Rev-3183/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3183/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, Goranke Barać-Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. V. i P. J. j.t.d., protiv tuženika M. M. iz A., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici B. S. i V. K., odvjetnici u O., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1455/14-2 od 11. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-911/11-26 od 19. prosinca 2013., na sjednici održanoj 29. kolovoza 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„. I/ Utvrđuje se da je ništava izvansudska nagodba od 27. kolovoza 2003.g. broj OU- 618/02. kao i tabularna isprava broj OU-146/10 od 24. veljače 2011.g.

II/ Nalaže se uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja na nekretnini kč. br. 2219 k.o. O. upisanoj kod Općinskog suda u Osijeku u zk. ul. 1493 i to kući, dvorištu i oranici, ukupne površine 695 m2, kakvo je bilo prije provedbe tabularne isprave broj OU-146/10 od 24.veljače 2011.g. i nagodbe od 27. kolovoza 2003.g. broj OU-618/02 tako da se briše pravo vlasništva na 1/2 te nekretnine s imena tuženika uz istovremeni upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužitelju D. T. iz V., da tuženiku M. M. iz A. naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kn u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje revizije te ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Revizija nije osnovana.

Neosnovano tužitelj u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Protivno navodima revizije, prvostupanjski je sud dao iscrpne, logične i uvjerljive razloge iz kojih je moguće provjeriti osnovanost njegove prosudbe o tvrdnji tužitelja da je tuženik, koristeći se njegovom lakomislenošću, ugovorio u predmetnoj izvansudskoj nagodbi za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on tužitelju dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

U tom smislu, revident neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP, jer je drugostupanjski sud, prosuđujući ovaj žalbeni navod, pravilno ocijenio da je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza. Protivno navodima u reviziji, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio sva činjenična utvrđenja i pravne razloge suda prvog stupnja jer njihova osnovanost proizlazi iz provedenih dokaza i stanja spisa. Pri tom je drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti izvansudske nagodbe zaključene između stranka 27. kolovoza 2003., kao i tabularne isprave od 24. veljače 2011.

Postojanje pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u ocjeni sudova da nagodba sklopljena između stranaka nema značenje zelenaškog ugovora.

Spornom nagodbom ugovorena je obveza tužitelja i njegove tadašnje supruge I. T., isplatiti tuženiku određene novčane iznose (26.600 € i 15.925,82 kn), a tuženik se obvezao povući tužbu u spisu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-425/01, kao i u zemljišnim knjigama brisati privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja 1/2 dijela nekretnina u vlasništvu D. T. Radi osiguranja neplaćenog potraživanja tuženika iz sudske nagodbe, tužitelj i njegova supruga dozvolili su da se na tužitelja prenese pravo vlasništva 1/2 dijela nekretnine upisane z.k.ul.br. 1493, k.o. J., k.č.br. 2219, u naravi kuća, dvor i oranica površine 6a i 95 m2 u V. Tijekom postupka utvrđeno je da tužitelj i njegova supruga nisu u cijelosti ispunili svoju obvezu iz nagodbe, odnosno nisu isplatili preostali dužni iznos od 8.600 €, te je tuženik, nakon provedenog postupku po Javnom bilježniku, postao punopravni vlasnik nekretnina koje su bile predmet osiguranja.

Također, utvrđenje je nižestupanjskih sudova da je tužitelj nagodbu zaključio promišljeno i svjestan svih okolnosti, posebno da se tužitelj opredijelio za sklapanje nagodbe s tuženikom u cilju skidanja zabrane otuđenja svoje nekretnine koju je namjeravao prodati O. K. d.d., a što je nakon brisanja privremene mjere i učinio i ostvario kupoprodajnu cijenu od tadašnjih 180.000,00 DEM. Pored navedenog, tužitelj nije dokazao da bi u vrijeme zaključenja nagodbe bio pod utjecajem opojnih sredstava niti da se psihijatrijski liječio, a utvrđeno je da mu je otac umro pola godine prije potpisivanja nagodbe, majka dvije godine nakon potpisivanja nagodbe, kao i da se tužitelj liječio na Klinici od rujna 2005.

Imajući sve navedeno u vidu, sudovi su osnovano zaključili da ne postoje razlozi zbog kojih bi sporna nagodba imala značenje zelenaškog ugovora u smislu odredbe iz čl. 141. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je zelenaški ugovor definiran kao ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

Za postojanje zelenaškog ugovora u smislu citirane odredbe trebaju biti kumulativno ispunjeni uvjeti - da postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovora u svoju korist i onog što po ugovoru daje, da je oštećeni suugovaratelj na taj nesrazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, lakomislenosti, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene, te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist. Ispunjenje jednog uvjeta (u ovom slučaju nerazmjera koji ističe revident) samo po sebi ne znači da se radi o zelenaškom ugovoru.

U reviziji se neosnovano ističe da je u postupku utvrđeno da se tuženik u odnosu na tužitelja koristio lakomislenošću tužitelja, imajući u vidu zdravstveno stanje tužitelja i međusobno zamršene rodbinske odnosi stranaka, jer su sudovi na temelju naprijed iznesenih činjeničnih utvrđenja, osnovano zaključili da navedene nepovoljne okolnosti na strani tužitelja nisu postojale. Pri tome se ističe da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima nagodbe, istu ovjerile kod Javnog bilježnika, a okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora (razvod braka tužitelja, smrt majke i psihijatrijsko liječenje), nisu od utjecaja prilikom ocjenjivanja je li neki ugovor zelenaški, jer su za ocjenu je li neki ugovor zelenaški mjerodavne one okolnosti za koje je utvrđeno da su postojale u vrijeme sklapanja ugovora.

Kako dakle u vrijeme sklapanja nagodbe na strani tužitelja nije postojala niti jedna rečena nepovoljna okolnost kao bitni uvjet zbog kojeg bi predmetna nagodba imala značenje zelenaškog ugovora kao ništavog pravnog posla, sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su odbili zahtjev za utvrđenje ništavosti nagodbe. Budući da je odluka o tom zahtjevu od prejudicijelnog značenja za odluku o zahtjevu za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, neosnovanost prvog zahtjeva ima za posljedicu neosnovanost drugog zahtjeva, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odbijen potonji zahtjev.

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 29. kolovoza 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.