Rev-1924/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1924/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Zlatka Crnić, Borisa Guttmann, Stanka Jesenković i Stanislava Plazonić kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice B. mldb. Z. koju zastupa majka i zakonska zastupnica I. B. iz S., a ovu T. M., odvjetnik iz S., protiv tuženika B. R. iz Z., koga zastupa H. M., odvjetnik iz Z., radi povišenja plaćanja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 20. travnja 1990. br. Gž-967/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 20. veljače 1990. br. III P-345/89, u sjednici održanoj dana 7. veljače 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom obvezan je tuženik da za uzdržavanje mldb. tužiteljice doprinosi od 1.IV.1989. do 1.II.1990. mjesečno iznos od 100 dinara, a od 1.II.1990. pa nadalje iznos od 1.500 dinara mjesečno time da obroke dospjele do pravomoćnosti presude, isplati odjednom u roku od 15 dana sa zateznom kamatom po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na oročene štedne uloge preko godinu dana bez utvrđene namjene koja teče od dospjelosti svakog pojedinog neisplaćenog obroka pa do isplate a ubuduće, dospjele plaćati najkasnije do svakog 5-tog u mjesecu sve na ruke majke i zakonske zastupnice mldb. tužiteljice pod prijetnjom izvršenja.

Pobijanom drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

Revizijom tuženik pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu revizionih navoda odnosno da se ukinu obje nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se javni tužilac izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženik nije u pravu kada smatra da su njegove obaveze da plaća uzdržavanje za mldb. tužiteljicu previsoko utvrđene.

To posebno vrijedi, za utvrđenje obaveze plaćanja uzdržavanja i za razdoblje od 1.IV.1989. do 1.II.1990. godine u iznosu od svega 100 dinara mjesečno. Naime, s obzirom na dob mldb. tužiteljice koja će navršiti uskoro 18 godina života, te činjenicu da pohađa III razred srednje škole, a napose da joj majka ostvaruje mjesečni osobni dohodak od svega 2.500 dinara, da je u drugom braku u kojem ima dvoje djece, a napose da tuženik za sada prema njegovom stranačkom iskazu ostvaruje kao drugi časnik na stranom brodu dohodak od 1.350 američkih dolara, sasvim je sigurno da označeni iznos nije niti previsok, a niti će njegovo plaćanje ugroziti egzistenciju samog tuženika niti njegove obitelji.

Sve izloženo vrijedi i u odnosu na dosuđeni daljnji iznos kojim se tuženik obvezuje da za uzdržavanje mldb. tužiteljice od 1.II.1990. pa nadalje plaća iznos od 1.500 dinara mjesečno.

Dosuđeni iznosi odgovaraju u cijelosti, kako potrebama malodobne tužiteljice (član 260. i 261. st. 1. i 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima - dalje ZBPO, "Narodne novine" br. 51/89), tako i mogućnostima tuženika, pri čemu se ne smije zanemariti da on ostvaruje deviznu zaradu, za naše prilike nadprosječne visine, a da pri tome nema troškova hrane i smještaja (član 261. st. 3. ZBPO). Svemu tome treba dodati i doprinos majke koji se posebno izražava kroz brigu oko čuvanja, odgoja podizanja zajedničkog djeteta (čl. 262. ZBPO).

Istina je, da je odredbama čl. 268. ZBPO plaćanje budućih novčanih obroka uzdržavanja predviđeno tako da se određuje u odgovarajućem postotku od osobnog dohotka kojeg obveznik ostvaruje s naslova radnog odnosa.

Takav način plaćanja, određen je novelom ZBPO ("Narodne novine" br. 45/89). prvenstveno i isključivo iz razloga zaštite interesa osoba kojima pripada pravo na uzdržavanje, a napose, da se potrebe djeteta za uzdržavanje dovode u sklad s mogućnostima roditelja koji je obveznik plaćanja uzdržavanja.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je tuženik zaposlen na stranom brodu, pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili opravdanim zahtjev mldb. tužiteljice i obvezali tuženika da za njezino uzdržavanje i ubuduće plaća određeni novčani iznos (čl. 270. ZBPO), čemu se tuženi prvi puta protivi tek u reviziji.

Neosnovane su stoga tvrdnje tuženika, da je materijalno pravo u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno zato što su nižestepeni sudovi tuženika obvezali da i ubuduće za uzdržavanje mldb. tužiteljice plaća određene novčane iznose, a nisu odredili da to plaćanje bude u određenom postotku od tuženikovog osobnog dohotka.

Kako u postupku pred nižestepenim sudovima nisu počinjene niti bitne povrede iz odredbe čl. 35. st. 2. t. 10. ZPP na što revizioni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) trebalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicjan Maoduš v. r.