I Kž-176/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 176/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 14. lipnja 2007., broj K-2/06, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2008., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Z. Š. i opt. B. M.-M., temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođeni su optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz

I Kž 176/08-3

podnesak u kojem predlaže žalbu prihvatiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalitelja činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja kako nema dokaza da bi opt. Z. Š. i opt. B. M.-M. iskoristili svoje položaje i ovlasti, koje su imali kao direktori tvrtki „P.“ d.d. K. i „B.- tekstil“d.o.o. Z. i da su sklapali ugovore o poslovnoj suradnji s ciljem da opt. Z. Š. dođe do nepripadne imovinske koristi. Nema nedvojbenih dokaza da je doista došlo do, neosnovanog, povećanja dotadašnje izvozničke provizije koju je P. plaćala B. za posredovanje u izvozu, pa da bi tako opt. Z. Š. pribavio znatnu imovinsku korist u iznosu 101.050,13 kn, za koji je iznos oštećena „P.“.

Sud prvog stupnja je detaljno analizirao ugovore koji se nalaze u spisu predmeta.

Tako iz ugovora broj 11/92 (list 128-132 spisa) proizlazi da se tvrtka B. obvezala izvesti proizvode tvrtke P. kupcu, tvrtki U. A. G. uz 3% provizije od vrijednosti ostvarenog izvoza, dok je dodatnih 2% iznosila tzv. inozemna provizija. Iz navedenog proizlazi da je tijekom 1992. tvrtka P. plaćala ukupnu proviziju od 5% (tvrtka B. je dobivala proviziju od 3%, dok je 2% je bila provizija koja se plaćala P. A. u tvrtki U. A. Iz ugovora broj 14/94 (list 163-167 spisa) proizlazi da je provizija tvrtke B. ugovorena sa 1,5% od vrijednosti ostvarene izvozom, a dodatna provizija od 3,5% se plaćala P. A. u tvrtki U. A.

Prema tome, ukupna provizija je stalno iznosila 5% od vrijednosti ostvarenog izvoza, koja se dijelila na način da je 1,5% pripadalo tvrtki B. a 3,5% je pripadalo P. A. u tvrtki U. A. Nesporno je opt. B. M.-M. uplaćivala P. A. njegovu proviziju (prvotno 2%, a kasnije 3,5%).

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ukupna provizija koju je P. plaćala iznosila 5% i nije se povećavala. Naime, kada se P. A. uvećala posrednička provizija sa 2% na 3,5%, nije došlo do povećanja izvozničke provizije za tvrtku B. odnosno za opt. B. M.-M., već se njezina provizija smanjila sa 3% na 1,5% pa je iznos provizije za „P.“ ostao isti.

Nadalje, iz ugovora broj 16/95 (list 182 spisa) proizlazi da se od 1. siječnja 1996. ukupna provizija za „P.“ d.d. smanjila. Tvrtka B. je, naime, postala izvoznik za proizvode tvrtke P. koja više ne plaća ukupnu proviziju od 5%, nego je ta provizija smanjena na 4% od vrijednosti pojedinog izvoznog posla, a prema ugovora broj 1/97 (list 187 spisa) proizlazi da je ukupna provizija još smanjena i to sa 4% na 3,5%.

Prema tome, tvrtka P. je kroz razdoblje od 1. 1. 1996. do 1. 6. 1998. plaćala sve manju ukupnu proviziju što je, naravno, za nju bilo povoljnije.

I Kž 176/08-3

Knjigovodstveni vještak I. T. je u svom vještačkom nalazu i mišljenju jasno izložio da ugovaranje visine provizije nije ograničeno nekom zakonskom odredbom, te zaključio kako nije bila ugovorena provizija koja bi štetila tvrtki P. d.d. K. Uostalom, izvoznik, dakle u konkretnom slučaju tvrtka „B.“ je pronalazila ino-kupca i stoga je ona mogla diktirati uvjete izvoza, a ne subjekt proizvodnje, dakle tvrtka P. tako, vještak je napomenuo da se knjigovodstvenim vještačenjem nije moglo utvrditi da li je, na temelju fiktivnih putnih naloga, opt. B. M.-M. podizala devizna sredstva sa deviznog računa tvrtke B. jer je ona u toj tvrtki bila i nalogodavac i likvidator. Vještak I. T. je naglasio kako nema knjigovodstvenih pokazatelja da bi opt. B. M.-M. plaćala opt. Z. Š. 30% od dobivene provizije. Knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da je opt. B. M.-M. podizala tijekom 1996., 1997. i 1998. određena sredstva sa deviznog računa tvrtke B. kod P. banke u K. (npr. tijekom 1997. iznos podignutih deviznih dnevnica je iznosio tek 16,4% od iznosa provizije za tu godinu), ali se nije moglo utvrditi sa kojim ciljem. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da je u tvrtki B. radilo 20-25 radnika koji su dio plaće dobivali na „crno", a dio putem računa. Neke radnike je optuženica plaćala isključivo gotovinom "na ruke" pa se, očito, ukazala potreba podizati novac iz P. banke i za tu namjenu.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema jasnih, čvrstih i nedvojbenih dokaza da bi optuženici počinili kazneno djelo na način kako im je to optužnicom stavljeno na teret. Naravno, dvojbe glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud uvijek mora rješavati na način koji je povoljniji za okrivljenika (čl. 3. st. 2. ZKP).

Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 23. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.