P-262/2025-4 · Općinski sud u Karlovcu

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-262/2025-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Karlovcu po sucu pojedincu Ireni Šegavić u pravnoj stvari tužiteljice ST iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 148-50-3246197 od 30. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja ST, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB: 53056966535 u dijelu koji glasi: "Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju ST iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 303,09 EUR sa zateznom kamatom od 22. srpnja 2025. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, su sklopile Ugovor o kreditu, broj: 148-50-3246197 od 30. siječnja 2006.Kreditor je korisniku kredita odobrio kredit za kupnju motornog vozila. Točkom 3. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: " Naknada u visini 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Tužitelj navodi da nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru.

Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021.Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja.

Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: Dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Temeljem članka 87. stavak 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Presudom Suda EUu spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1.

Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetna odredba sadržana u članku 3.

Ugovora o kreditu broj: 148-50-3246197 od 30. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja ST, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB: 53056966535 u dijelu koji glasi: "Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Iako uredno pozvan, tuženik nije dao odgovor na tužbu.

3. Obzirom osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj sam podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnesu odgovor na tužbu, to je temeljem odredbe članka 331.b.stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), valjalo donijeti presudu zbog ogluhe kojom se prihvaća tužbeni zahtjev.

4. Odredbom članka 164. stavak 2. ZPP propisano je da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a daljnjom odredbom st.3. navedenog članka propisano je da je zahtjev za naknadu parničnih troškova, ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja sa strankama, stranka dužna staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

5. Obzirom su se, nepodnošenjem odgovora na tužbu, stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe koju sud donosi bez prethodnog raspravljanja sa strankama, a tužitelj je određeno stavio zahtjev za naknadu parničnih u odnosu na trošak sastava tužbe po punomoćniku-odvjetniku, to su tužitelju odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1., uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46. i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu 53,09 EUR, što ukupno iznosi 303,09 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka, sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

6. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 22. srpnja 2025.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu koja se podnosi putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostavljeno:

1. Damir Karajić, odvjetnik u Karlovcu

2. Raiffeisenbank Austria d.d Zagreb, Magazinska cesta 69