Rev-552/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 552/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., Dom umirovljenika, zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika G. H. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. studenoga 2004. godine, broj: Gžn-2314/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2004. godine, broj: Pn-8731/95 u njenom odbijajućem dijelu, ispravljena rješenjem od 06. svibnja 2004. godine, broj: Pn-8731/95, u sjednici održanoj 07. rujna 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2004. godine, broj: Pn-8731/95 tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 26.928,00 kn s pripadajućom kamatom počev od 23. ožujka 2004. godine do isplate, te na ime dospjelih obroka rente s osnova tuđe pomoći za razdoblje 05. lipnja 1994. – 29. veljače 2004. godine iznos od 6.077,91 kn s pripadajućom kamatom počev od 23. travnja 2004. godine do isplate, a počev od 01. ožujka 2004. godine nadalje plaćati na ime rente s osnova tuđe pomoći iznos od 51,99 kn mjesečno, time da na dospjele obroke rente teče pripadajuća kamata od dospijeća

ni trošak s

svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, te naknaditi tužitelju parnič pripadajućom kamatom od 9.630,21 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 23.017,00 kn. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 23. studenoga 2004. godine, broj: Gžn- 2314/04 potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, osim formalnog pozivanja u reviziji na sve revizijske razloge (što bi podrazumijevalo i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka) iz sadržaja revizije jasno proizlazi da tužitelj u reviziji isključivo prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete vezano za ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi dana 23. veljače 1994. godine. U ovom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja. Tužitelj naime smatra da postotak njegove suodgovornosti nastanku nezgode od 70% u odnosu na 30% koliko su sudovi ocijenili suodgovornost osiguranika tuženika je previsoko odmjeren, smatrajući da isti ne može biti veći od 50%.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da se štetni događaj dogodio dana 23. veljače 1994. godine u Aveniji Dubrovnik u Zagrebu, u kojoj nezgodi je sudjelovao tužitelj kao pješak, te teretno vozilo sa prikolicom reg. Oznake … osigurano kod tuženika, koje

- da se kretalo srednjim trakom prometnice u smjeru zapada, te došavši na raskrižje Avenije Dubrovnik sa Avenijom Večeslava Holjevca, u kojem raskrižju je promet reguliran semaforom, ušao u raskrižje kada je za vozilo bilo uključeno zeleno svjetlo, u kojem trenutku

- da je tužitelj vršio prelaženje kolnika sa sjevera u smjeru juga unatoč crvenom svjetlu na semaforu za pješake,

- da se vozilo kretalo brzinom od 50 km/h, te poduzelo kočenje i skretanje u lijevo kako bi izbjegao nalet na tužitelja, u čemu nije uspio

- da je po nezgodi kod tužitelja utvrđena prisutnost alkohola u krvi od 2,43‰, te 3,12‰ u urinu.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi uvažavajući sve okolnosti nastanka ovog štetnog događaja ocijenili da na strani tužitelja postoji znatan doprinos nastanku štetnog događaja, bitno veći od onog osiguranika tuženika i baš u omjeru 70% tužitelj a 30% osiguranik tužene. Naime, postupanje tužitelja, a koje je bilo suprotno odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 84/92, 6/93, 26/93, 43/96, 46/96, 54/96, 59/96 – dalje: ZSPC) bilo krajnje neodgovorno obzirom na činjenicu da se radi o prometnici sa izuzetno intenzivnim i frekventnim prometom, koji da bi se nesmetano mogao odvijati je nužno reguliran semaforom, a čiju signalizaciju su dužni poštivati svi sudionici u prometu, pa i tužitelj. S druge pak strane vozilo koje je bilo drugi sudionik ove nezgode kretalo se pred nezgodu u okviru zakonom dopuštene brzine (čl. 28. st. 1. ZSPC), a njegovom vozaču se može prigovoriti što nije predvidio iznenadni istup pješaka na kolnik (a što se međutim dogodilo!) i brzinu prilagoditi stvarnim uvjetima na kolniku (čl. 26. st. 1. ZSPC) obzirom da je bilo dosta pješaka na kolniku, te tramvajska stanica u blizini.

Stoga je suprotno ocjeni tužitelja utvrđivanje konkretnog postotka suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja materijalno pravo pravilno primijenjeno (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

U ovoj nezgodi tužitelj je zadobio ozljede u vidu tipičnog loma lijeve palčane kosti, lom III-XI rebra lijevo i IV-VI rebra desno sa izljevom krvi u prsište, istegnuće veza desnog koljena i potres mozga. Vezano za iste tužitelj je, a prema nalazu liječnika vještaka ortopeda traumatologa T. M., neuropsihijatra D. Š. i pulmologa S. T. trpio fizičke bolove jakog intenziteta 6 dana, srednjeg intenziteta 12 dana, te slabe bolove 4 mjeseca, a potom ove povremeno. Doživio je strah koji je kao primarni bio jak i kratkotrajan, a onda prešao u sekundarni strah jakog intenziteta bio prisutan 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, te slabijeg intenziteta 3 mjeseca. Kao posljedica doživljene ozljede zaostala je otežana i bolna pokretljivost lijeve šake i nestabilnost desnog koljena, te smanjene funkcije dišnog sustava, što u ukupnosti predstavlja smanjenje životne i radne aktivnosti tužitelja od 35%. U razdoblju jednog mjeseca tužitelj je trebao tuđu pomoć po 4 sata dnevno, potom jedan mjesec 14 sati, a onda za trajno takvu pomoć treba 4 sata tjedno.

Obzirom na vrstu i težinu zadobivenih ozljeda i intenzitet, te trajanje fizičkih bolova i straha, kao i postotak smanjenja životne i radne aktivnosti, te obim potrebne tuđe pomoći, iznosi naknade nematerijalne i materijalne štete priznati tužitelju svakako nisu odmjereni mu na štetu, od čega mu je uvažavanjem njegove suodgovornosti od 70% nastanku štetnog događaja, pravilno dosuđeno 30% od iste (čl. 188., 195., 200. u svezi s odredbom čl. 192. i 205. ZOO-a).

Obzirom na ukupni uspjeh obih stranaka u ovom sporu (tužitelj je u tužbi tijekom postupka tražio naknadu ukupne štete držeći da je tuženi isključivo odgovoran za nastalu nezgodu, a utvrđena je suodgovornost i to: tužitelja 70%, a tuženika 30%, te priznate odnosno dosuđene naknade štete u odnosu na ovu zatraženu), te troškove obih stranaka nastale u ovom postupku, a sve temeljem važeće odvjetničke tarife, pravilno su isti dosuđeni nižestupanjskim presudama, sve temeljem odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 07. rujna 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.