Gzz-173/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-173/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J.-M. iz D., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnica iz T., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Županije šibensko-kninske, odnosno sada Općinsko državno odvjetništvo, Građansko upravni odjel u Drnišu, radi isplate plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 31. svibnja 2001. godine broj G- DO-562/01, podnesen protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Drnišu od 10. srpnja 2000. godine broj P-41/00, u sjednici održanoj dana 14. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Drnišu od 10. srpnja 2000. godine broj P-41/00 naloženo je tuženiku da na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. siječnja 1997. do 31. prosinca 1999. godine plati tužiteljici iznos od 24.757,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to u mjesečnim iznosima pobliže citiranih u izreci te presude od dana dospjeća pojedinog obroka do isplate, kao i da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.294,40 kn.

Protiv prvostupanjske presude Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužiteljica pobija navode zahtjeva i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 25% uvećane plaće za vrijeme od 1. siječnja 1997. do 31. prosinca 1999. godine, radi toga što je zaposlena na području posebne državne skrbi. Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – dalje ZPPDS) koja odredba glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1) za 50% na područjima prve skupine, iz čl. 4. ovog Zakona, 2) za 25% na područjima druge skupine, iz čl. 5. ovog Zakona."

Prvostupanjski sud nalazi da su se na strani tužiteljice ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%.

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženo potraživanje tužiteljice, jer je nadležna služba trebala u upravnom postupku o tom uvećanju donijeti rješenje koje bi imalo značaj upravnog akta.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, takva okolnost po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne spriječava sud da u situaciji kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću kao o prethodnom pitanju, sud sam odluči u smislu iz čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema, dakle, zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao u ovom predmetu.

Prema tome, po ocjeni ovog Vrhovnog suda nije se ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako je sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan se ograničiti samo na ispitivanje povreda koje Glavni državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 393. ZPP valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan. U Zagrebu, 14. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.