Rev-1414/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1414/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Lucije Čimić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. K. iz Z., …, koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica iz Z., …, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj:

Gž-3128/03-2 od 5. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: P-7293/01 od 6. svibnja 2003., u sjednici održanoj 7. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i S. Š. (koji je prema navodima u reviziji umro, a tužiteljica je njegova zakonska nasljednica pa se ima smatrati da je preuzela parnicu i u odnosu na pok. S. Š.) te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženica dužna platiti tužiteljima iznos od 160.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a ujedno je a tužiteljima naloženo da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 5.700,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica, navodeći da je izjavljuje temeljem odredbe čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o sadržaju revizije. Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Na postojanje eventualno drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji se određeno ne ukazuje, osim što je navedeno da je tužiteljica u žalbi istakla da sud prvog stupnja nije ocijenio izvadak iz sudskog registra koji se odnosi na upis promjene tvrtke 2. lipnja 1995., dakle, nakon što je stupio na snagu Zakon o bankama, nego je samo utvrdio kao nesporan upis promjene u sudski registar. Budući da ovaj žalbeni razlog nije sankcioniran nego je žalba odbijena, učinjena je prema mišljenju tužiteljice bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je to učinjeno. Pritom treba reći da su sudovi nižeg stupnja imali na umu upis promjene tvrtke od 2. lipnja 1995. (sama tužiteljica navodi da je sud prvog stupnja tu činjenicu utvrdio, odnosno uzeo kao nespornu), a to što su prema mišljenju tužiteljice sudovi nižeg stupnja temeljem te činjenice trebali izvesti drukčiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije u vezi s pravilnom ili nepravilnom primjenom odredaba parničnog postupka.

Činjenice relevantne za pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, tj. da su tužiteljica i njezin pravni prednik 5. veljače 1998. sklopili Ugovor o oročavanju depozita broj 18-0301- 98 na iznos od 40.000,00 kn, a 30. ožujka 1998. Ugovor o oročavanju depozita broj 18-0714- 98 na iznos od 120.000,00 kn s pravnom osobom koja je u tim Ugovorima označena kao: Š.- K. S. „P. štedionica“ Poljoprivredne zadruge „S.“ p.o. Š.,

…, zastupana po ovlaštenim osobama, u ime i za račun „S.“ P. Š.,

…, s tim da na kraju uz potpis stoji oznaka „P. S.“ s otisnutim štambiljem sa sadržajem: „P. zadruga Š., …“. Tim ugovorom tužiteljica i njezin pravni prednik su uložili (deponirali) 160.000,00 kn na rok od šest mjeseci s kamatom od 2% mjesečno. Tužiteljici novac nije vraćen budući je 9. svibnja 1998. blokiran račun Š.- kreditne službe i P. zadruge S., Š..

Tužiteljica smatra da je za štetu koji pretrpjela zbog toga što joj uplaćeni depozit nije vraćen odgovorna tuženica jer je Trgovački sud u Zagrebu postupio nezakonito prilikom upisa promjene tvrtke i djelatnosti Š. kreditne službe P. zadruge S. Š.. Osim toga, nadležna tijela (Hrvatska Narodna banka, Služba društvenog knjigovodstva, odnosno kasnije Zavod za platni promet, Porezna uprava Ministarstva financija i Financijska policija) nisu izvršile nadzor poslovanja Štedno kreditne službe Poljoprivredne zadruge S. Š. od njezinog nastanka 1990. pa do 1998. kada je došlo do blokade računa te pravne osobe. Tužiteljica smatra da bi ova tijela sukladno svojim ovlaštenjima obustavila djelatnost službe pa joj u tom slučaju ne bi nastala šteta.

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su odbili tužbeni zahtjev. Ugovori o depozitu sklopljeni su u veljači i ožujku 1998., a prema navodima u tužbi je blokiran račun Š.

- kreditne službe i P. zadruge S., Š. 9. svibnja 1998., pa je tužiteljici šteta nastala tada kada joj na njezin zahtjev nije vraćen deponirani novac. Zbog toga se na sporni odnos primjenjuju propisi o odgovornosti tuženice za štetu koji su bili na snazi u to vrijeme.

Prema odredbi čl. 67. tada važećeg Zakona o sudovima («Narodne novine» broj 3/94., 100., 96. i 131/97) Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Štedno- kreditna služba Poljoprivredne zadruge S. Š. osnovana je sukladno Zakonu o štedno- kreditnim organizacijama («Narodne novine» broj 57/89), koji je uređivao osnivanje, upravljanje i poslovanje štedno – kreditnih zadruga i štedno – kreditnih službi pri poljoprivrednim, zanatskim i drugim zadrugama, osnovnim zadružnim organizacijama i osnovnim organizacijama kooperanata (čl. 1.). Štedno – kreditna služba je prema odredbi čl. 5. toga Zakona imala svojstvo pravne osobe. Taj Zakon je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o štedno – kreditnim zadrugama («Narodne novine» broj 47/98). Postojeće štedno- kreditne zadruge i štedno – kreditne službe su se bile dužne organizirati i uskladiti svoje poslovanje s odredbama Zakona o štedno – kreditnim zadrugama do 31. prosinca 1998.

Ne može se, dakle, govoriti o nezakonitom ili nepravilnom radu Trgovačkog suda u Zagrebu (ranije: Okružnog privrednog suda) zbog toga što je u sudski registar temeljem rješenja broj: Fi-2639/90-2 od 3. listopada 1990. upisao pravnu osobu Štedno - kreditna služba Poljoprivredne zadruge S. Š., a u osnovi ni zbog toga što je nakon toga vršio promjene podataka temeljem podnesenih prijava.

U pravu je tužiteljica kada navodi da je temeljem rješenja istog suda broj: Fi-5485/95 od 2. lipnja 1995. izvršen upis promjene tvrtke od „P. štedionica“ štedno-kreditna služba P. zadruge S. u Š. - kreditna služba „P. štedionica“ P. zadruge S.. U vrijeme upisa te promjene bio je na snazi Zakon o bankama i štedionicama („Narodne novine“ broj 94/93., 12/95., 24/96., 46.,/97. – pročišćeni tekst, 89/98), a koji je odredbom čl. 54. st. 1. propisivao da se u registar nadležnog suda ne smije upisati naziv koji u sebi sadrži naziv „banka“ ili „štedionica“ ili izvedenicu iz tih riječi, ako pravna osoba nije registrirana u skladu s tim Zakonom. Trgovački sud u Zagrebu je dopustio upis tvrtke pravne osobe koja suprotno toj zakonskoj odredbi u sebi sadrži naziv „štedionica“ iako ta pravna osoba nije bila registrirana u skladu sa Zakonom o bankama i štedionicama.

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da taj propust registarskog suda u konkretnom slučaju nije u uzročnoj vezi s nastankom štete. Treba imati na umu da u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96.– dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08) za štetu odgovara ona osoba koja ju je uzrokovala. Tužiteljici je šteta nastala zbog toga što pravna osoba s kojom je sklopila ugovor nije ispunila preuzetu ugovornu obvezu i nije joj vratila deponirani novac. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (čl. 262. st. 2. ZOO). Utvrđeno je da su tužiteljica (i pok. S. Š.) sklopili ugovor sa Poljoprivrednom zadrugom S., Š., koja je kao dužnik i odgovorna za štetu. U tom ugovoru označena je i Š. - kreditna služba „P. štedionica“, ali uz oznaku „U. ime i za račun S. P. Š.“.

Činjenica da je u tvrtki zastupnika P. zadruge S., Š., (ugovorne strane iz ugovora o depozitu) bila sadržana riječ „štedionica“ i da ju je Trgovački sud u Zagrebu (prilikom upisa promjene podataka) s tom riječju upisao u sudski registar nije relevantna za ishod spora, neovisno o tome što tužiteljica tijekom postupka ponavlja da je bio u zabludi u osobi s kojom sklapa ugovor. Pravilno sudovi nižeg stupnja zaključuju da tužiteljica nije propustom tuženice (Trgovačkog suda u Zagrebu) dovedena u bitnu zabludu s obzirom na osobu s kojom je sklopila ugovor u smislu odredbe čl. 61. ZOO, jer je u ugovoru navedeno da je ugovorna strana Poljoprivredna zadruga Sutla (što je vidljivo iz uvoda i potpisa ugovora na kraju teksta ugovora).

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jeste veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. Činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu prilikom upisa promjene tvrtke pravne osobe (koja je pri sklapanju ugovora o oročavanju depozita tužiteljice i njezinog pravnog prednika nastupala kao zastupnik druge ugovorne strane) dopustio da se u nazivu tvrtke te pravne osobe upiše riječ „štedionica“ može biti samo u veoma udaljenoj vezi s nastalom štetnom posljedicom pa se ne može se smatrati uzrokom štete koja je nastala tužiteljici (nije uzrok uz koji bi se mogle vezati štetne posljedice koje su nastale).

Suprotno navodima tužiteljice ne postoji ni odgovornost tuženice za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave. Prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93. i 92/96) za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Pritom treba reći da se opća odredba iz čl. 172. st. 1. ZOO ( po kojoj pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija) u ovom slučaju ne može primijeniti jer Zakon o sustavu državne uprave kao posebni zakon ima prednost u primjeni. Tužiteljica odgovornost tuženice vidi u činjenici što su njezina tijela propustila obavljati nadzor poslovanja P. zadruge S., Š. i Š. – kreditne službe te zadruge.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda propisi koji uređuju pitanje nadzora od strane pojedinih tijela državne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave ne upućuju na zaključak da bi država odgovarala za štetu učinjenu radom osoba koje je trebalo nadzirati. Prema odredbi čl. 50. st. 1. Zakona o Narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine“ broj 35/95. – pročišćeni tekst) Narodna banka Hrvatske kontrolira jesu li ispunjeni propisani uvjeti za poslovanje banke, kontrolira poslovanje banke de donosi mjere za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Poljoprivredna zadruga S. s kojom je tužiteljica sklopila ugovor ne spada u krug pravnih osoba čiji rad kontrolira Narodna banka Hrvatske. Iz odredbi Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) kojima su određeni poslovi koje obavlja porezna uprava (čl. 3., 5., 6. i 7. ) – posebno iz odredbe čl. 9. o poreznom nadzoru prema kojoj redovni nadzor obračunavanja i plaćanja poreza, pristojbi i drugih proračunskih prihoda kod poreznih obveznika (pravnih i fizičkih) obavljaju ovlašteni djelatnici Porezne uprave – ne može se izvoditi zaključak o odgovornosti tuženice za štetu. Zadatak je Porezne uprave poduzimati radnje u svrhu naplate poreza, pristojbi i drugih proračunskih pristojbi, pa je zbog eventualnih njezinih propusta šteta mogla nastati tuženoj državi. Prema odredbi čl. 5. Zakona o financijskoj policiji („Narodne novine“ broj 89/92., 16/93., 94/93. i 28/94) Financijska policija obavlja kontrolu pravilnosti primjene zakona u pogledu načina plaćanja roba i usluga i dostavljanja podataka o tome.

Može se, dakle, reći da država putem svojih tijela uprave i pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave kontrolira i nadzire postupaju li njezini građani i pravne osobe sukladno zakonu; konkretno kada su u pitanju pravne osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost nadzire pravilnost primjene propisa kojima se uređuje ta djelatnost, ali ne odgovara za štetu koju svojim poslovanjem, odnosno neizvršavanjem preuzetih ugovornih obveza te pravne osobe (trgovačka društva, banke, zadruge) nanesu svojim ugovornim partnerima. Odgovornost države nije tako široko postavljena. Država odgovara za štetu koju u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanesu tijela državne uprave „stranci“, dakle osobi koja je u određenom konkretnom postupku stranka, a ne općenito svakoj osobi kojoj bi mogla nastati šteta zbog toga što tijela državne uprave nisu možda dovoljno aktivna u nadziranju građana i pravnih osoba u tome pridržavaju li se propisa. Ako bi se prihvatilo kao pravilno pravno shvaćanje tužiteljice, država bi odgovarala gotovo za svaku štetnu radnju svojih građana i pravnih osoba, jer ona je općenito dužna nadzirati i sprječavati njihove nezakonite radnje. Tužiteljici je šteta nastala zbog toga što njezin ugovorni partner (Poljoprivredna zadruga Sutla) nije ispunio preuzetu ugovornu obvezu. Dakle, kršenje ugovorne obveze je uzrok štete, a ne neprovođenje nadzora od strane tijela državne uprave.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 7. siječnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.