I Kž-258/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 258/1991-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Hprvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin- Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C. _R., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 3. KZH odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 25. siječnja 1991. K 321/90, u sjednici održanoj 5. prosinca 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balde, optuženika osobno i njegova branitelja R. D., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba opt. C. R., ukida se pobijana prvostepena presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom oglašen je opt. C. R. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 5. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH, pa mu je na temelju čl. 53. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), izrečena uvjetna osuda i utvrdjena kazna zatvora po čl. 168. st. 5. KZH u trajanju od jedne godine, s rokom kušnje od dvije godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po svom branitelju R. D., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, odluka o kazni i troškovima krivičnog postupka. Predložio je, prvenstvenog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje odnosno da se preinači i optuženika oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen, a javni tužilac na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom

I Kž 258/1991-5 postupku ("Narodne novine" br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), predložio je da se žalba optuženika uvaži kao osnovana i ukine pobijana presuda.

Sjednici vijeća na temelju čl. 371. st. 1. ZKP prisustvovali su pored zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda i optuženik osobno i njegov branitelj.

Žalba optuženika osnovana je.

Učinjena je apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, koju u podnesenoj žalbi ističe optuženik.

Tako, prvostepeni sud analizirajući provedene dokaze zaključuje (str. 5 presude list 132 spisa, treći odlomak) da je optuženik bio dužan prilagoditi brzinu kretanja svoga vozila već onda, kada je pješak prelazio cestu s njegove lijeve na desnu stranu i to tako da može zaustaviti svoje vozilo pred zaprekom koju je u danim uvjetima mogao predvidjeti. To je, medjutim, u suprotnosti s izrekom pobijane presude, jer se optuženiku ne stavlja na teret ta prometna situacija, već mu se stavlja na teret da nije obratio potrebnu pažnju na pješaka, koji je stajao na sredini kolnika, te da nije smanjio brzinu niti zauzeo dovoljno i sigurno bočno odstojanje od pješaka. Takodjer, tim pitanjem, tj. je li optuženik približavajući se pješaku zauzeo dovoljan razmak od njega, prvostepeni sud se uopće ne bavi, pa tako još jedna odlučna činjenica nije utvrdjena.

Prema tome je i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrdjeno.

U vezi s tim u pravu je optuženik kada tvrdi da Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama ne propisuje na kojoj se udaljenosti od desnog odnosno lijevog ruba ceste, u ovom slučaju od sredine ceste treba kretati vozilo.

Utvrdjeno je u postupku, i nije sporno, da je kolnička traka kojom se optuženik kretao široka 3 metra, a da je autobus optuženika širok 2,5 m, što znači da je njemu ostalo na raspolaganju još svega pola metra, da bi ostao unutar svoje trake. Prometni vještak u svom nalazu naveo je da bi sigurnosni bočni razmak vozila optuženika od pješaka bio 1,1 m. Očito je da takav razmak optuženik nije mogao ostvariti bez prelaska vozilom na drugu, desnu prometnu traku. Optuženik u svojoj obrani, inače, takodjer, tvrdi da se i neposredno prije nezgode ali i u vrijeme nezgode desnim kolničkim trakom kretao tramvaj s troja kola. Tu činjenicu prvostepeni sud nije cijenio, a ona je vrlo važna za ocjenu je li optuženik mogao skretati vozilom u desno.

Prvostepeni sud nije se bavio niti pitanjem je li optuženik, koji se kretao u koloni vozila, bio dužan smanjiti brzinu svoga kretanja ispod 18 km/s kada bi prema mišljenju prometnog vještaka mogao izbjeći nalet na oštećenika. Prvostepeni sud će u ponovljenom postupku preispitati i svoj zaključak da Je optuženik morao predvidjeti i iskorak oštećenika unazad.

Prometni vještak je u svom konačnom mišljenju naveo da

I Kž 258/1991-5

je u času iskoraka pješaka u nazad optuženik od njega bio udaljen 7,6 metara, te da je oštećeniku bilo potrebno 0,5 sekundi za iskorak. Opravdano se u vezi s tim u žalbi ističe da je do iskoraka oštećenika u nazad došlo unutar mogućeg vremena reagiranja optuženika na tu opasnost, što u ponovljenom postupku takodjer treba razjasniti, jer od pravilnog utvrdjenja svih činjenica na koje je ukazano u ovoj ukidnoj odluci ovisi i krivnja optuženika uopće.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 385. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. prosinca 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.