Revr-83/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 83/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz D. R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. R., diplomirana pravnica, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-324/2014-2 od 18. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-375/13-15 od 8. siječnja 2014., u sjednici održanoj 11. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na drugo i treće postavljena pitanja koja glase:

„2. Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3. Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike u plaći plati bruto iznos od 5.152,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.625,00 kn u roku od osam dana dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

„1. Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. br. ... od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen člankom 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na članak 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009. godine?

2. Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3. Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tuženik kao razlog važnosti navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija u dijelu koji se odnosi na prvo postavljeno pitanje nije osnovana, dok u dijelu koji se odnosi na drugo i treće postavljeno pitanje nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP-a samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/2012-16 od 10. listopada 2013.) koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlika plaće za 2009., 2010. i 2011. u ukupnom iznosu od 33.691,28 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i troškovima postupka koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, s tvrdnjom da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. (dalje: KU).

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je 25. srpnja 2007. između tuženika H. I. d.o.o. i Sindikata hrvatskih željezničara, Sindikata Hrvatske, Sindikata prometnika vlakova Hrvatske te Sindikata infrastrukture Hrvatskih željeznica sklopljen Kolektivni ugovor za djelatnost H. I., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2011. s time da je čl. 222. i čl. 232. Ugovora predviđeno da se njegove odredbe mogu primjenjivati još i šest mjeseci nakon isteka roka do kojeg je Ugovor zaključen, dakle, do 30. studenoga 2011.,

- da je 11. veljače 2009. sklopljen III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU-a prema kojem se za 2009. neće povećavati cijena sata rada,

- da je 9. prosinca 2009. sklopljen Sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum), a kojim je određeno da se plaće radnika privremeno u 2010. „zamrzavaju“ na način da se cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža te da je člankom 5. st. 1. Sporazuma ugovoreno da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011., dok je čl. 5. st. 2. Sporazuma ugovoreno, da ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada smatrati će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 232. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007.,

- da nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 30. studenoga 2011. pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009., a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010., ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6%, što drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

U revizijskom stadiju postupka sporna je isplata razlike bruto plaće tužitelju za razdoblje od siječnja 2011. do 30. studenoga 2011. na temelju čl. 223. Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. od 25. srpnja 2007., važećeg od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.

Odredbom čl. 223. KU propisano je da su stranke tog Ugovora suglasne da se za razdoblje primjene tog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) (st. 1.), usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. tog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) u čl. 3. ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o. privremeno, u 2010., „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog Sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007. (st. 2.).

Iz navedenih odredaba Kolektivnog ugovora i njegovih aneksa III. i IV. koji se odnose na čl. 223. KU, koji je pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike HŽ Infrastrukture za 6% za svaku godinu počevši od 2009. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU navedeno je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010.

Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Stoga je za konkretan slučaj relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007.

Dakle, tom je odredbom jasno izražena volja ugovornih stranaka da ukoliko ne dođe do pregovora, tada se ima primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223., pa i unatoč tuženikovim tvrdnjama istaknutim u reviziji da tako citirana odredba više ne postoji budući da je izmijenjena odredbom čl. 2. III. Aneksa, sve s obzirom na sadržaj te odredbe koja kaže da se „čl. 223. KU mijenja i glasi“.

To stoga što u čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno stoji da u slučaju nepokretanja kolektivnog pregovaranja dolazi do potpune primjene odredbe čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007., dakle, upravo onako kako je ona glasila kad je objavljena u službenom glasniku HŽ-a.

Iz tog razloga, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili tu odredbu kada su tužitelju dosudili razliku plaće za 2011. i to za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. i. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011. zbog čega nisu od utjecaja na primjenu citiranog čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007. niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi budući da iz navedenoga proizlazi njegova obveza isplatiti plaću povećanu za 6% u 2011. i to do dana prestanka važenja KU.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo primjenjujući na konkretan slučaj odredbu čl. 223. KU kako je objavljena u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj: ... od 23. kolovoza 2007. i dosudili tužitelju razliku plaće za 2011. i to do dana prestanka važenja KU.

Slijedom iznesenih razloga, revizija tuženika je u odnosu na prvo postavljeno pitanje neosnovana zbog čega ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude.

U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje valja odgovoriti da nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Slijedom navedenog, revizija tuženika u odnosu na drugo i treće pitanje je nedopuštena zbog čega ju je na temelju čl. 392.b. st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 11. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.