Gž-2394/2008 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: Gž-2394/08

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednika vijeća, te Tajane Polić i Duška Abramovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz R., zastupane po punomoćnici D. L. K.. odvjetnici iz R., protiv tuženika HRVATSKOG VETERINARSKOG INSTITUTA, VETERINARSKI ZAVOD R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K., P. i K. iz R., radi poništenja odluke, vraćanja na rad i isplate, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 4491/05 od 18. prosinca 2007. godine, u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2010. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da su nezakonite i nedopuštene Odluke o otkazu ugovora o radu od 13. rujna 2005. godine i Odluka tuženika od 27. rujna 2005. godine kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava.

Odbijen je zahtjev radi utvrđenja da su Ugovor o radu od 25. ožujka 1995. godine i Aneksi tome ugovoru od 31. travnja 2001. godine i 26. veljače 2002. godine na snazi i da radni odnos tužiteljice nije prestao, te zahtjev radi vraćanja tužiteljice na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa.

Odbijen je i zahjev radi isplate naknade plaće za razdoblje od 14. rujna 2005. godine do 19. rujna 2007. godine u ukupnom iznosu od 144.523,22 kn bruto, za isplatu regresa za godišnji odmor za 2006. i 2007. godinu (sve narečeno odbijeno u točki I izreke).

U točki II izreke pobijane presude tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 11.485,00 kn.

Protiv te presude žalbu ulaže tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 02/07-dalje ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači, a podredno ukine. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da tuženik osigurava materijalna sredstva pružajući usluge za tržište, daje kod istog na svim radnim mjestima opseg poslova povećan, no da se unatoč tome radni proces uredno izvršava budući ravnatelj radi potreba organizacije posla, usmenim nalozima raspoređuje radnike na ispomoć u druge odjele. Kod tuženika dakle postoji više odjela, a tužiteljica je radila na odjelu podloga, na kojem je opseg poslova također bio povećan, naročito tijekom ljetnih mjeseci, ali je tužiteljici bila omogućena povremena ispomoć od strane drugih radnika bilo iste ili niže stručne spreme, pa čak i učenika na praksi.

Utvrđeno je da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu stručnog suradnika, da je od sklapanja Aneksa ugovora o radu od 26. veljače 2002. godine radila s polovicom radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, da bi po proteku otprilike godine dana počela raditi u punom radnom vremenu. Nakon sklapanja citiranog Aneksa i u dogovoru s tadašnjim ravnateljem tuženika, tužiteljica je počela obavljati poslove na odjelu podloga gdje je radila sve do donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Posao na odjelu podloga sastoji se od sterilizacije posuđa, pravljenja podloga i dekontaminacije zaraznog materijala. Prema Pravilniku o ustroju radnih mjesta radi se o poslovima za čije je obavljanje predviđena niža stručna sprema od tužiteljičine, no tužiteljica je obavljala isključivo te poslove, a ne i ostale poslove koji su u opisu njezinog radnog mjesta kako to sud prvog stupnja pogrešno prosuđuje na što se žalbom pravilno ukazuje. Utvrđeno je da tužiteljica tijekom godina rada na odjelu podloga nije zahtijevala da joj se omogući obavljanje ostalih poslova koji su u opisu njezinog radnog mjesta, niti je uputila ikoju pritužbu na uvjete rada u smislu postojanja eventualne dislaiminacije, iako u tužbi tvrdi daje zbog nemogućnosti obavljanja poslova svoje stručne spreme dovedena u situaciju u kojoj je reagirala na način koji je okvalificiran težom povredom radne obveze.

Utvrđeno je daje u ožujku i lipnju 2005. godine tužiteljica usmeno upozorena od ravnatelja tuženika na uredno izvršavanje poslova budući su s drugih odjela stizale pritužbe o nedostatku dovoljnog broja podloga bez kojih rad tih odjela nije moguć. Primivši drugo usmeno upozorenje tužiteljica je zahtijevala na uvid interne akte tuženika kako bi utvrdila poslove svog radnog mjesta, a što joj je i omogućeno. Dana 25. srpnja 2005. godine tuženik donosi Odluku kojom daje nalog tužiteljici daje u sklopu redovitih poslova dužna obavljati poslove u odjelu podloga, a sve zbog povećanog opsega poslova i nemogućnosti zapošljavanja novih radnika.

Primivši citiranu Odluku tužiteljica odlazi na godišnji odmor da bi po povratku u drugoj polovici kolovoza, počela odbijati obavljanje nekih od poslova na odjelu podloga odnoseći se prema nadređenim i drugim djelatnicima na drzak i neprimjeren način. Ova situacija kulminira 1. i 2. rujna 2005. godine kada tužiteljica, iako prisutna na radnom mjestu odbija obavljati sve poslove, i dok njezine poslove obavljaju druge radnice kako bi se omogućilo funkcioniranje djelatnosti tuženika, tužiteljica rješava križaljke i slično. Potom tuženik nakon obavljenog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji se u očitovanju od 9. rujna 2005. godine suglasio s odlukom o otkazu, donosi pobijanu Odluku od 13. rujna 2005. godine kojom tužiteljici izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Povrede obveza iz radnog odnosa koje su tužiteljici stavljene na teret, sastoje se u odbijanju izvršavanja poslova i radnih zadataka u razdoblju od 30. kolovoza do 2. rujna 2005. godine, te opći ingnorantski odnos prema ostalim radnicima. Dana 30. kolovoza 2005. godine tužiteljica se obraća obiteljskoj liječnici koja joj se žali na probleme na poslu, liječnica joj propisuje terapiju antidepresivima i preporuča korištenje bolovanja na koje tužiteljica odlazi 3. rujna 2005. godine. Saslušana kao svjedok, liječnica navodi daje dijagnosticirala anksiozno-depresivni poremećaj kod tužiteljice, da su ti problemi započeli još 2004. godine i da je u toj situaciji radna sposobnost smanjena.

Ukoliko pacijent provodi terapiju lijekovima tada radna sposobnost više nije smanjena. Protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljica ulaže zahtjev za zaštitu prava koji je drugostupanjskom Odlukom od 27. rujna 2005. godine odbijen i zatim pravovremeno traži sudsku zaštitu.

Tužiteljica je tvrdila kako je u predmetnom razdoblju uredno obavljala sve poslove, te da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu predstavlja samo finalizaciju dugogodišnjeg uznemiravanja zbog obiteljskog statusa budući je uslijed zdravstvenog stanja djeteta morala raditi polovicu radnog vremena. Tvrdila je da je uznemiravana time što je obavljala neodgovarajuće poslove u neodgovarajućim uvjetima rada, naročito kada je u pitanju povećani opsega posla, te zbog općeg podcjenjivačkog odnosa kolega.

Imajući ovo u vidu, sud je prvog stupnja ocijenio kako u konkretnom slučaju tužiteljičino nezadovoljstvo uvjetima rada i nemogućnošću stručnog usavršavanja ne predstavljaju opravdani razlog odbijanja izvršavanja radnih zadataka. To naročito jer je tužiteljica znala daje u ljetnoj sezoni opseg poslova povećan i da odbijanjem izvršavanja radnih zadataka može ugroziti funkcioniranje svih odjela tuženika, time i funkcioniranje njegove djelatnosti uopće koja je zasnovana na tržišnim principima. K tome je ocijenjeno da je tužiteljica pored ostalih poslova svog radnog mjesta, bila dužna obavljati i poslove na odjelu podloga u skladu s nalogom ravnatelja i voditelja odjela jer je Pravilnikom o ustroju radnih mjesta bilo predviđeno da ravnatelj stručnom suradniku može dati nalog za obavljanje ove vrste poslova, koji po stajalištu suda odgovaraju tužiteljičinoj stručnoj spremi. Sud prvog stupnja ne nalazi opravdanje za postupanje tužiteljice ni u činjenici što je imala zdravstvenih tegoba jer smatra daje u toj situaciji trebala otići na bolovanje kako joj je i preporučeno od strane liječnika.

Stoga utvrđujući daje otkaz ugovora o radu donesen u zakonom propisanoj proceduri i iz zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04- dalje ZR) odbija tužbeni zahtjev. Tužiteljica u žalbi u bitnome ustraje kod navoda da je obavljala poslove koji nisu odgovarajući njezinoj stručnoj spremi i za obavljanje kojih nije imala sklopljen ugovor o radu, te još tvrdi da tuženik ničim nije dokazao da bi ikad pristala na promjenu radnog mjesta kako je to predviđeno odredbom čl. 66. st. 7. ZR-a. Ističe daje iz dokaznog postupka razvidno kako je obavljajući poslove niže stručne spreme i pri uvjetima rada koji nisu bili zakoniti, bila izložena višegodišnjem šikaniranju. Sto daje u kritično vrijeme kada je opseg poslova bio povećan kulminiralo njezinom rastrojenošću i nesposobnošću za rad uslijed anskiozno-depresivnog poremećaja, a što je sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način. Ovim se navodima ne dovodi u dvojbu zakonitost pobijane presude.

Odredbom su čl. 66. ZR-a na koju se tužiteljica poziva propisana prava roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju. U stavku 7. toga članka propisano je da se roditelju koji radi polovicu radnog vremena, ne može narediti rad noću ni prekovremeni rad, a niti mu se bez njegovog pristanka može promijeniti mjesto rada.

U postupku nije utvrđeno da bi došlo do promjene mjesta rada, naprotiv proizlazi daje tužiteljica i prije korištenja prava na porodni dopust radila na istom mjestu rada, točnije u prostorijama sjedišta tuženika. Kako činjenična utvrđenja u postupku ne govore u prilog primjene, a time ni povrede odredbe čl. 66. st. 7. ZR-a od strane tuženika, to se tužiteljica bez osnove poziva na ovu odredbu. U ovom je postupku dvojbeno pitanje da lije tužiteljica obavljala poslove za koje je sklopila ugovor o radu i ako nije, da li bi se uslijed toga kao razloga za eventualnu diskriminaciju postupanje tužiteljice moglo smatrati opravdanim, s ne teškom povredom radne obveze zbog koje joj je otkazan ugovor o radu.

Ovaj se sud slaže s utvrđenjem suda prvog stupnja da rezultati dokaznog postupka ukazuju na zaključak kako je tužiteljica prema opisu poslova za koje je sklopila ugovor o radu, pored poslova svog radnog mjesta, bila dužna obavljati i druge poslove po nalogu ravnatelja ili voditelja odjela. S druge strane, pravilno tužiteljica u žalbi ukazuje kako ona nije kao i ostali radnici, ove poslove u odjelu podloga obavljala povremeno, već su ti "pomoćni poslovi" postali njezin osnovni posao kojeg je obavljala tijekom cijelog radnog vremena.

Međutim, iz rezultata postupka proizlazi daje tužiteljica svojevoljno pristala da tijekom cijelog radnog vremena obavlja poslove u odjelu podloga budući je prihvatila ponudu poslodavca koji je zbog potreba posla na taj način organizirao rad. To proizlazi iz iskaza svjedoka S. P., ranijeg ravnatelja tuženika, a da je iskaz istog u tom dijelu istinit potvrđeno je pravilno utvrđenim činjenicama daje te poslove tužiteljica obavljala više godina nakon povratka s porodnog dopusta, da nije zahtijevala obavljanje drugih poslova stručnog suradnika za koje je sklopila Ugovor o radu od 25. ožujka 1996. godine, pa ni nakon dva usmena upozorenja od strane ravnatelja tuženika, te da ni na jedan način nije pobijala Odluku tuženika od 25. srpnja 2005. godine kojom joj nalaže izvršenje upravo spornih poslova.

Dakle, tužiteljica je unatoč opisu poslova za koje je sklopila pisani ugovor o radu na neodređeno vrijeme, usmenim sporazumom s poslodavcem koji je faktički realiziran tijekom više godina, a što nije protivno odredbi čl. 11. ZR-a, pristala obavljati narečene poslove bez obzira što nisu odgovarajući njezinoj stručnoj spremi. Tužiteljica u postupku ničim nije dokazala da bi pristanak za obavljanje tih poslova dala pod prinudom ili prijetnjom kako je to u tužbi ustvrdila. U toj situaciji tužiteljici nije pripadalo pravo odbiti izvršavanje poslova u odjelu podloga, a ukoliko je smatrala daje zbog obiteljskog statusa i obiteljskih obveza povrijeđeno njezino dostojanstvo jer bi bila diskriminirana od strane poslodavca ili ostalih kolega, to je bila dužna postupiti na način i u rokovima propisanim odredbom čl. 22. a st. 7. ili st. 8. ZR-a da bi se prekid rada imao smatrati opravdanim. Tužiteljica nije postupila na taj način jer nije u roku od 8 dana od prestanka rada zatražila sudsku zaštitu.

Podredno kada tužiteljica ne bi bila dužna postupiti na način kako to propisuje prednje citirana odredba čl. 22. a ZR-a, to joj opet u danim okolnostima slučaja kada je svojevoljno pristala obavljati sporne poslove i kada je utvrđeno daje poslodavac organizirao ispomoć radi savladavanja povećanog opsega posla u odjelu u kojem je radila tužiteljica, ne bi pripadalo pravo prekinuti rad odnosno odbiti izvršavanje svih poslova čime je dovela u pitanje uredno odvijanje radnog procesa kod tuženika budući rad ostalih odjela ovisi o radu kojeg je obavljala tužiteljica. Činjenica povećanog opsega posla bila bi od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu jedino pod pretpostavkom daje zbog narečenog tužiteljica djelomično odbila izvršiti posao jer to objektivno ne bi bila u stanju. Ovako kada tužiteljica praktički prekida rad i ne želi obaviti nijedan od poslova, pri čemu se prema ostalim djelatnicima ponaša na neprimjeren način, to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio daje opisanim ponašanjem ostvarila tešku povredu radne obveze.

To tim više što je pravovremeno, dakle i nekoliko mjeseci prije, višekratno upozoravana na potrebu urednog obavljanja poslova. Na usmena upozorenja tužiteljica nije reagirala, tek nakon uručenja Odluke tuženika od 25. srpnja 2005. godine, u dva navrata traži na uvid interne akte tuženika što joj je omogućeno. Međutim iz dopisa tužiteljice od 26. srpnja i 24. kolovoza 2005. godine kojima traži na uvid akte tuženika proizlazi da tužiteljica na neodređeni način i bez konkretizacije razloga ističe kako je nezadovoljna nepodnošljivim uvjetima rada, pa je dvojbeno da li bi se dopisi takvog sadržaja mogli smatrati obraćanjem poslodavcu radi postizanja dogovora u svezi vrste poslova na čije je obavljanje tužiteljica prethodno usmeno pristala. No, kada bi se i prihvatila žalbena tvrdnja da je tužiteljica ipak inicirala obraćanje poslodavcu u svezi sporne problematike, to opet ne bi bilo od utjecaja na drugačije presuđenje. Budući sastanak s poslodavcem u razdoblju od 1. do 15. kolovoza 2005. godine nije mogao biti obavljen jer je tužiteljica na vlastiti zahtjev koristila godišnji odmor. A nakon toga po povratku s godišnjeg odmora, tužiteljica je prije nego li se ponovo obratila poslodavcu još 22. kolovoza 2005. godine počela odbijati izvršavanje pojedinih poslova (iskaz svjedokinje Đ.) čime je evidentno odustajući od konstruktivnog dogovora inicirala nastanak sporne situacije. Utvrđeno je da je zdravstveno stanje tužiteljice u kritičnom razdoblju moglo uzrokovati smanjenje njezine radne sposobnosti, no iz iskaza saslušane liječnice, a konačno ni tužiteljice, ne proizlazi da bi bila u stanju rastrojenosti kako to u žalbi nastoji prikazati i da zbog toga eventualno ne bi bila u stanju upravljati svojim postupcima. Druge dokaze na te okolnosti tužiteljica nije predložila. Zato je sud prvog stupnja imajući u vidu rezultate dokaznog postupka s pravom ocijenio da se ponašanje tužiteljice ne može pravdati ni njezinim zdravstvenim stanjem naročito kada je umjesto dolaska na posao mogla biti na bolovanju.

Za zaključiti je daje tužiteljica obavljala poslove u odjelu podloga po svom vlastitom pristanku, a kada joj to više nije odgovaralo naprasno je, ne vodeći računa o aktualnim potrebama posla i bez konstruktivnog dogovora s poslodavcem, odlučila prekinuti s tim poslovima i pri tome se prema ostalim kolegama ponašala na neprimjeren način (verbalno i konkludentno-baveći se na poslu drugim stvarima). Okolnosti na koje se tužiteljica poziva u žalbi (opseg poslova i zdravstveno stanje) ne predstavljaju opravdani razlog za takvo postupanje i protivno žalbenim tvrdnjama iz postupka ne slijedi da bi zbog ponašanja tuženika kao poslodavca ili drugih osoba iz radnog okruženja, tužiteljica bila izložena diskriminaciji ili mobingu.

Kako sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude nije ostvario apsolutno bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na što se žalba poziva, a ni jednu drugu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. istog zakona, i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je po provedenom dokaznom postupku utvrdio daje izvanredni otkaz ugovora o radu zakonit, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi. Sve pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zakonita je i odluka o parničnom trošku jer je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, odredbama Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 26/03) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 91/04 i 37/05).

U Rijeci, 9. prosinca 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Dubravka Butković Brljačić, v.r.