeti, koji mogu poslužiti kao dokaz da je kazneno djelo počinjeno i tko ga je počinio, prikupljaju isključivo po nalogu istražnog suca. Dapače u čl. 177. st. 1. ZKP-a propisano je da su redarstvene vlasti, između ostalog, dužne osigurati tragove kaznenog djela i predmete koji mogu poslužiti za utvrđivanje činjenica koje se na kazneno djelo odnose. Prema tome policija je postupila u skladu sa svojim ovlaštenjima kada je naknadno pronađeni metak, uz ostale koji su pronađeni prilikom očevida, dostavila balističkom vještaku.

Što se tiče zapisnika o obdukciji valja reći da se ne radi o radnji koja je provedena u skladu s odredbom čl. 259. st. 1. ZKP-a, kojom rukovodi istražni sudac i u zapisnik unosi nalaz i mišljenje vještaka. Sud je nalogom, koji se nalazi na listu 23 spisa, odredio da će pregled i obdukciju tijela oštećenika izvršiti patolog i specijalist sudske medicine dr. A. B., patolog Opće bolnice u Vukovaru. Vještak je i sačinio zapisnik o sekciji koji se nalazi na list 79 spisa, navodeći da ga je stavio „na zahtjev istražnog suca“ a ne u njegovo ime. Taj je zapisnik samo on i potpisao. Okolnost što je obducent u zapisnik o sekciji naveo da joj prisustvuje, između ostalog, i istražni sudac, nije promijenila prirodu tog zapisnika. Kako se radi o vještačenju koje je obavljeno u stručnoj ustanovi pregledom i obdukcijom, tom radnjom nije trebao rukovoditi i istražni sudac, kao što pogrešno smatra žalitelj kada tvrdi da se radi o nezakonitom dokazu.

Ne može prihvatiti ni tvrdnja optuženika da je sud svoju odluku temeljio na iskazima svjedoka, policajaca J. i L., koji su iskazivali o tome što su saznali tijekom prikupljanja obavijesti koje su kao djelatnici policije poduzimali u skladu s odredbom čl. 177. ZKP-a.

Točno je da je svjedok L. iskazao da je od svjedoka L. J., također policajca, saznao da je optuženik ubio oštećenika A. Međutim, tada svjedok L. nije obavljao izvide vezane uz izvršenje kaznenog djela. On nije obavljao informativni razgovor s svjedokom J., već je iskazivao o okolnostima koje se saznao kao kolega od svog kolege, koji je bio očevidac događaja, pa se stoga radi o iskazu na kojemu se može temeljiti sudska odluka.

Točno je da su naprijed spomenuti svjedoci opisivali ponašanje optuženika kada su, nakon dobivene informacije da je A. lišen života, došli u caffe bar B. na intervenciju, pa je svjedok J. iskazao što mu je rekao optuženik kada je pogledao prema hodniku u kojemu je očekivao da se nalazi tijelo oštećenika. Ta opisana izjava optuženika predstavlja prijetnju koju je on u tom trenutku izrekao i koja je u krajnjoj konzekvenci rezultirala izvršenjem kaznenih

I Kž 745/06-6

djela iz čl. 317. st. 2. KZ-a na štetu policajaca J. i L., a ne izjavu koju mu je optuženik dao u vezi sa izvršenjem kaznenog djela na štetu Lj A., pa se ni u tom dijelu ne radi o nezakonitom dokazu u smislu čl. 177. st. 5. ZKP-a, kao što pogrešno smatra žalitelj.

Kada žalitelj obrazlaže svoju tvrdnju da je sud pravog stupnja počinio tzv. relativno bitne povrede kaznenog postupka, iz čl. 367. st. 3. ZKP-a on nabraja sve radnje koje su tijekom postupka provedene, po njegovoj ocjeni, protivno odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Prema odredbi čl. 367. st. 3. ZKP-a, o bitnoj povredi, na koju se žalitelj poziva, radi se samo onda ako sud pri pripremanju glavne rasprave ili u njenom tijeku ili pri donošenju presude nepravilno primjeni ili uopće ne primjeni neke odredbe ZKP-a, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na presudu. Stoga sve nepravilnosti u primjenama odredaba ZKP-a na koje se poziva žalitelj, a koje su počinjene u predkrivičnoj fazi i odnose se na postupanje redarstvenih vlasti, ili pak u fazi istrage, koje su navedene na stranici 18 žalbe, ne mogu predstavljati procesnu povredu na koju se žalitelj poziva.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz st. 3. čl. 367. time što mu je sud „odbio pravo na postavljanje pitanja“ svjedoku L. J. i vještaku psihijatru dr. B. P..

Prema odredbi čl. 326. st. 2. ZKP-a predsjednik vijeća ovlašten je strankama zabraniti postavljanje pitanja svjedocima ili vještacima, ako ocjeni da je pitanje nedopušteno u smislu čl. 226. ZKP-a ili se ne odnosi na predmet, ali stranka može zahtijevati da o tome odluči vijeće. Iz zapisnika o glavnoj raspravi od 4. travnja 2006. godine ne proizlazi da je branitelju zabranjeno postavljanje nekog pitanja svjedoku L. J. Dapače, u zapisniku je konstatirano da stranke ne stavljaju bilo kakvih primjedaba na iskaz tog svjedoka. Točno je da je predsjednik vijeća na toj istoj raspravi zabranio postavljanje pitanja branitelju koje je bilo upućeno vještaku. Takvu je odluku predsjednika vijeća žalitelj prihvatio, ne tražeći da o njoj odlučuje vijeće. Ocjenjuje se, stoga, da je sud pravilno primijenio odredbu čl. 326. st. 2. ZKP-a.

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da je sud postupio protivno odredbi čl. 322. ZKP-a kada je odbio brojne dokazne prijedloge obrane, a razloge za takvu odluku sveo na konstataciju „nije potrebno, što u bitnom prerušava pravo okrivljenika na obranu“.

Prema odredbi čl. 322. st. 4. i 5. ZKP-a sud je ovlašten, rješenjem, odbiti dokazne prijedloge stranka ako se radi o nedopuštenim, nevažnim ili neprikladnim dokazima ili o prijedlozima koji su očigledno usmjereni na odugovlačenje postupka, ali svoju odluku mora obrazložiti. Upravo tako postupio je i sud prvog stupnja, a svoju odluku detaljno je obrazložio na stranici 19 presude, na što se upućuje žalitelj, a ne sumarno kao što se tvrdi u žalbi.

Sve druge žalbene tvrdnje, koje žalitelj smatra bitnom povredom odredba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, prigovori su utvrđenom činjeničnom stanju, jer se navodi da je sud prihvatio nalaz i mišljenje obducenta i pored prigovora obrane da se radi o nezakonitom dokazu, da nije pravilno utvrdio duševno stanje optuženika u vrijeme izvršenja djela i da je pogrešno utvrdio stupanj njegove alkoholiziranosti.

I Kž 745/06-6

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljio proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakoga za sebe i uspoređujući ih međusobno, te osnovano zaključio da obrana optuženika, u dijelu u kojemu nastoji uvjeriti sud da ga je oštećenik A. dočekao na parkiralištu i napao „s namjerom da ga uvuče u svoju grupu kako bi ga pretukli“ a da ga je prije toga, kroz vrijeme od sat i pol teško vrijeđao, što ga je dovelo u takvo psihičko stanje da se događaja od trenutka kada je izašao iz automobila na parkiralištu, pa do dolaska zapovjednika interventne policije svjedoka I. M., uopće ne sjeća, te da je pištolj kojim je počinjeno djelo, kroz cijelo vrijeme kroz koje se nalazio u ugostiteljskom objektu imao uza se, ne može prihvatiti, o čemu je naveo jasne i logične razloge na stranicama 13 i 14 presude, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

O događaju opisanom pod točkom 1 izreke presude iskazivali su svjedoci L. J., policajac koji se s društvom nalazio u caffe baru B., P. G., vlasnik objekta, konobari I. J. i D.

I., M. B. i D. K., prijatelj optuženika, koji je s njim bio u društvu. Niti jedan od tih svjedoka ne potvrđuje obranu optuženika da je bio izložen teškom vrijeđanju oštećenika kroz vrijeme od 1 i pol sat. Vlasnik objekta tvrdi da nije uočio bilo kakav incident na terasi, jer bi u suprotnom slučaju reagirao i pokušao smiriti zavađene. To proizlazi i iz iskaza obojice konobara. Svjedok L. J. i D. K. tvrde da je oštećenik optuženiku rekao riječi navedene u činjeničnom opisu izreke presude i dok svjedok J. ocjenjuje da je sve to izgovoreno u šali, svjedok K. tvrdi da optuženik to nije doživio kao šali i nije ostao ravnodušan. Konačno ni iz iskaza svjedoka M. B., koji je napustio objekt nešto prije događaja i koji također izjavljuje da je čuo kako je optuženik oštećeniku psovao mater i spominjao neke „neke šokce i neke novce“ ne proizlazi da bi se radilo o vrijeđanju koje je trajalo kroz duže vrijeme.

Iz iskaza svjedoka J. i K., a i iz obrane optuženika proizlazi da je oštećenik prišao njihovom društvu i da su se međusobno častili, naručujući naizmjence runde pića. Svjedok K. navodi da ih je oštećenik pozvao k sebi na večeru, što na izvjestan način potvrđuje i optuženik. Osnovano je sud na temelju tih iskaza i tvrdnje svjedoka G., J. i I. da nisu uočili bilo kakvu incidentnu situaciju na terasi objekta, potvrdio da je na terasi objekta „bilo jedno veselo i druželjubivo društvo“ i da je atmosfera bila vesela, pa se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja navedeni na stranicama 8 i 9 žalbe da je tu okolnost sud pogrešno utvrdio. Nesporno je da je optuženik napustio ugostiteljski objekt i da se nakon izvjesnog vremena vratio. Tijekom postupka bilo je sporno da li je on otišao samo do bankomata, a nakon toga na parkiralište do automobila s kojim je namjeravao otići kući, kao što tvrdi u svojoj obrani ili je otišao po oružje kojim je lišen života oštećenik, kao što se tvrdilo u optužbi.

Osnovano sud ni u tom dijelu nije prihvatio obranu optuženika, iako svjedok Bošnjak, na kojega se optuženik i u žalbi poziva, navodi da je optuženik otišao do bankomata, a da se on tada uputio kući i da ga je netko kroz 10 do 15 minuta nazvao i javio o pucnjavi. Taj svjedok, kao ni svjedok D. K. nisu bili prisutni događaju u kojemu je lišen života oštećenik. Iz iskaza svjedoka L. J. u čiju objektivnost i po ocjeni ovog suda nema razloga sumnjati, proizlazi da je optuženik već ranije tijekom te večeri išao na bankomat, jer nije imao

I Kž 745/06-6

novaca za plaćanje naručenog pića i da je nakon sukoba s oštećenim otišao s terase i vratio se za pola sata. Kada je iza pojasa traperica izvukao pištolj, dugu devetku, pitao za oštećenika, ušao u unutrašnjost objekta i odmah iza toga čili su se pucnji, a to potvrđuje i svjedok Ivić koji navodi da je vidio najprije oštećenika A. koji je ušao u hodnik i krenuo prema WC-u, a nakon toga da je sa terase u unutrašnjost ušao optuženik držeći u ruci pištolj, otišao prema WC-u, nakon čega su se odmah čili pucnji.

Nesporno je da je oštećenik lišen života u WC-u. Kod činjenice da naprijed spomenuta dva svjedoka tvrde da je optuženik došao na terasu B. kada se na njoj nije nalazio oštećenik i da nema niti jednog dokaza da je oštećenik dočekao optuženika na parkiralištu i napao ga, te mu oštetio vozilo, pravilno je sud ocijenio da ni u tom dijelu nije prihvatljiva optuženikova obrana.

Činjenica je da ni jedna od osoba koje su bile u društvu optuženika te večeri ne tvrdi da su primijetile da uza se ima oružja, a događaj se zbio 30. kolovoza 2005. godine, dakle u ljetno vrijeme kada je optuženik bio odjeven u traperice i majicu, pa pravilno zaključuje sud da on do odlaska sa terase nije imao oružje, već da ga je naknadno uzeo i s njim se vratio. Zataknuti pištolj za pojasom, pod tako tankom odjećom, ne bi mogao ostati nezamijećen barem od neke osobe s kojom se optuženik nalazio u društvu, a oružje ne spominje ni njegov prijatelj D. K., s kojim je i došao u ovaj caffe bar.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da sud nije na siguran način utvrdio koliko je metaka ispaljeno u tijelo oštećenika i tko ih je ispalio.

Nesporno je da je tijekom očevida na mjestu događaja pronađeno 10 čahura i sedam metaka, a da je naknadno u odjeći oštećenika pronađen jedan metak i da je balistički vještak M. Z. utvrdio da su i čahure i meci ispaljeni iz pištolja koji je oduzet optuženiku. Točno je da iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka proizlazi da je na tijelu oštećenika nađeno 16 ulaznih i 10 izlaznih rana, ali kada žalitelj tvrdi da je u oštećenika ispaljeno najmanje 16 metaka, a ne 10 kao što to utvrđuje sud prvog stupnja, on zanemaruje dio mišljenja u kojemu se navodi da je moguće da su neki defekti na koži, koji predstavljaju ulazne rane, mogli nastati i odbijanjem projektila. Valja reći da ta žalbena tvrdnja ide na štetu optuženika, jer iz nje proizlazi da je on u oštećenika ispalio više metaka nego što je utvrdio sud prvog stupnja i time pokazao veći stupanj kriminalne volje prilikom izvršenja kaznenog djela nego što je utvrdio sud. S obzirom da je na mjestu događaja pronađeno 10 čahura, pravilno sud zaključuje da je u tijelo oštećenika ispaljeno najmanje 10 metaka i taj zaključak nije u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka.

Kod nesporne činjenice da je pištolju kojim je ubijen oštećenik vlasništvo optuženika i da je te večeri od njega oduzet, te s obzirom na iskaze svjedoka L. J. koji kaže da je neposredno prije događaja opisanim pod točkom 1 izreke presude optuženik došao na terasu B. pokazao pištolj, pitao gdje se nalazi oštećenik i svjedoka D. I. koji je naveo da je vidio kako optuženik sa oružjem u ruci ide prema WC-u u koji je prethodno otišao oštećenik i da su oba svjedoka nakon toga čuli pucnjavu, te da se optuženik nakon toga vratio na terasu i svjedoku J. rekao da je ubio A., nema baš nikakve sumnje da je upravo on pucao u oštećenika. Upravo radi toga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je između trenutka kada su se čuli pucnjevi i trenutka kada su svjedoci nakon toga vidjeli optuženika da u ruci drži pištolj prošlo 10 minuta, pa da se ne može isključiti mogućnost „da je jedna ili više osoba neopaženo ušlo i

I Kž 745/06-6

izašlo iz caffe bara na zadnja vrata“, da je neka od njih uzela pištolj optuženiku i ubila oštećenika. Ta je žalbena tvrdnja bez ikakve podloge u provedenim dokazima, potpuno nelogična i neprihvatljiva. Upravo na silikonskim odljevcima uzetim sa šaka optuženika vještačenjem su utvrđeni tragovi sagorjelih i nesagorjelih barutnih čestica, koji su se mogli naći na rukama samo ako je žalitelj bio u kontaktu s oružjem u trenutku pucanja, pa se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da tijekom postupka nije utvrđeno kako su barutne čestice dospjele na njegove ruke, čime se opet sugerira da nema sigurnih dokaza da je upravo on lišio života Lj A.

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. B. P. koji se izjašnjavao o ubrojivosti optuženika, iako vještaku nije prezentiran nalaz o alkoholiziranosti optuženika u vrijeme događaja. Iz nalaza tog vještaka što se nalazi na listu 146 i 151 spisa proizlazi da je vještak raspolagao podatkom da je optuženik u vrijeme događaja bio alkoholiziran sa 1,97 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Vještak je svoje mišljenje dao nakon što je pregledao spis, medicinsku dokumentaciju koju je dobio na uvid od okrivljenika, nakon izvršenog pregleda i razgovora s njim. Prema tome vještak je raspolagao svim relevantnim podacima koju su mu omogućili ocjenu u kakvom se psihičkom stanju u vrijeme događaja nalazio optuženik, svoje je mišljenje na uvjerljiv i logičan način obrazložio, pa ga je osnovano sud prihvatio. Ovaj sud smatra da su sve pravno relevantne činjenice u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pod točkom 1 izreke presude pravilno utvrđeno, pa suprotno njegovom mišljenju nije bilo potrebe provoditi rekonstrukciju na mjestu događaja, saslušavati mrtvozornika i nastavno saslušavati vještaka balističke struke, koje je dokazne prijedloge obrane sud osnovano odbio, kao što je u ovoj presudi već obrazloženo. Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je činjenično stanje u odnosu na kaznena djela za koja je proglašen krivim pod točkom 2 izreke pobijane presude pogrešno utvrđeno. Prije svega ne stoji navod žalbe da pravno „nije moguća optužba na način kako je to presuđeno“, odnosno da je trebalo postaviti dva činjenična opisa djela s obzirom da je sud optuženika proglasio krivim zbog dvaju kaznenih djela iz čl. 317. st. 2. KZ-a. Izreka presude u tom dijelu potpuno je jasna i razumljiva i iz nje proizlazi da je optuženik spriječio dvojicu policajaca, V. J. i Ž. L. da obave radnje koje su kao službene osobe bile dužne obaviti nakon što su saznali da je Lj A. lišen života i došli na mjesto događaja.

Točna je žalbena tvrdnja da iz iskaza svjedoka Ž. L. i Ž. J. proizlazi da nisu niti pokušali poduzeti bilo kakvu radnju kojoj su kao službene osobe trebalo poduzeti. Upravo je to sud prvog stupnja i utvrdio, ali je utvrdio i iz kojih razloga nisu poduzimali te radnje. Iz iskaza svjedoka Ž. L. sud je utvrdio da su zatekli optuženika kako sjedi za šankom držeći u ruci pištolj, da im je govorio da ništa ne pokušavaju učiniti jer da će ih ubiti, a potom i sebe i da će se predati isključivo svom pretpostavljenom, I. M., komandiru jedinice interventne policije. Nesporno je da su se nakon toga svjedoci Ž. J. i Ž. L., nakon što su pitali optuženika da li mogu izaći, udaljili, da je iz policijske postaje pozvan I. M. koji je u noćno doga došao od kuće, otišao na mjesto događaja i tek je njemu, nakon razgovora, optuženik predao oružje i krenuo u policijsku postaju.

I Kž 745/06-6

Pravilno iz svih ovih nespornih podataka zaključuje da je jedini logičan i životni zaključak da su se oba policijska službenika, nakon što su razgovarali s optuženikom koji je držao pištolj sa metkom u cijevi i izgovorio prijetnje, osjećali ugroženi, pa se čak nisu usudili napustiti objekte bez njegovog odobrenja. Upravo radi takvog njegovog ponašanja nisu niti pokušali poduzeti službene radnje koje su bili dužni i ovlašteni učiniti, a to je upravo i bit kaznenog djela za koje su proglašeni krivim.

Točno je da svjedok J. nije iskazao da im je optuženik upućivao bilo kakve prijetnje, ali osnovano sud taj dio njegovog iskaza nije prihvatio, o čemu je naveo logične i uvjerljive razloge na stranici 18 presude koje prihvaća ovaj sud i na njih upućuje žalitelja.

Ocjenjuje se, stoga, da je činjenično stanje i u dijelu u kojem je optuženik proglašen krivim zbog kaznenih djela iz čl. 317. st. 2. KZ-a pravilno utvrđeno.

U pravu je, međutim, optuženik kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon kada je radnje, za koje ga je proglasio krivim pod točkom 1 izreke presude, pravno označio kao kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 6. KZ-a.

I po ocjeni ovoga suda ne može se prihvatiti mišljenje suda prvog stupnja da je optuženik lišio života Lj A. iz bezobzirne osvete jer je, nakon što mu je oštećenik uputio uvrjedljive riječi navedene u izreci presude, otišao iz ugostiteljskog objekta po pištolj, vratio se s oružjem „znajući da će tamo naći oštećenika“ što prema mišljenju suda „upućuje na zaključak da se nije radilo o iznenadnoj emotivnoj reakciji“ već o promišljenoj odluci koja je posljedica „u njemu kumuliranih agresivnih poriva“.

Kaznena djela ubojstva vrlo su često motivirana potrebom počinitelja da reagira na postupke žrtve koje je doživio uvrjedljivim, ponižavajućim ili nepravednim. U takvim slučajevima postupak počinitelja predstavlja osvetu žrtvi. No svaka osveta koja predstavlja vraćanje zla, koje je počinitelj doživio, zlom, ne može se smatrati bezobzirnom u smislu čl. 91. toč. 6. KZ-a. Da bi se osveta koja motivira postupak počinitelja djela mogla smatrati bezobzirnom, mora se raditi o takvom nesrazmjeru između postupka žrtve i reakcije počinitelja koja je apsolutno neprimjerena i lišena svakog smisla kao u slučajevima kada se počinitelj osvećuje osobi koja mu je nešto učinila ubojstvom nevine, ali njemu bliske osobe ili kada reagira na banalan povod tako da hladnokrvno priprema i planira izvršenje kaznenog djela ili kada povod za osvetu nalazi u postupcima žrtve koje je ona poduzela u okviru obavljanja neke profesionalne djelatnosti, pri čemu je odlučivala o nekom pravu počinitelja.

Inkriminirani postupak optuženika, koji je bio reakcija na ponašanje oštećenika A. nema kvalitete bezobzirne osvete i pored toga što optuženikova reakcija nije uslijedila odmah, već je otišao po oružje i vratio se nakon posla sata. Ovakvo obrazloženje suda, uz ostale činjenice koje je sud utvrdio, a odnose se na postupanje oštećenika i na psihičko stanje optuženika u vrijeme izvršenja djela, isključuju obranu da je postupao na mah, što se tvrdilo i tijekom postupka, a ponavlja se i u žalbi, ali ne potkrepljuju utvrđenje suda da je postupao iz bezobzirne osvete.

Po ocjeni ovog suda sve radnje koje je poduzeo optuženik, a koje su opisane pod točkom 1 izreke presude predstavljaju ostvarivanje elementa kaznenog djela ubojstva, iz čl.

I Kž 745/06-6

90. KZ-a radi čega je u tom dijelu prihvaćena žalba optuženika i preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela.

S obzirom na takvu odluku, ovaj je sud bio dužan utvrditi optuženiku kaznu za kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a, pri čemu je vodio računa i o žalbi optuženika uloženoj zbog odluke o kazni koju u tom dijelu ocjenjuje osnovanom.

Prilikom odlučivanja o visini kazne koja je primjerena postupku optuženika sud je vodio računa o svim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja, a koje je prema odredbi čl. 56. st. 2. KZ-a utječu na izbor mjere kazne.

Prije svega sud je pošao od činjenice da je optuženik kazneno djelo počinio s najtežim oblikom krivnje, postupajući sa izravnom namjerom. Iako je postupak optuženika motiviran ponašanjem oštećenika ne može se prijeći preko činjenice da je i Lj A. u vrijeme upućivanja uvrjedljivih riječi i psovki optuženiku bio alkoholiziran, te da je do tada bio prijateljski raspoložen, da su riječi izgovorene u takvoj atmosferi da ih ni druge prisutne osobe nisu registrirale kao ozbiljne uvrede, već kao neprimjerenu šalu, zbog čega nitko nije očekivao reakciju optuženika koja je uslijedila. Optuženik je lišio života oštećenika u času kada on to uopće nije očekivao, niti je bio u prilici zaštiti se na bilo koji način. Ispalio je u njega najmanje 10 metaka pucajući mu u vitalne organe, glavu, prsni koš i trbušnu šupljinu, pa i ovaj sud, kao i sud prvog stupnja, zaključuje, da je time pokazao upornost, bezobzirnost i veliku količinu kriminalne volje.

S druge strane optuženik je do sada bio pozitivnog i primjernog ponašanja. Nije nikada osuđivan, uključio se u obranu zemlje, odlikovan je spomenicom Oluja i Bljesak. U vrijeme izvršenja kaznenog djela bio je smanjeno ubrojiv.

Kada se, s jedne strane, vodi računa o svim ovim utvrđenim olakotnim okolnostima i one stave u odnos sa stupnjem optuženikove krivnje i težinom kaznenog djela koje je naprijed opisano, ovaj sud smatra da je svemu tome primjerena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, pa mu je takva kazna i utvrđena ovom presudom.

Nije u pravu optuženik kada smatra da su mu za kaznena djela iz čl. 317. st. 2. KZ utvrđene prestroge kazne.

I ova kaznena djela optuženik je počinio sa izravnom namjerom. On je u vrijeme izvršenja djela bio djelatnik policije i to interventne jedinice policije pa je stoga bio svjestan koja su prava i dužnosti policijskih službenika Ž. L. i Ž. J. bile u trenutku kada su došli u ugostiteljski objekt. Optuženik im je uputio ozbiljne prijetnje i pritom držao pištolj sa metkom u cijevi, što upućuje na zaključak da se radi o takvom stupnju ugrožavanja javnog reda kojemu su, i pored svih utvrđenih olakotnih okolnosti, kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci potpuno primjerene. Upravo radi toga ovaj je sud prihvatio te kazne kao utvrđene i primjenom čl. 60. st. 2. c) žalitelju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. U ovu kaznu temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. kolovoza 2005. godine pa nadalje.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja na štetu optuženika nije povrijedio

I Kž 745/06-6

zakon osim u dijelu u kojem je prihvaćena njegova žalba i preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela za kazneno djelo pod toč. I. izreke.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci i odluci o kaznenoj sankciji na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP).

U Zagrebu, 7. studenoga 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.