Revr-1051/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1051/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. G. iz S., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tužene D. d.d. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-827/09 od 5. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1357/93 od 22. travnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužna je tužena u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike plaće u razdoblju od 1. rujna 1990.g. do zaključno 31. prosinca 1994.g. tužiteljici isplatiti svotu od 7.446,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

- 2,34 kn od 15. listopada 1990.g.,

- 1,07 kn od 15. studenog 1990.g.,

- 2,09 kn od 15. siječnja 1991.g.,

- 1,68 kn od 15. veljače 1991.g.,

- 2,96 kn od 15. ožujka 1991.g.,

- 3,02 kn od 15. travnja 1991.g.,

- 2,21 kn od 15. svibnja 1991.g.,

- 2,15 kn od 15. lipnja 1991.g.,

- 1,83 kn od 15. srpnja 1991.g.,

- 1,65 kn od 15. kolovoza 1991.g.,

- 1,55 kn od 15. rujna 1991.g.,

- 0,72 kn od 15. listopada 1991.g.,

- 0,66 kn od 15. studenog 1991.g.,

- 0,39 kn od 15. prosinca 1991.g.,

- 3,79 kn od 15. veljače 1992.g.,

- 2,91 kn od 15. ožujka 1992.g.,

- 2,79 kn od 15. travnja 1992.g.,

- 1,22 kn od 15. svibnja 1992.g.,

- 8,75 kn od 15. lipnja 1992.g.,

- 4,55 kn od 15. srpnja 1992.g.,

- 9,81 kn od 15. kolovoza 1992.g.,

- 13,47 kn od 15. rujna 1992.g.,

- 11,80 kn od 15. listopada 1992.g.,

- 13,42 kn od 15. studenog 1992.g.,

- 22,95 kn od 15. prosinca 1992.g.,

- 26,82 kn od 15. siječnja 1993.g.,

- 31,71 kn od 15. veljače 1993.g.,

- 45,75 kn od 15. ožujka 1993.g.,

- 86,42 kn od 15. travnja 1993.g.,

- 59,12 kn od 15. svibnja 1993.g.,

- 79,88 kn od 15. lipnja 1993.g.,

- 132,02 kn od 15. srpnja 1993.g.,

- 175,99 kn od 15. kolovoza 1993.g.,

- 199,93 kn od 15. rujna 1993.g.,

- 287,67 kn od 15. listopada 1993.g.,

- 304,65 kn od 15. studenog 1993.g.,

- 340,16 kn od 15. prosinca 1993.g.,

- 296,58 kn od 15. siječnja 1994.g.,

- 324,23 kn od 15. veljače 1994.g.,

- 449,23 kn od 15. ožujka 1994.g.,

- 723,23 kn od 15. travnja 1994.g.,

- 348,23 kn od 15. svibnja 1994.g.,

- 348,23 kn od 15. lipnja 1994.g.,

- 348,23 kn od 15. srpnja 1994.g.,

- 348,23 kn od 15. kolovoza 1994.g.,

- 325,23 kn od 15. rujna 1994.g.,

- 414,23 kn od 15. listopada 1994.g.,

- 535,23 kn od 15. studenog 1994.g.,

- 547,79 kn od 15. prosinca 1994.g.,

pa sve do potpune isplate.

- ili tužiteljici isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 5.360,00 DEM po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan 31. prosinca 1994. sa zateznom kamatom od utuženja pa do konačne isplate,

i poviše toga, na ime neisplaćenih plaća u razdoblju od 1. siječnja 1995.g. do zaključno 30. rujna 1996.g., tužiteljici isplatiti iznos od 34.796,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

- 547,79 kn od 15. prosinca 1994.g.,

- 547,79 kn od 15. prosinca 1994.g.,

- 1.677,20 kn od 15. veljače 1995.g.,

- 1.179,20 kn od 15. ožujka 1995.g.,

- 1.400,20 kn od 15. travnja 1995.g.,

- 1.432,00 kn od 15. svibnja 1995.g.,

- 1.413,25 kn od 15. lipnja 1995.g.,

- 1.427,00 kn od 15. srpnja 1995.g.,

- 1.323,54 kn od 15. kolovoza 1995.g.,

- 1.334,80 kn od 15. rujna 1995.g.,

- 1.334,80 kn od 15. listopada 1995.g.,

- 1.378,80 kn od 15. studenog 1995.g.,

- 1.389,25 kn od 15. prosinca 1995.g.,

- 1.322,39 kn od 15. siječnja 1996.g.,

- 1.293,89 kn od 15. veljače 1996.g.,

- 1.293,89 kn od 15. ožujka 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. travnja 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. svibnja 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. lipnja 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. srpnja 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. kolovoza 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. rujna 1996.g.,

- 2.228,00 kn od 15. listopada 1996.g.,

pa sve to do potpune isplate,

- ili tužiteljici isplati svotu od 145.865,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2006.g. pa do konačne isplate.“

r i j e š i o j e:

I. Tužba se utvrđuje povučenom u dijelu kojim je bila tražena isplata regresa za godišnje odmore, jubilarne nagrade i troškove prijevoza.

II. Odbija se prijedlog radi određenja privremene mjere koja glasi:

„Radi osiguranja novčanog potraživanja tužiteljice određuje se privremena mjera zabrane raspolaganja novčanim sredstvima na računu tužene br. … kod H. A. A. B. d.d. Z. i svih drugih kunskih i deviznih računa tuženika kod te banke i svih drugih banaka, a u visini tražbine tužiteljice s kamatama i nuzgredicama. Ovu privremenu mjeru izvršit će H. A. A. B. d.d. Z..“

III. Odbija se tužiteljičin zahtjev da joj tuženik naknadi parnične troškove u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda, te rješenje u dijelu u kojem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere (toč. II) i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (toč. III).

Protiv drugostupanjske presude i rješenja o privremenoj mjeri tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) koja odredba se u ovom sporu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke o predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno revizijskim razlozima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Osim pukog pozivanja na određene članke ZPP revidentica konkretno ne upire u čemu bi se sastojala povreda tih odredbi, a što bi navodno imalo za posljedicu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. ZPP), zbog čega se ovaj sud na ove posebno neobrazložene revizijske navode i neće osvrtati.

Konačno, suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud se u svojoj odluci osvrnuo na sve relevantne žalbene navode davši za njih valjane i obrazložene razloge, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku plaće u iznosu 7.446,35 kn za razdoblje od 1. rujna 1990. do 31. prosinca 1994., ili iznos 5.360 DEM u protuvrijednosti u kunama, plaću u iznosu 34.796,21 kn za razdoblje od 1. siječnja 1995. do 30. rujna 1996. ili iznos 145.865,62 kn.

U postupku je utvrđeno:

- da je u utuženom razdoblju tužiteljica bila radnica „D. – M.“ d.d. S., a da nikada nije bila radnica tuženika „D.“ d.d. S. jer

- da su nakon 1991. uslijedile statusne promjene u ranijem sastavu poduzeća „D.“ S. osnivanjem trgovačkog društva i reorganizacijom te pretvorbom poduzeća, time da je tuženik „D.“ d.d. S. preuzeo imovinu društva i postao nositelj prava vlasništva ukupnog kapitala i kao jedini osnivač s minimalnim kapitalom osnovao poduzeće kćeri uključujući i poslodavca tužiteljice „D. – M.“ d.d.,

- da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 17. lipnja 1994. „D.“ d.d. S. naložila poduzećima kćerima da prihode od najamnine po svim osnovama dostavljaju na žiro račun tuženika s kojeg će se vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, a

- da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 24. lipnja 1994. određeno da će se po autorizaciji novčanih sredstava dostavljenih od poduzeća kćeri plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća radnicima poduzeća kćeri, a potom isplata redovnih plaća radnicima poduzeća kćeri, zbog čega

- da bi obveza tuženika na isplatu utužene razlike plaće tužiteljici postojala samo pod uvjetom da prikupljena sredstva nisu potrošena na isplatu plaća radnicima.

Polazeći od prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužiteljice pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju nema pravnog sljedstva između tuženika i poslodavca tužiteljice, pošto tuženik nije nastao statusnim promjenama poslovnog sustava „D.“, već pretvorbom „D. H.“ d.o.o. S., zbog čega tuženik ne odgovara za obveze tužiteljičinog poslodavca dok je tužiteljica radila kod njega, a koje obveze su predmet tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, što ne postoji kontinuitet radnog odnosa tužiteljice u smislu odredbe čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 117/01 i 114/03

– dalje: ZR) pa nema pretpostavki za odgovornost tuženika za isplatu plaće tužiteljici.

Isto tako, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nema odgovornosti tuženika za utuženu obvezu tužiteljici ni na temelju odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03) pošto u postupku nisu utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužena „D.“ d.d. S. zloupotrijebila okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obvezu društva. Ovakav zaključak je nužan, a kod utvrđene činjenice da je tuženik odlukom svog Upravnog odbora štitio prava radnika vodeći računa o isplatama njihovih plaća.

Na takav zaključak upućuje i to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila i društvu „D. – M.“ d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao i to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima – kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da to iz tih novčanih sredstava nije činila.

Suprotno revizijskim navodima pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili odgovornost tuženika za utuženu isplatu polazeći i od odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) pravilno ocijenivši da se ista odnosi na pravnu situaciju pristupanju duga u slučaju ugovora o prijenosu određene imovinske cjeline ili njezinog dijela među pravnim osobama te pravnim osobama i pojedincima, a što međutim ovdje nije slučaj.

Bespredmetno je ustrajanje revidenta na stajalištu o obvezi tuženika na ispunjenju nagodbe sklopljene između tužiteljice i njenog poslodavca, a kod činjenice da sudovi svoje odluke nisu ni utemeljili na tom utvrđenju, pošto je zahtjev tužiteljice odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika.

Svi ostali revizijski navodi tužiteljice sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi irelevantni za ovaj revizijski postupak, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

Revizija protiv rješenja koje se odnosi na privremenu mjeru odbačena je kao nedopuštena.

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 338. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 139/10) u ovršnom postupku dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka (tzv. redovna revizija) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješavanju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i baš ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Prema st. 3. tog članka u tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i razložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije protiv presude, odnosno u ovom slučaju rješenja potrebno je da su kumulativno ostvarene propisane pretpostavke:

1. da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi

2. da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana

3. da su ti razlozi izloženi.

U podnesenoj reviziji protiv navedenog rješenja ne samo da nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je ona podnesena već takvo pitanje nije čak ni opisno naznačeno zbog čega ovaj sud i ne može znati zbog kojeg pravnog pitanja se revizija izjavljuje.

Zbog toga se ne može ni ocijeniti je li Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzimao pravno stajalište o takvom pitanju i je li ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a kako to ovako sastavljena revizija na navedeno rješenje sugerira.

Kako dakle podnesena revizija na navedeno rješenje ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost tzv. izvanredne revizije u odnosu na pobijano rješenje istu je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.