Gž-315/2012-2 · Županijski sud u Karlovcu

Broj: Gž-315/2012-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Željka Udiera kao predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Alenke Laptalo kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz O., kojeg zastupa punomoćnik S. M. odvjetnik u Z., protiv tuženika B. O. d.d. Z, kojega zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-111/10-83 od 08. studenoga 2011. godine, na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2015. godine

p r e s u d i o j e

I. O d b i j a s e žalba tužitelja kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Ogulinu, poslovni broj P-111/10-83 od 08. studenoga 2011. godine, u odluci o glavnoj stvari i odluci o trošku postupka, p o t v r đ u j e, dok se djelomično uvažava žalba tužitelja protiv odluke o zakonskoj zateznoj kamati i u tom dijelu se pobijana presuda preinačava i s u d i s e

N a l a ž e s e B. O. d.d. Z., platiti S. P. iz O., zakonsku zateznu kamatu po stopi 15 % godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi 14 % godišnje:

- na iznos od 200,000,00 kuna za period od 16. listopada 2007. godine do 05. veljače 2008. godine,

- na iznos od 140,000,00 kuna za period od 16. listopada 2007. godine do 22. rujna 2009. godine, sve u roku 15 dana.

II. O d b i j a j u s e zahtjevi tužitelja radi naknade troška sastava žalbe i tuženika radi naknade troška sastavka odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom presuđeno je :

I. O d b i j a j u s e tužitelji sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi: "1. Nalaže se tuženiku B. o. d.d. Z. da 1. tužiteljici D. O. iz O., na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 892.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje tekućom od 15.10.1007.g. pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku B. o. d.d. Z. da 1. tužiteljici D. O. iz O., plati na ime naknade materijalne štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.200,00 kn mjesečno počevši od 01.08.2007.g. pa doživotno zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 % godišnje s time da svaka mjesečna renta dospijeva posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, time da dospjele obroke plati odjednom. a ubuduće kako budu dospijevali.

3. Nalaže se tuženiku B. o. d.d. Z. da 2. tužitelju S. P. iz O., plati na ime naknade duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe iznos od 150.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje tekućom od dana podnošenja tužbe pa do

II. Nalaže se 2. tužitelju S. P. iz O., da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 62.228,67 kn u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku postupka. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da se predmet dodijeli u rad drugom sucu. Zahtijeva naknadu za sastav žalbe u iznosu 9.916,88 kuna uvećano za 25 %.

U odgovoru na tužbu tuženik pobija žalbene navode i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te da tužitelju naloži da tuženiku plati trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 12.816,60 kuna.

Žalba tužitelja je pravovremena.

Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o kamatama, dok nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari i odluke o trošku postupka .

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 98/14 - dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud tom presudom, kao i u postupku koji je prethodio donošenju presude, nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka ali da je u dijelu odluke koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu pogrešno primijenio materijalno pravo. Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva i ne proturječi razlozima presude, koji su razlozi neproturječni jasni, i logični te odgovaraju stanju spisa, tako da prvostupanjski sud tom presudom nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je prednica tužitelja D. O. dana ... stradala u prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovao osiguranik tuženika,

- da su joj po prometnoj nezgodi utvrđene slijedeće ozlijede: prijelom lijeve natkoljenice, prijelom gornjeg okrajka desne lisne kosti, udarnorezne rane obje potkoljenice, ispad funkcije peronealnog živca desne noge, djelomična amputacija trećeg i četvrtog prsta desne šake, natučenje trbuha, a kao posljedica ozljede desne noge nakon dva tjedna od štetnog događaja amputirana joj je desna natkoljenica,

- da je prednica tužitelja trpjela fizičke boli jakog intenziteta u trajanju 12 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 30 dana, slabog intenziteta stalnog trajanja u trajanju 60 dana i slabog intenziteta povremenog trajanja trajno, a trpjela je i slijedeće nelagodnosti: hospitalizaciju, nepokretnost u krevetu, podvrgavanje operacijskim zahvatima, anesteziju, šivanje rana, odstranjenju šavova, primanje injekcija i infuzija, RTG snimanja, preglede i kontrole liječnika,

- da je prednica tužitelja pretrpjela primarni strah u trajanju 2 sata, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 3 tjedna, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju 2 mjeseca i sekundarni strah slabog intenziteta u trajanju 5 do 6 mjeseci, a utvrđeno je da strah nema trajnih posljedica,

- da je prednici tužitelja trajno smanjena životna aktivnost kao posljedica štetnog događaja na razini 70 %,

- da je kao posljedica prometne nezgode prednici tužitelja ostalo naruženje blizu teškog stupnja, koje je trećima vidljivo, dijelom stalno, a dijelom ponekad,

- da je prednici tužitelja bilo potreba tuđa njega i pomoć nakon bolničkog liječenja, i izvan boravka u bolnici, na razini 6 sati dnevno prvih 6 mjeseci, potom na razini 4 sata dnevno do smrti. Tuđa pomoć joj je bila potrebna i za osnovne potrebe, a tu joj je pomoć mogao pružiti i netko od ukućana,

- da je prednica tužitelja umrla 30. rujna 2009. godine i da je njen slijednik ovdje tužitelj,

- da je prednici tužitelja nakon pokretanja parnice isplaćeno na ime povrede osobnosti i naknade materijalne štete 280.000,00 kuna,

- da je tužitelju nakon pokretanja parnice isplaćen iznos od 75.000,00 kuna na ime duševne boli radi naročito teškog invaliditeta bliske osobe,

- da je prednici tužitelja i tužitelju tuženik nakon pokretanja tužbe isplatio trošak zastupanja u iznosu 20.130,00 kuna,

- da je prednici tužitelja doprinijela nastanku štete s 50 %,

- da je prednici tužitelja utvrđena pravična novčana naknada radi povrede osobnosti, sukladno njenom doprinosu nastanka štetnog događaja u iznosu 265.000,00 kuna i naknada štete radi tuđe pomoći i njege u iznosu 15.000,00 kuma,

- da je tužitelju s osnova pravilne novčane naknade radi osobito teškog invaliditeta bliske osobe dosuđen iznos od 75.000,oo kuna.

Tužitelj ne prigovara visini utvrđene štete od strane prvostupanjskog suda po pojedinim kriterijima ali prigovara da je osiguranik tuženika u cijelosti odgovoran za štetu, odnosno, niječe doprinos prednice tužitelja u vlastitoj šteti i time uzrokovanom sniženju naknade, pozivajući se pri tome na nalaz i mišljenje prometnog vještaka.

Prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka N. E., osiguranik tuženika mogao je prije započinjanja radnje kretanja i ulaska u predmetno raskrižje na kojem se dogodila prometna nesreća uočiti prednicu tužitelja koja se već nalazila u radnji prelaženja kolnika pa je na više načina mogao izbjeći nalet na nju.

S druge strane, prednica tužitelja je tijekom radnje prelaženja kolnika mogla uočiti vozilo osiguranika u trenutku započinjanja kretanja ili u trenutku ulaska u predmetno križanje, pa da je tada u jednom ili drugom trenutku privremeno zaostala s daljnjim prelaženjem kolnika, do naleta ne bi došlo. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, prvostupanjski sud je, po mišljenju ovog suda, pravilno zaključio da je doprinos prednice tužitelja vlastitoj šteti 50 %, i u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda o tome (stranica 9 pobijane odluke, zadnji ulomak) iz kojih se razloga žalbeni navodi suprotni utvrđenju prvostupanjskog suda neosnovani.

Pri tome valja još jednom naglasiti da je prednica tužitelja, iako starije životne dobi i očigledno slabije pokretna, odlučila prijeći prometno križanje dijagonalno, dalje od obilježenog pješačkog prijelaza i na taj je način iznenadila osiguranika tuženika koji je, iako je zaista morao na to obratiti pozornost i mogao je i morao vidjeti prednicu tužitelja, bio iznenađen pojavom pješaka na sredini predmetnog križanja.

Na kraju, ne stoji tvrdnja tužitelja da je tužitelj bio onemogućen u specifikaciji tužbenog zahtjeva jer je tuženik odbijao specificirati što je platio tužiteljici s isplaćenih 280.000,00 kuna, jer je raspolaganje zahtjevom stvar tužitelja, a ne tuženika.

Na taj način je utvrđeno da u odluci o glavnoj stvari prvostupanjskom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje s poziva tužitelj, zbog čega je valjalo u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

Za razliku od prethodnog prigovora, žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi zakonsku zateznu kamatu na iznose nematerijalne i materijalne štete koju je tuženik isplatio tužitelju i njegovoj prednici djelomično je osnovan je osnovan.

Naime, prema odredbi čl. 1102. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pismenog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Iz stanja spisa vidljivo je da je tuženik primio pisani zahtjev tužitelja radi naknade štete 16. listopada 2007. godine, tako da je zahtjev tužitelja dospio s tim danom.

Dalje se zaključuje da je 05. veljače 2008. godine tuženik isplatio prednici tužiteljice iznos od 200.000,oo kuna, a nakon toga, do ročišta održanog 23. rujna 2009. godine još 80.000,00 kuna, dok je tuženiku isplaćeno 75,000,00 kuna, a zajedno je oštećenicima na ime troška zastupanja isplaćeno još i 20.130,00 kuna.

Tijekom postupka stranke nisu dostavile pisane dokaze o datumima isplate, tako da je dan isplate 2000.000,00 kuna utvrđen prema izvješću tuženika podneskom 08. veljače 2009. godine, a kao dan isplate 80,000,00 kuna, 75.000,00 kuna i 20.130, 00 kuna

uzet je 22. rujna 2009. godine, kao zadnji dan prije održavanja ročišta na kojem je tuženik izjavio da su ovi iznosi isplaćeni, a tužitelj tome nije prigovorio.

Prema tome, uz pravilnu primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud je trebao tužitelju dosuditi na utvrđene iznose pravične novčane naknade i zateznu kamatu od dana dospijeća do isplate, tako da je trebao na iznos od 2000.000,00 kuna dosuditi zakonsku zateznu kamatu za period od 16. listopada 2007. godine do 05. veljače 2009. godine, a na iznos 140.000,00 kuna (75.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade tužitelju radi osobito teškog invaliditeta bliske osobe i 65.000,00 kuna koji su naknadno prednici tužitelja isplaćeni radi povrede osobnosti – dakle, umanjeno za materijalnu štetu radi pružanja tuđe pomoći i njege u iznosu 15.000,00 kuna) , za period od 16. listopada 2007. godine do 22. rujna 2009. godine.

Tuženik ima obvezu plaćanja zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. ZOO, po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

Zakonska zatezna kamata na iznos materijalne štete radi pružanja tuđe njege i pomoći nije dosuđena iz razloga što tužiteljica nije plaćala tuđu pomoć i njegu koja joj je bila potrebna trećoj osobi pa je sud visinu naknade materijalne štete utvrdio prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. U takvom slučaju, tek donošenjem prvostupanjske presude sud je točno odredio i broj novčanih jedinica na koju glasi obveza dužnika, ovdje tuženika (čl. 21. ZOO) pa tim trenutkom nastupa dospjelost utvrđenog iznosa naknade troška tuđe pomoći i njege i tek tada se stvaraju pretpostavke za zakašnjenje dužnika – tuženika.

Kako je prvostupanjska presuda kojom je utvrđena visina materijalne štete radi pružene tuđe pomoći i njege donesena 07. studenoga 2011. godine, a tuženik je utvrđeni iznos štete platio 22. rujna 2009. godine, dakle prije dospijeća tražbine, tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu za ovaj vid štete.

Na taj način utvrđeno je da je odlukom o zakonskoj zateznoj kamati djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je valjalo temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tužitelja u tom dijelu djelomično prihvatiti i prvostupanjsku odluku preinačiti.

U pogledu odluke o trošku postupka tužitelj je u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio koji su parnični troškovi tužitelju priznati i u kojem omjeru, ali to ne utječe na zakonitost tog dijela pobijane odluke.

Prvostupanjski sud je cijenio okolnost da je tužiteljima na ime troška zastupanja isplaćeno 20.130,00 kuna i da je time pokriven trošak kojega su oni imali u parnici.

Međutim, prvostupanjski sud je trebao utvrditi stvarne troškove stranaka kako bi se vidjelo da li je s plaćanih 20.130,00 kuna zaista namiren trošak tužitelja.

S druge strane, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nakon je tužiteljima isplaćen iznos od 280.000,00 kuna, za koji je u konačnici prvostupanjskom odlukom utvrđeno da im i pripada na ime naknade štete, više nije bilo potrebe za nastavak tog postupka i sav trošak kojega su tužitelji nakon toga imali njima nije bio potreban, nastavkom postupka su tuženiku izazvali nepotrebne trošakove.

Prema tome, do zaključno 22. rujna 2009. godine strankama pripada trošak proporcionalno njihovom uspjehu u odnosu na početni tužbeni zahtjev, dok od 23. rujna 2009. godine nadalje, trošak postupka ima u cijelosti pripasti tuženiku, jer tužitelji nakon toga dana nisu specificirali tužbeni zahtjev unatoč tome što je bilo jasno da im je dio zahtjeva isplaćen, niti su povukli tužbu za taj dio zahtjeva, a taj je preostali dio zahtjeva odbijen u cijelosti za vrijednost premeta spora od 1.042.000,00 kuna.

Stoga neosnovano tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogriješio time što je tuženiku priznao trošak nakon izvršene uplate od 280.000,00 kuna i 75.000,00 kuna, u ukupnoj vrijednosti predmeta spora, što je nepravedno, jer se vrijednost predmeta spora za uplaćene iznose umanjuje i stvarna vrijednost predmeta spora predstavlja sporni neisplaćeni dio tužitelju.

Međutim, kako je naprijed navedeno, sud postupa u okviru zahtjeva pa kako tužitelj nije specificirao zahtjev sukladno isplaćenim iznosima, to je prvostupanjski sud pravilno utvrđivao trošak postupka prema vrijednosti spora od 1.042.000,00 kuna.

Sukladno naprijed navedenom tužitelju se priznaje trošak plaćenog predujma za očevid u iznosu 386,76 kuna i trošak medicinskog vještačenja u iznosu 2.312,00 kuna kao i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN- 148/09, 37/05, i 59/07, a od 11. prosinca 2009. NN.148/09 - dalje: OT), s time da je na obavljene odvjetnika uračunat PDV po stopi 23 %, kako slijedi: 12,712,40 kuna na ime sastava tužbe (Tbr. 7 t. 1. OT), po 615,00 kuna za sastav podnesaka od 25. siječnja 2008. god., 08. veljače 2008. god. i 05. lipnja 2009. god. (Tbr. 8. t. 3. OT) i 6.356,20 kuna na ime zastupanja na ročištu 28. srpnja 2008. godine(Tbr. 9. t. 2. OT). Preostali zahtijevani trošak za ovo razdoblje, koji se odnosi za sastav podnesaka, tužitelju nije priznat, jer mu ti podnesci, u smislu odredbe članka 151. st. 1. ZPP-a, nisu bili nužni radi vođenja parnice.

Tako je tužitelju za ovaj dio postupka priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku od 20.914,10 kuna, koji proporcionalno uspjehu tužitelja u ovom stadiju postupka - 34 % u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev - iznosi 7.110,79 kuna. Ovom se postupku dodaje u cijelosti trošak očevida od 386,76 kuna i trošak medicinskog vještačenja u iznosu 2.312,00 kuna, čime se dobiva trošak tužitelja za ovu fazu postupka od 9.809,55 kuna.

Tuženiku se za isto razdoblje priznaje trošak sastava podnesaka od 22.07.2008 i 16.03.2009. godine u iznosu od po 615,00 kuna (Tbr. 8 t. 3.OT), što iznosi ukupno 1.230,00 kuna, a proporcionalno mu se utvrđuje trošak - uspio je osporiti tužbeni zahtjev u 66 % u ovom dijelu postupka - u iznosu 811,80 kuna.

Prebijanjem troška priznatog tužitelju u ovoj fazi postupka od 9.809,55 kuna i tuženika u iznosu od 811,80 kuna dobiva se iznos od 8.997,75 kuna kojega bi tuženik bio dužan platiti tužitelju.

Međutim, u nastavku postupka cjelokupni se trošak priznaje tuženiku iz razloga što mu je taj trošak tužitelj nepotrebno prouzročio. Tako se tuženiku priznaje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za ročišta 23.09.2009. godine, 13.05.2010. god., 17.01.2011. g.. i 18.10.2011. god. od po 12.816,60 kuna (Tbr. 9 t. 1. OT), po 12.816,60 kuna za sastav podnesaka od 17.05.2010. god. i 19.09.2011. god. (Tbr. 8 t. 1. OT), i 615,00 kuna na ime sastava podneska od 17.05.2001. godine (Tbr. 8. t. 3.OT). Tako je dobiven trošak zastupanja tuženika za drugu fazu postupka u iznosu 77.514,60 kuna. Ovom se iznosu dodaje trošak prometnog vještačenja u iznosu 3.661,00 kunu i trošak kombiniranog prometnog-sudskomedicinskog vještačenja u iznosu 4.000,00 kuna, jer su ti troškovi bili neophodni tuženiku radi osporavanja tužbenog zahtjeva, čime se dobiva iznos troška za ovu fazu postupka od 85.175,60 kuna.

S druge strane, tužitelju se za ovaj dio postupka priznaje samo dio troška za sastav žalbe, jer je samo djelomično uspio osporiti prvostupanjsku presudu, pa mu se priznaje trošak od 6.000,00 kuna (Tbr. 10 t. 1. OT).

Prebijanjem troškova za ovaj dio postupka i to tužitelja od 6.000,00 kuna i tuženika od 85.175,60 kuna dobiva s e iznos od 79.175,60 kuna kojega bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku. Kako je, dakle, za prvi dio postupka tuženik dužan tužitelju platiti 8.997,75 kuna, a za drugi dio postupka je tužitelj dužan platiti tuženiku iznos od 79.175,60 kuna, prebijanjem naprijed navedenih iznosa dobiva se iznos od 70.177,85 kuna na ime troška cjelokupnog postupka sukladno uspjehu stranaka i kriteriju potrebnosti troškova, u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, kojega je tužitelj dužan platiti tuženiku.

Valja napomenuti da je već isplatom od 20.130,00 kuna tuženik namirio tužiteljima trošak zastupanja, odnosno platio im je i više od onoga što bi im pripadalo sukladno uspjehu u ovom postupku.

Naime, iz stanja spisa vidljivo je da je naloženo tužitelju da na ime parničnog troška tuženiku plati iznos od 62.228,67 kuna, iako bi mu uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužitelj trebao platiti trošak u višem iznosu - 70.177,85 kuna. Međutim, kako u smislu odredbe čl. 374. ZPP-a drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, to se utvrđuje da je žalba tužitelja protiv odluke o trošku postupka neosnovana, zbog čega je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja u tom dijelu.

Točka II izreke temelji se na odredbi čl. 166. st.1. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen zaseban trošak sastava žalbe protiv presude iako je on djelomično uspio osporiti prvostupanjsku odluku u pogledu dijela koji se odnosu na zakonsku zateznu kamatu, jer je taj trošak (6.000,00 kuna), kako je naprijed navedeno, obuhvaćen onim što je tuženik platio tužitelju s 20.130,00 kuna.

Što se tuženika tiče, njemu se, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, trošak sastava odgovora na žalbu ne priznaje jer mu taj trošak nije bio nužan radi vođenja parnice.

U Karlovcu 11. ožujka 2015. godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Udier,v.r.