Court dismisses claim to rescind invalid oral construction contract and orders return of advance payment.
Legislator summary
AI generatedThe Court of County Split dismissed the plaintiff's request to rescind the oral construction contract but allowed the claim for the return of the 15,000 EUR advance payment. The court found the oral agreement invalid under the Obligations Act due to the mandatory written form requirement for construction contracts, rendering it void ab initio. Consequently, the court ordered the defendants to return the advance payment as unjust enrichment, while rejecting the rescission claim since a void contract cannot be rescinded.
Legislator headnote
AI generatedArticles 620 paragraph 2 and 294 of the Obligations Act; A construction contract requires written form and is void if not concluded in writing; a void contract cannot be rescinded, but unjust enrichment requires the return of payments made under the invalid agreement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj Gž-1800/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. d.o.o. S., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima A. B. J. i A. T., odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., protiv tuženika 1) Z. P. iz S., OIB:…i 2) N. P. iz S., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., radi raskida ugovora i isplate, rješavajući žalbe stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-8759/15 od 4. srpnja 2019., u sjednici održanoj 6. veljače 2020.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-8759/15 od 4. srpnja 2019.
Obrazloženje
Pobijanom presudom je suđeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
“1. Utvrđuje se da su ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između tužitelja kao kupca i prvotuženika kao prodavatelja 31. listopada 2011., na kojem ugovoru je potpis prvotuženika kao prodavatelja javno ovjeren po javnom bilježniku E. K. iz S. 31. listopada 2011., kao i ugovor o građenju sklopljen između tužitelja i tuženika 31. listopada 2011., raskinuti.
2. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 30.000,00 EUR-a obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počev od 1. studenog 2011. pa do isplate, obračunato po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, ista se ima obračunati sukladno odredbi članka 22. stavka 4. i članka 29. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08) određeno za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.“
II. Usvaja se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
“3. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 15.000,00 EUR-a, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počev od 18. srpnja 2012. pa do isplate, obračunato po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, ista se ima obračunati sukladno odredbi članka 22. stavka 4. i članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.“
III. Svaka strana snosi svoj dio parničnog troška.“
Protiv navedene presude žale se tužitelj i tuženici.
Tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu (točka I. izreke), te u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke), zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92,112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 – Rješenje USRH, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu (točka II. izreke), zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
Na žalbe nije odgovoreno.
Žalbe nisu osnovane.
Nisu u pravu stranke kada tvrde da je kod donošenja pobijane presude i u postupku koji joj je prethodio počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer predmetna presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
U postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP- a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su raskinuti ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između tužitelja i prvotuženika 31. listopada 2011. i Ugovor o građenju sklopljen u usmenom obliku između tužiteljice i tuženika 31. listopada 2011., kao i isplata iznosa od 30.000,00 EUR-a obračunato u kunskoj protuvrijednosti na ime isplaćene kupoprodajne cijene, te isplata iznosa od 15.000,00 EUR-a na ime isplaćenog prvog dijela ugovorene cijene za građevinske radove.
Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio:
- da su prvotuženik Z. P. kao prodavatelj i H. K. d.o.o. društvo u osnivanju, kojeg zastupa osnivač i zakonski zastupnik direktor H. K., 31. listopada 2011. sklopili Ugovor o kupoprodaji temeljem kojega prodavatelj prodaje, a kupac kupuje dio čest. zem. 2429/1 ZU 3568 k.o. S. u površini od 2000 m[2] ,
- da prodavatelj u članku 1. tog ugovora jamči kupcu da je jedini i isključivi vlasnik navedene nekretnine koja u naravi predstavlja vrt,
- da su stranke suglasno utvrdile kupoprodajnu cijenu za ovu nekretninu u iznosu od 10.000,00 kuna, te potvrdile da je ugovorenu cijenu kupac isplatio prodavatelju na dan zaključenja ovog ugovora,
- da je u zemljišnim knjigama na dan 23. lipnja 2015. pravo vlasništva predmetne nekretnine bilo upisano na Z. J. za udio od 1283/1783 dijela, L. – E. d.o.o. S. za 250/1783 dijela i W. d.o.o. S. za 250/1783 dijela,
- da je na dan 1. veljače 2016. prvotuženik Z. P. u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik za 475/7132 dijela sporne nekretnine,
- da je rješenjem Ministarstva od 3. travnja 2013. naređeno izvanknjižnim vlasnicima, između ostalog i H. K. d.o.o. uklanjanje međusobno povezanih građevina izgrađenih na sjevernom dijelu čest. zem. 2429/1 k.o. S. koje su izgrađene bez potvrde glavnog projekta,
- da je putem obavijesti o neispunjenju preuzetih obveza i naknadnom roku za ispunjenje od 9. rujna 2013. tužiteljica ostavila tuženicima naknadni primjereni rok za ispunjenje njihovih obveza, te ih pozvala da u roku od 30 dana ispune svoje ugovorom preuzete obveze i dostave joj potvrdu glavnog projekta, dokaz da je provedena parcelacija predmetne nekretnine na način koji bi tužiteljici osigurao isključivo vlasništvo dijela kupljenog navedenim ugovorom o kupoprodaji, kao i da ishode uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini kupljenog dijela površine 2000 m[2] ,
- da je između tužitelja i tuženika sklopljen usmeni ugovor o gradnji temeljem kojega su se tuženici obvezali na predmetnom zemljištu izgraditi tužiteljici kuću površine 60 m[2] ,
- da je 17. srpnja 2012. H. K. na račun u svom vlasništvu, čiji korisnik je Z. P. uplatila iznos od 15.000,00 EUR-a,
- da je navedeni iznos uplaćen na ime prvog dijela ugovorene cijene za navedene građevinske radove.
Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je prvotuženik temeljem spornog kupoprodajnog ugovora preuzeo obvezu da će izvršiti parcelaciju predmeta kupoprodaje i to dijela čest. zem. 2429/1 površine 2000 m[2] , a niti uknjižbu tako novoformirane zemljišnoknjižne čestice na ime tužitelja.
Slijedom navedenog prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut, jer prema zaključku tog suda za takvo utvrđenje nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 360. do 362. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).
Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na rezultatima provedenih dokaza i njihovoj valjanoj ocjeni u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, pa tužiteljica neosnovano osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u ovome dijelu.
Naime, odredba članka 360. ZOO-a propisuje da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Sukladno odredbi članka 361. ZOO-a, kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor. Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla.
Odredbom članka 362. ZOO-a propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.
S pravom je prvostupanjski sud smatrao da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane naprijed citiranim zakonskim odredbama temeljem kojih bi tužitelj bio ovlašten jednostrano raskinut predmetni kupoprodajni ugovor, odnosno temeljem kojih bi taj ugovor bio raskinut po samom zakonu, jer tužitelj ničim nije dokazao da je prvotuženik kod sklapanja tog ugovora (pa ni usmenim putem) preuzeo obveze koje nisu navedene u pisanom tekstu ugovora, a posebno obvezu parcelacije nekretnine i uknjižbe novoformirane nekretnine na ime tužitelja.
Naime, osnovanost ovih tvrdnji tužitelja ne proizlazi iz isprava priloženih spisu, pa tako ni sadržaja korespondencije elektroničkom poštom između zakonske zastupnice tužitelja i drugotuženice, a niti pak iz iskaza saslušanih svjedoka, pa tako ni svjedoka –odvjetnika I. S. Stoga tužiteljica u žalbi neosnovano osporava ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud.
Kako prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda predmetni kupoprodajni ugovor nije raskinut, to ne postoji niti obveza prvotuženika da tužitelju vrati novčani iznos primljen na ime kupoprodajne cijene.
Slijedom naprijed iznesenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude u ovome dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je između tužitelja i oboje tuženika sklopljen usmeni ugovor o građenju temeljem kojega su se tuženici obvezali na zemljištu koje je predmet kupoprodaje izgraditi tužitelju kuću površine cca 60 m[2] za ugovorenu cijenu od 30.000 EUR-a.
Pravilnost ovog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi iz sadržaja pisane komunikacije e-mailom između zakonske zastupnice tužitelja i drugotuženice N. P., pa ova tuženica u žalbi neosnovano tvrdi da ona nije bila stranka navedenog ugovora, pa time ni pasivno legitimirana u ovom postupku.
Prvostupanjski je sud na temelju rezultata raspravljanja utvrdio da ovaj usmeni ugovor stranke nisu ispunile niti u cijelosti, a niti u pretežitom dijelu jer se predmetno zemljište i danas nalazi u jednakom stanju kao i prilikom kupoprodaje 2011., odnosno na istome nije ništa izgrađeno.
S obzirom na navedeno, kao i na nespornu okolnost da ugovor o građenju nije sklopljen u pisanom obliku koja forma je za takav ugovor propisana člankom 620. stavka 2. ZOO-a, te da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 294. ZOO-a za valjanost tog ugovora, prvostupanjski je sud smatrao da je navedeni usmeni ugovor o građenju ništetan i ne proizvodi pravne učinke, radi čega je odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je taj ugovor raskinut.
S pravom je prvostupanjski sud smatrao da predmetni usmeni ugovor o građenju nije valjan jer nije sklopljen u propisanoj pisanoj formi, niti je u konkretnom slučaju nedostatak propisanog oblika nadomješten time što su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežitom dijelu ispunile ugovorne obveze.
Kako ništetan ugovor ne proizvodi pravne učinke, kao i da nije nastao, takav ugovor se ne može raskinuti, jer je raskid način prestanka pravno valjanih ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje raskida tog ugovora.
Na žalbene navode tuženika za odgovoriti je da sud prvog stupnja temeljem odredbe članka 327. stavka 1. ZOO-a po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ugovora, posebno zato jer je u ovom postupku istaknut i zahtjev za isplatu iznosa kojega je tužitelj po tom ugovoru isplatio tuženicima, pa takvim postupanjem, suprotno tvrdnjama tuženika sud nije izišao iz okvira odredbe članka 2. stavka 1. ZPP-a, niti je prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.
Slijedom navedenog, u situaciji kad se radi o ništetnom ugovoru tuženici nisu ovlašteni zadržati ono što su temeljem takvog ugovora primili od tužitelja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Nastavno tome prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo naloživši tuženicima da tužitelju vrate iznos od 15.000 EUR-a, jer je temeljem provedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio da je taj iznos tužitelj isplatio tuženicima na ime dijela ugovorene cijene za gradnju kuće.
Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a.
Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi stranaka trebalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a), kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).
U Splitu 6. veljače 2020.
Sutkinja:
Ankica Matić, v. r.