Croatian Supreme Court allows employer's extraordinary dismissal due to employee's breach of duty of loyalty and trust.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the employer's appeal against a lower court's decision that had partially ruled the dismissal unlawful. The employee alleged the dismissal was unjustified, but the court found she had breached her duty of loyalty by making defamatory claims about her superior's conduct regarding share transfers. Consequently, the court determined the employer had a valid reason to terminate the contract immediately, overturning the lower court's finding of illegality.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 107. Zakona o radu; Članak 395. stavak 1. Zakona o parničnom postupku: An employer is justified in extraordinary dismissal when an employee's conduct, such as making baseless accusations against superiors, seriously damages the employer's reputation and destroys the necessary trust in the employment relationship.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 1027/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jasne Guštek, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić, Jasenke Žabčić i Dragana Katića,članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. K. iz S., zastupane po odvjetniku M. V., odvjetniku u S., protiv tuženika P. z. c. d.o.o. S., zastupanog po S. Č., odvjetnici u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-519/10-
59 od 1. ožujka 2012. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-245/08 od 6. studenog 2009., u sjednici održanoj 4. prosinca 2012.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp- 519/10-59 od 1. ožujka 2012. u dijelu kojim je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-245/08 od 6. studenog 2009. i sudi:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje nezakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici 6. svibnja 1999., kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad.
Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku troškove cijelog postupka u iznosu od 80.597,97 kn u roku 8 dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je nezakonit otkaz ugovora o radu donijet od strane tuženika "Split, 6. svibnja 1999." pa se poništava. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu na njeno ranije radno mjesto", te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 76.847,97 kn u roku 8 dana.
Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za poništenje tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i za vraćanje na rad te u odluci o troškovima postupka tako da je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu i naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na njezino radno mjesto, a tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 55.822,00 kn, dok je odbijen dio tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 21.025,97 kn. Protiv te drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije pobijana drugostupanjska presuda bude preinačena na način da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda, a podredno da pobijana presuda bude ukinuta i da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi nezakonitim otkaz ugovora o radu dan tužiteljici odlukom tuženika od 6. svibnja 1999. i da se otkaz poništi, te da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na rad.
Tužiteljici je dan izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno osobito važne činjenice, za koju se u odluci o otkazu navodi da je zaposlenica u dopisu upućenom P. Č. 16. travnja 1999. između ostalog tvrdila da je prokurist društva gosp. M. K. zahtijevao da "počini delikt i postupi protivno zakonima Republike Hrvatske, i tvrdila daje dokumentacija glede upisa I. G. iz S. u knjigu dionica P. S. d.d. apsolutno nedostatna i protivna relevantnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima, Statuta itd", te da je takvim ponašanjem, "naročito sa direktnim kontaktiranjem treće osobe van društva te sa tvrdnjom kaznene radnje zakonskih zastupnika poslodavca" osobito teško povrijedila obveze iz radnog odnosa.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza u odnosu na tvrdnju tužiteljice da se njeno obraćanje tuženikovom dioničaru i članu nadzornog odbora P. Č., koji je 12.128 svojih dionica prodao trgovačkom društvu I. G., ne može smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je prokurist tuženika M. K. zatražio od tužiteljice kao pravnice i rukovoditeljice odjela općih i pravnih poslova tuženika da izradi nacrt rješenja o upisu spomenutog inozemnog trgovačkog društva u registar dionica tuženika, da je tužiteljica postupila po nalogu prokuriste i izradila rješenje o prijenosu dionica, mada je prvotno odbila to učiniti iako za to nije imala opravdani razlog, da je 30. ožujka 1999. izvršen prijenos dionica sa P. Č. na novog dioničara I. G., da je taj prijenos dionica bio zakonit, da je tužiteljica nakon prijenosa dionica, 6. 4. 1999. uputila P. Č. privatno pismo u kojem je iznijela tvrdnju da je bila prisiljena od strane prokurista tuženika da počini kazneno djelo i radnje protivne zakonima Republike Hrvatske donošenjem rješenja o prijenosu dionica, da su navodi u pismu neistiniti jer kod prijenosa dionica nije bilo nezakonitosti i nepravilnosti, te da je P. Č. svojim dopisom 22. 4. 1999. upućenim tuženiku obavijestio tuženika da je dobio pismo od tužiteljice, da ga u prilogu dostavlja i da je iz sadržaja istoga razvidno koliko je protuzakonitih radnja od strane uprave učinjeno da bi se izvršio nelegalni upis dionica, te je zaključio da tužiteljica nije imala nikakva opravdani razlog za obraćanje P. Č. kao dioničaru neistinitom tvrdnjom da je bila prisiljena od strane prokuriste da počini kazneno djelo i radnje protivne zakonima Republike Hrvatske donošenjem rješenja o prijenosu dionica, da te tvrdnje tužiteljice sadržane u njenom pismu upućenom P. Č. sadrže takove teške optužbe na račun uprave tuženika, koje podrazumijevaju kazneno postupanje prokuriste, predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa stranaka nije moguć.
Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da navodi iz spornog pisma tužiteljice "ma kako neistiniti i pogrešni bili", ne mogu biti dovedeni u vezu s povredom radne obveze, jer da "ono što je tužiteljica pisala u pismu upućenom P. Č., ma koliko bilo povezano s poslodavcem, točnije njegovim prokuristom, predstavlja uobličavanje njene empatije (uživljavanje u emocionalno stanje adresata), ali i vlastitog subjektivnog doživljaja psihičke krize izazvane time što su se njene ocjene o dopuštenosti zahtijevanih radnji i onih njenog poslodavca dijametralno razlikovali. To pismo, s obzirom da ima sve karakteristike privatnog dopisivanja s osobom koja je pokazala naglašeni interes za zbivanja u vezi s prijenosom dionica, ne može, dok ne može škoditi poslovnom ugledu tuženika kao pravne osobe."
ivši dakle da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog Zaključ
odnosa zbog koje joj je dan izvanredni otkaz ugovora o radu, drugostupanjski sud je preinačio i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza i za vraćanje na rad odbijen kao neosnovan tako da je taj zahtjev prihvatio. Pitanje postojanja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno opravdanog razloga za sporni otkaz ugovora o radu ovaj sud je već ocjenjivao odlučujući o reviziji tuženika protiv drugostupanjske presude donesene u ranijem tijeku ove parnice kojom je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim kada je rješenjem broj Revr-607/02-2 od 2. srpnja 2003. (list 60-62 spisa) ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje.
U toj revizijskoj odluci zauzeto je shvaćanje da tvrdnje tužiteljice sadržane u pismu upućenom dioničaru tuženika P. Č. sadrže takve teške optužbe na račun uprave tuženika koje mogu imati teške posljedice u pogledu poslovnog ugleda tuženika, pa ako su te optužbe neistinite da bi mogle predstavljati osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac, ako ocijeni da nastavak radnog odnosa nije moguć, ovlašten izvanredno otkazati ugovor o radu.
Budući da je u daljnjem tijeku postupka utvrđeno da nije bilo nepravilnosti i nezakonitosti u spornom prijenosu dionica, te da u vezi s time tužiteljica nije imala opravdani razlog za osobno obraćanje P. Č., prvostupanjski sud je u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem ovoga suda osnovano zaključio da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.
S obzirom na odredbu čl. 394.a ZPP drugostupanjski sud je vezan shvaćanjem ovog suda na kojem se temelji spomenuto ukidno rješenje. Međutim, to pravno shvaćanje drugostupanjski sud je zanemario te je u obrazloženju svoje presude iznio neprihvatljive razloge kojima se klevetnička i uvredljiva tvrdnja tužiteljice iznesena u spornom pismu na račun prokuriste tuženika opravdava navodima da sadržaj pisma predstavlja "uživljavanje u emocionalno stanje adresata" te da se "pogrešno poimanje tužiteljice da se radi o zahtjevu za nezakonito raspolaganje dionicama i njeno "priklanjanje" osobi koja je te dionice prodala što je kod tužiteljice stvorilo dojam da član uprave tuženika od nje tražio da učini nešto nedopušteno, samo po sebi ne može biti kvalificirano kao tako teška povreda radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć".
Osnovani su revizijski navodi da je tužiteljica na grub i neprimjeren način izrazila svoje nepovjerenje u profesionalnost i zakonitost rada nadređenih joj osoba tvrdeći da je prokurist tražio od nje nezakonito postupanje u vezi prijenosa dionica, iako za takvu tvrdnju nije bilo osnove jer je tužiteljica trebala samo izraditi nacrt rješenja o prijenosu dionica, a za zakonitost tog rješenja bila je odgovorna uprava tuženika, pa je opravdano zaključiti da je zbog takvog ponašanja tužiteljice narušen ugled poslodavca i izgubljeno povjerenje u tužiteljicu, zbog čega je tuženik imao opravdani razlog tužiteljici izvanredno otkazati ugovor o radu na temelju odredaba čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95 i 102/98).
Budući da u ovom stadiju postupka nije sporno da ne postoje ni formalno-pravni razlozi nedopuštenosti otkaza, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i za vraćanje tužiteljice na rad ocijenio osnovanim i preinačivši prvostupanjsku presudu taj zahtjev odbio kao neosnovan. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je preinačiti pobijanu drugostupanjske presudu i presuditi kao u izreci.
Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno je o troškovima cijelog postupka.
Tužiteljica je izgubila parnicu u cijelosti pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužna naknaditi tuženiku troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. To su troškovi prvostupanjskog postupka koji su utvrđeni prvostupanjskom presudom u ukupnom iznosu od 76.847,97 kn, a visinu kojih tužiteljica nije osporavala u žalbi protiv prvostupanjske presude, i trošak revizije u iznosu od 3.750,00 kn.
Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 80.597,97 kn.
U Zagrebu, 4. prosinca 2012.
Predsjednica vijeća:
Jasna Guštek, v.r.