I Kž-723/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-723/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-opt. I. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, I-opt. I. B. i II-opt. T. R., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 13. rujna 2000. godine, broj: K-4/00-168, u sjednici održanoj 09. siječnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti I-opt. I. B. i njegovog branitelja F. B., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba I-opt. I.B., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na njega i kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, opisano u toč. 1. njezine izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, te se prvostupanjska presuda preinačuje u odluci o kazni:

- u odnosu na I-opt. I.B. tako da mu se za kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a (toč. 2. izreke), na temelju istog zakonskog propisa i u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok se kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, opisano u toč. 3., uzima kao utvrđena, te se na čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju temelju odredbe

od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju mu se, na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. siječnja do 13. rujna 2000. godine;

- u odnosu na II-opt. T.R. tako da mu se za kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ-a (toč. 4.) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, dok mu se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a opisano u toč. 3., uzima kao utvrđena, te se, na temelju odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. siječnja do 25. svibnja 2000. godine.

III. Uslijed odluke u toč. I. ukida se odluka o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta u cijelosti, te odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na I-opt. I.B.

IV. Žalbe I-opt. I.B. u ostalom dijelu, te II-opt. T.R. cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom neukinutom i nepreinačenom dijelu, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na I- opt. I.B. i kazneno djelo u toč. I. bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gospiću proglašeni su krivima, I-opt. I.B. zbog dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a opisanih u toč. 1. i 3., te zbog kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 2.; II-opt. T.R. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, opisano u toč. 3. i kaznenog djela prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 4. njezine izreke. Na temelju istih zakonskih odredaba i u skladu s odredbom čl. 60. KZ-a utvrđene su im pojedinačne kazne za svako počinjeno djelo i to: I-opt. I.B. za svako kazneno djelo razbojništva – kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo iz čl. 216. st. 1. KZ-a (toč. 2.), novčana kazna u iznosu od deset prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj, tj. u iznosu od 1.070,00 kn, a zatim mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, te navedena novčana kazna; II-opt. T.R. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a (toč. 3.), utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te za kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ-a novčana kazna u iznosu od njegovih deset dnevnih dohodaka, tj. u iznosu od 500,00 kn, pa su mu te kazne i izrečene.

Obojici optuženika određeno je da im se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u izrečenu kaznu zatvora. Ujedno im je naređeno da su novčane kazne dužni platiti u roku od 30 dana, jer će se u protivnom, na temelju odredbe čl. 52. st. 2. KZ-a, zamijeniti kaznom zatvora tako da se jedan dnevni dohodak zamijeni s jednim danom kazne zatvora.

Na temelju odredbe čl. 80. KZ-a obojici optuženika izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, te je ujedno određeno da padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Na temelju odredbe čl. 132. ZKP oštećenici su upućeni da imovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parnici.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, I-opt. I.B. putem branitelja F.B., odvjetnika u Z. i II-opt. T.R., putem branitelja V.D., odvjetnika u R. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na obojicu optuženika, s prijedlogom da im se izreknu strože kazne.

I-opt. I.B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači u odluci o kazni, te da mu izreče kaznu zatvora u kraćem trajanju. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

II-opt. T.R. se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu preinači, te da izreče odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora ili pak maloljetnički zatvor.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa, vratio ih je podneskom od 09. siječnja 2001. godine, broj: DOKŽ-1814/00, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda uredno su obaviješteni I-opt. I.B. i njegov branitelj F.B., odvjetnik u Z., ali nisu pristupili na sjednicu. Zbog navedenog sjednica vijeća, u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana je u njihovoj odsutnosti.

I-opt. I.B. nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Naime, on tu žalbenu osnovu navodi samo u uvodu žalbe, dok se u obrazloženju žalbe na nju ne osvrće, jer ne navodi o kojoj bitnoj postupovnoj povredi iz odredbe čl. 367. ZKP-a bi se radilo, niti navodi okolnosti i razloge za njezino postojanje. Prema tome, ta žalbena osnova navedena je samo općenito, bez argumenata, pa se kao takva ne može ni ocijeniti u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZKP.

Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP, ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti postoje li bitne postupovne povrede ili druge povrede iz toč. 1. i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Međutim, opt. I.B. je u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, opisano u toč. 1. izreke prvostupanjske presude.

Naime, zasad je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda kako je nedvojbeno da je I-opt. I.B. činjenjem opisanim u toč. 1. izreke prvostupanjske presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, jer da je puška, koju je uporabio pri počinjenju tog kaznenog djela bila napunjena. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, okolnosti da je I-opt. I.B. prije počinjenja djela isprobao pušku, dakle pucao iz nje, da su prilikom pretrage kuće njegovih roditelja nađena i izuzeta tri streljiva call. 16 mm za lovačku pušku, kao i da je optuženik pri počinjenju kaznenog djela pokazao veliku sigurnost u nastupu, ne ukazuju nedvojbeno da je puška tempore criminis bila napunjena. Ta okolnost odnosno pitanje napunjenosti puške je jedna od elemenata bitnog obilježja kaznenog djela razbojništva iz odredbe čl. 218. st. 2. KZ-a. Da bi to djelo bilo ostvareno u inkriminiranom obliku i u smislu tog članka, pri njegovom počinjenju treba uporabiti kakvo oružje ili opisano oruđe, s time da se kao oružje u smislu tog članka uzima napunjeno oružje, oružje podobno za njegovu osnovnu i namijenjenu odgovarajuću uporabu, a to predleži samo, ako je oružje napunjeno. S obzirom da puška u tijeku postupka nije pronađena, a I-opt. I.B. tvrdi da puška nije bila napunjena, u pogledu te okolnosti postoji dvojba, koju na ponovnom suđenju treba otkloniti, odgovarajućim novim dokazima, ako ih stranke predlože u tom pravcu, ili pak primjenom odredbe čl. 3. st. 2. ZKP. Međutim, okolnost da puška nije pronađena, očito zbog izostanka suradnje I-opt. I.B., treba na ponovnom suđenju ocijeniti kao otegotnu okolnost, jer ukazuje i označava njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, naravno, ako ne dođe do promjene njegovog ponašanja u navedenom smislu u daljnjem tijeku postupka.

Zbog svega naprijed navedenog, kako utvrđeno stanje stvari glede toč. 1., u dosadašnjem tijeku postupka, za sada samo nedvojbeno ukazuje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a, žalba I-opt. I.B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na predmetno kazneno djelo je osnovana. Slijedom toga, na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prvostupanjsku presudu je u navedenom dijelu ukinuo i za taj dio predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje kako je navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Iako I-opt. I.B. u uvodu žalbe navodi i žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, on tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa je vidljivo da ju je samo općenito istaknuo, te se zbog toga ne može ni ocijeniti.

Nadalje, obojica optuženika nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Doduše, žalba I-opt. I.B. kao uostalom i žalba državnog odvjetnika zbog iste žalbene osnove u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. su bespredmetne, pa su predmet daljnjeg razmatranja njihove žalbe u odnosu na utvrđene i izrečene kazne za ostala kaznena djela.

Naime, državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o izrečenim novčanim kaznama optuženicima, I-opt. I.B. zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ-a (toč. 2. izreke) i II-opt. T.R. zbog kaznenog djela prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ-a (toč. 4. izreke), dok nije osnovana u odnosu na kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a (toč. 3.).

Razmatrajući odluku o kaznama Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prije svega ističe kako nisu osnovani žalbeni prigovori I-opt. I.B. glede neprimjenjivanja maloljetničkog kaznenog prava u ovom konkretnom kaznenom predmetu. Suprotno njegovim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na početku glavne raspravio otklonio primjenu maloljetničkog kaznenog prava, tj. odredbe čl. 109. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine", broj: 111/97, 27/98 i 12/02). Nadalje, protivno tvrdnji I-opt. I.B. odnosno njegovog branitelja, sud, u skladu s odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, odluku glede primjene maloljetničkog kaznenog prava, dakle da li će ga primijeniti ili ne, donosi kada i ako ustanovi da postoje odgovarajuće okolnosti. Donošenje te odluke nije vezano za određeni stadij postupka. Dakle, može je i ovlašten je za njezino donošenje tijekom cijelog postupka.

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prema optuženicima, suprotno stajalištu njihove obrane, otklonio primjenu maloljetničkih sankcija, jer je, s obzirom na vrstu kaznenih djela i način njihova izvršenja koji se očituje i odražava u precizno isplaniranim i koordiniram radnjama, ispravno zaključio da ona nisu odraz životne dobi optuženika. Naime, imajući još u vidu i da se radi o teškim kaznenim djelima razbojništva, počinjenim uz uporabu vatrenog oružja, a uz to i o kaznenim djelima krađe i prikrivanja, ne može prihvatiti stajalište obrane da se radi o mladenačkom deliktu, kao jednoj vrsti slučajnog ekscesa. Slijedom toga prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio preporuku stručnog tima Psihijatrijske bolnice V. da se prema optuženicima primijene odgovarajuće pedagoške mjere izvan kaznenog zavoda.

Razmotrivši odluku o kaznama Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju kazni zatvora za kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a iz toč. 3. obojici optuženika pravilno ocijenio sve, u prvostupanjskoj presudi utvrđene okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Posebno ukazuje na okolnost da je stupanj krivnje I-opt. I.B. veći u odnosu na stupanj krivnje II-opt. T.R., jer je ovaj sudjelovao u počinjenju kaznenog djela pod utjecajem I-opt. I.B. koji je već prethodno prije toga sam počinio kazneno djelo razbojništva iz toč. 1. Iako je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na to djelo, treba reći da je I-opt. I.B. činjenje opisano u toč. 1. priznao, ali je sporno da li se radi o kaznenom djelu razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a ili o kaznenom djelu iz st. 1. istog članka, što je prvostupanjski sud na ponovnom suđenju dužan raspraviti. Imajući u vidu navedene okolnosti, kao i okolnost da je I-opt. I.B. prije počinjenja kaznenog djela razbojništva na štetu P. banke Z. – Poslovne jedinice u G., počinio kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 2., utvrđene kazne zatvora za djelo iz toč. 3. I-opt. I.B. u trajanju od tri godine, te II-opt. T.R. od jedne godine su primjerene i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda.

Međutim, državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni u odnosu na I- opt. I.B. za kazneno djelo krađe iz toč. 2., te u odnosu na II-opt. T.R. za kazneno djelo prikrivanja iz toč. 4. Opravdano ističe da nije bilo utemeljeno optuženicima izricati novčane kazne za navedena kaznena djela. Prije svega, treba uzeti u obzir da su obojica optuženika nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela (toč. 2. i 4.) nastavili s još težim i pogibeljnijim kriminalnim postupanjem, čime su počinili kaznena djela, I-opt. I.B. dva kaznena djela razbojništva, a II-opt. T.R. jedno kazneno djelo razbojništva. Zbog toga, i po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, novčane kazne nisu primjerene kaznene sankcije za dotična kaznena djela. Slijedom navedenog Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, je utvrdio kao primjerene kazne, I-opt. I.B. zbog kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a (toč. 2.), kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a II-opt. T.R. zbog kaznenog djela prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Budući da je za kazne zatvora zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a (toč. 3.), utvrđene od prvostupanjskog suda obojici optuženika, našao da su primjerene, uzeo ih je kao utvrđene, pa je na temelju odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a osudio, I-opt. I.B. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, te II-opt. T.R. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, smatrajući da će izrečene kazne ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz odredbe čl. 6. KZ-a.

U izrečene jedinstvene kazne zatvora optuženicima se u skladu s odredbom čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

S obzirom da je prvostupanjska presuda u odnosu na djelo iz toč. 1. ukinuta, pa se predmet u tom dijelu vraća na ponovno suđenje, trebalo je ukinuti odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta, kao i odluku o troškovima kaznenog postupka. Ujedno se napominje da obje odluke, tj. o sigurnosnoj mjeri i troškovima kaznenog postupka nisu uopće obrazložene, a osim toga prvostupanjski sud uopće nije vodio računa da je po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 82. KZ-a dužan pribaviti podatke i izvesti odgovarajuće dokaze, te na temelju toga donijeti odgovarajuću odluku glede, kaznenim djelom ostvarene imovinske koristi. Na takovu dužnost suda jasno ukazuje izričita, imperativna odredba čl. 82. st. 1. KZ-a, prema kojoj, nitko ne može zadržati i imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Uopće nema dvojbe da se kaznena djela razbojništva i čine radi pribavljanja imovinske koristi. U ovom kaznenom predmetu već u opisima kaznenih djela u toč. 1., 2. i 4. navode se podaci koji upućuju na ostvarenu imovinsku korist, pa je to pitanje trebalo raspraviti.

Nadalje, iako je odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na I-opt. I.B. ukinuta, jer je u odnosu na njega ukinuta prvostupanjska presuda za djelo u toč. 1., pa je predmet vraćen na ponovno suđenje, treba reći da ta odluka nije pravilna. Naime, ako se optuženici na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP oslobađaju od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, onda se ne može izreći da padaju na teret proračunskih sredstava suda. Naime, slučajevi kada troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda su točno propisani u odredbi čl. 123. st. 1. ZKP-a i to se odnosi na slučajeve kad se kazneni postupak obustavi ili kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom žalbenih navoda stranaka utvrdio da su žalbeni navodi I-opt. I.B. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, toč. 1., osnovani zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP ukinuo je prvostupanjsku presudu u odnosu na navedeno djelo, te se predmet za ukinuti dio vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Na tom suđenju prvostupanjski sud je dužan izvesti sve postupovne radnje, tj. sve već ranije izvedene dokaze, dokaze koje eventualno predlože stranke, kao i one za koje nađe da ih je potrebno izvesti. Također je dužan raspraviti sporna pitanja na koja je upozorio ovaj drugostupanjski sud u ovoj odluci. To se naročito odnosi na, zasada sporno pitanje, je li lovačka puška tempore criminis bila napunjena ili ne. Nakon toga dužan je izvedene dokaze, u skladu s odredbom čl. 351. st. 2. ZKP savjesno ocijeniti, svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te na temelju takve ocjene utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, tj. da li su odlučne činjenice dokazane, te će na temelju takve ocjene donijeti novu zakonitu i pravilnu presudu, koju treba valjano obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

Ovaj drugostupanjski sud je također ocijenio da su žalbeni navodi državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovani u odnosu na kazneno djelo u toč. 2. i 4. izreke prvostupanjske presude, te ju je za ta kaznena djela preinačio kako je navedeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude, dok je ocjenom ostalih žalbenih navoda stranaka utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija kao ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, te je na temelju odredbe čl. 387. ZKP-a odbio njihove žalbe u dijelu kako je navedeno u toč. 4. izreke prvostupanjske presude.

U Zagrebu, 09. siječnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.