Revr-1036/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1036/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. N. iz P., koga zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica u L., protiv tuženika I. u. T. d.d. u likvidaciji, koga zastupa punomoćnica Z. V., odvjetnica u L., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2664/09-2 od 18. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-518/06-87 od 16. srpnja 2008. ispravljena rješenjem istog suda broj P-518/06-91 od 24. srpnja 2009., u sjednici održanoj 3. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2664/09-2 od 18. listopada 2010. i presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-518/06-87 od 16. srpnja 2008. ispravljena rješenjem istog suda broj P-518/06-91 od 24. srpnja 2009. u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 154.865,77 kn s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 154.865,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2008. do isplate.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se iste presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 239.934,56 kn i plaćati mu rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 13.329,67 kn godišnje sve s pripadajućom zateznom kamatom i u odluci o troškovima a prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. postupka i predmet se u tom dijelu vrać

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti 154.865,77 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke); isplatiti 239.934,56 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II. izreke); plaćati mu rentu u godišnjem iznosu od 13.329,67 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. III. izreke) te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 42.681,82 kn (toč. V. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu (toč. IV. i VI. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška postupka (toč. VII. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju, kako to navodi "zbog svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje:ZPP)" . Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta nije pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima dostatne razloge o odlučnim činjenicama, pa i u dijelu kojim se, prihvaćajući razloge prvostupanjske presude, očituje na žalbene navode tuženika u pogledu zastare potraživanja, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Budući da nije nađena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je zbog posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju od 11. svibnja 1989. onemogućen sam obavljati fizičke, nestručne poslove na gradnji kuće koju je bio započeo, ali je zbog ozljeđivanja nije dovršio (kuća je stavljena pod krov samo s nosivim zidovima).

Daljnji je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog gubitka zarade za koju tvrdi da mu je nastala i da će nastajati u budućnosti kao posljedica ozljeđivanja u istom štetnom događaju, a zbog gubitka dobiti koju bi mogao ostvarivati na obiteljskom gospodarstvu.

Prvostupanjski sud prihvatio je činjenične tvrdnje tužbe te tuženika obvezao na naknadu štete zbog nemogućnosti nastavka izgradnje obiteljske kuće u iznosu od 154. 865,77 kn. Pri tome pošao je od utvrđenja da zbog ozljeđivanja tužitelja nije došlo do nastavka izgradnje kuće, a da bi po redovnom tijeku stvari, sam tužitelj fizičkim radom i radom prijatelja, kojima bi uslugu vratio, u vrijednosti navedenog iznosa sudjelovao u izgradnji kuće.

Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tužitelj izvan radnog vremena dnevno radio dva do tri sata na obiteljskom gospodarstvu svojeg oca, da je nakon ozljeđivanja tužitelja prestala poljoprivredna aktivnost na gospodarstvu i stjecanje dobiti, sud utvrđuje da tužitelj, koji bi u ukupnoj dobiti tog poljoprivrednog gospodarstva sudjelovao u omjeru od 50% gubi dobit na godišnjoj razini u iznosu od 13.329,67 kn. Stoga obvezuje tuženika na naknadu štete u iznosu od 239.934,56 kn (za razdoblje od 1. listopada 1989. do 30. rujna 2007.) te počevši od 1. listopada 2008. pa nadalje na plaćanje rente u godišnjem iznosu od 13.329,67 kn. Drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio je utvrđenja prvostupanjskog suda i zaključak o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Osnovana je tvrdnja tuženika da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo ocijenivši osnovanim zahtjev za naknadu štete zbog daljnje nemogućnosti fizičkog rada tužitelja na izgradnji kuće.

Opće pretpostavke odgovornosti za štetu, uz subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu i štetne radnje štetnika, su šteta, uzročna veza i protupravnost. Osnovana je tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao da bi pretrpio štetu u visini vrijednosti njegovog fizičkog rada na izgradnji kuće.

Naime, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da do nastavka izgradnje kuće tužitelja nije došlo, dakle, tužitelj umjesto svoje radne snage nije angažirao ni platio tuđu radnu snagu, pa nije trpio štetu u visini vrijednosti fizičkog rada kojeg bi sam uložio da je do nastavka izgradnje kuće došlo.

Ne postoji ni adekvatna uzročno posljedična veza između štete nastale prestankom izgradnje kuće (za koju štetu se ne može sa sigurnošću razabrati da bi bila predmetom spora) i ozljeđivanja tužitelja, jer nemogućnost fizičkog rada investitora na izgradnji kuće po redovnom tijeku stvari ne dovodi do prestanka izgradnje.

Budući da je slijedom iznesenog materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) pogrešno primijenjeno, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 154. 865,77 kn i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.

Osnovana je i tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi utvrđujući visinu štete nastale nemogućnošću rada na poljoprivredi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 189. st. 3. ZOO.

Prema navedenoj odredbi pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Zbog nesposobnosti za obavljanje poljoprivrednih poslova koje je tužitelj obavljao uz redovan rad, po redovnom tijeku stvari poljoprivredno gospodarstvo tužitelja pa ni on osobno nije onemogućen u bavljenju poljoprivrednom djelatnošću, jer je se je ta djelatnosti i ostvarivanje prihoda moglo nastaviti uz pomoć drugih osoba.

Stoga je neprihvatljivo shvaćanje sudova da tužitelj ima pravo na naknadu štete u razmjernoj visini prihoda koje bi mogao ostvariti na predmetnom zemljištu.

Po ocjeni ovoga suda tužitelj bi imao pravo na naknadu sporne štete najviše u visini troškova angažiranja tuđe radne snage za obavljanje poslova koje je on osobno ranije obavljao uz redovni rad, a zbog posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju više ih ne može obavljati.

Budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava sudovi nisu utvrdili niti utvrđivali visinu tih troškova tuđe radne snage, slijedom čega je činjenično stanje u dijelu zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade na poljoprivredi ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 3. rujna 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.