I Kž-474/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 474/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Lane Petö Kujundžić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. P. i drugih zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. ožujka 2006. broj K-2/03, u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na optuženika Ž. P. i kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona za koje djelo je osuđen pod točkom 1. i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed gornje odluke u tom dijelu žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

III. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženika Ž. P. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ iz toč. 2. i u odnosu na optuženika Ž. P. i optuženicu N. P. i kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ iz toč. 4., te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno đenje.

su

IV. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a neukinutom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Ž. P. proglašen je krivim pod toč. 1. zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona dok je za kazneno djelo pod toč. 2. iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona oslobođen od optužbe kao i zajedno s optuženicom N. P. zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 2. Kaznenog zakona pod toč. 3. i pod toč. 4. Ujedno je, pod toč. 5. za optuženika Ž. P. temeljem čl. 353. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 282. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog

I Kž 474/06-5

zakona. Za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona optuženiku Ž. P. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci a uz primjenu čl. 67. st. 2. i 5. Kaznenog zakona primijenjena je uvjetna osuda tako što se optuženom izvršenje izrečene kazne zatvora odgađa za vrijeme od jedne godine pod uvjetom da u navedenom roku ne počini novo kazneno djelo. U izreci presude prvostupanjski sud je naveo da ako optuženik u određenom vremenu provjeravanja počini jedno ili više kaznenih djela za koja mu bude izrečena kazna zatvora od dvije ili više godina sud će opozvati uvjetnu osudu a ako mu bude izrečena kazna zatvora manja od dvije godine ili novčana kazna sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, nastavno: ZKP) optuženik Ž. P. oslobađa se u cijelosti obveze da nadoknadi trošak kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP za ovo kazneno djelo. Nakon odbijanja optužbe u toč. 5. prvostupanjski sud je temeljem čl. 123. st. 1. ZKP odredio da troškovi kaznenog postupak iz čl. 119. st. 1. toč. 1.-7. ZKP padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske presudu Županijskog suda u Zagrebu u odnosu na oslobađajući dio ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i suđenje, a u odnosu na osuđujući dio da okrivljeniku izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik Ž. P. po svom branitelju B. V., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP nakon razgledanja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je podržao žalbu državnog odvjetnika i smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni, odnosno da nije utvrdio činjenično stanje u odnosu na oslobađajući dio presude na način koji pretpostavlja pravilno i zakonito presuđenje te dovodi u sumnju pravilnost negativnih činjeničnih zaključaka vezano za počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti i zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju.

Kod takvog je mišljenja na sjednici vijeća ostao i nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Milorad Cuculić.

Sukladno zahtjevu iz odgovora na žalbu, o sjednici su uredno izviješteni optuženik Ž. P. i njegov branitelj, B. V., ali sjednici nisu pristupili, pa je ista održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a dijelom je bespredmetna, jer je ovaj drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku našao da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a u odnosu na toč. 1., dok je, u dijelu koji se odnosi na toč. 3. izreke prvostupanjske presude, neosnovana.

U odnosu na toč. 1. izreke prvostupanjske presude

I Kž 474/06-5

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ ali je žalba u tom dijelu postala bespredmetna, budući da je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti, a u povodu žalbe državnog odvjetnika, utvrdio, da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu kaznenog postupka jer je izreka presude nerazumljiva odnosno proturječna u dijelu gdje se činjenično optuženiku Ž. P. stavlja na teret da je naložio računovodstvu da izvrši fiktivno knjigovodstveno zaduženje na teret poduzeća, a u pravnom opisu djela se navodi da je neistinitu poslovnu ispravu uporabio u poslovanju kao da je istinita. Stoga ostaje nejasno da li je optuženik naložio sačinjenje neistinitih podataka u službenoj knjizi ili je upotrijebio neistiniti podatak iz poslovnih knjiga.

Stoga će biti potrebno u ponovljenom postupku utvrditi da li je radnja izvršenja bila nalaganje računovodstvu ili računovođi da upiše neistiniti podatak u službene knjige ili je taj neistiniti podatak u službenim knjigama trebao služiti kao izravnanje potraživanja i prebijanja određenih potraživanja sa drugim stavkama, odnosno je li radnja izvršenja bila uporaba neistinitih podataka iz službenih knjiga.

U odnosu na toč. 2. izreke prvostupanjske presude

U pravu je žalitelj kada osporava iskaz svjedoka B. P. i ukazuje na interpretaciju iskaza svjedokinje J. T. u odnosu na stimulativni dio plaće što je u stvari osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja a ne, kako se to pogrešno ističe u žalbi, proturječje o odlučnim činjenicama, čime bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Stoga, u tom dijelu, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku koju ističe državni odvjetnik, ali je, zasad, činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno u pravcu da li je nalog da se upišu neistiniti podaci bilo sredstvo za ostvarenje imovinske koristi. Također je sud trebao u prvostupanjskom postupku utvrditi koji je bio razlog da optuženik nalaže da se uknjiži nepostojeći nepodmireni saldo od poduzeća „A.“ i to usaglašavanjem sve trojice vještaka knjigovodstvene struke ali uz predočenje svjedočenja stečajnog upravitelja i njegovog pismenog nalaza. Za sada je preuranjeni zaključak prvostupanjskog suda da optuženik Ž. P. nije imao svijest niti volju da pribavi svom sinu B. P. protupravnu imovinsku korist u vrijeme sklapanja ugovora o robnom kreditu, već je trebao utvrditi kada i zbog čega je fiktivno terećeno poduzeće „A.“ i da li je to vrijeme koje odgovara vremenu u kojem je zatvoreno potraživanje za sina u odnosu na vraćanje kredita i za to je vrijeme sud trebao utvrđivati da li je kod optuženika postojala svijest da time svom sinu pribavlja protupravnu imovinsku korist. Prvostupanjski sud je nepotrebno ušao u analizu isplate odnosno mogućnosti isplate stimulativnog dijela plaće za B. P. iako niti svjedok, a niti optuženik, ne navode da je ikada ivan, a samo postojanje nekog prava na prebijanje ne znači da toj stimulativni dio plaće isplać

osobi nije pribavljena protupravna imovinska korist.

Stoga će se sud u ponovljenom postupku usuglasiti mišljenje trojice vještaka knjigovodstvene struke, ponovno saslušati tadašnjeg stečajnog upravitelja poduzeća „T. G.“ te saslušati svjedoka B. P. i predočiti mu što vještaci govore o kreditu i mogućnosti vraćanja tog kredita po ugovoru koji je sklopljen u poduzeću „T. G.“. Također će analizirati koje su radnje kao sredstvo poslužile ostvarenju cilja i da li je cilj bio pribavljanje protupravne imovinske koristi, a s tim u vezi utvrditi o kojim se kaznenim djelima radi.

I Kž 474/06-5

U odnosu na toč. 3. izreke prvostupanjske presude

Nije u pravu žalitelj kada navodi da je sud netočno obrazložio da se inkriminacija optužbe ovdje temelji samo na pretpostavkama, jer iz nalaza i mišljenja svih triju knjigovodstvenih vještaka proizlazi da na računima koji se odnose na marketinške usluge poduzeća „P.“ ne prileži dokumentacija koja prati takve poslovne događaje.

Suprotno mišljenu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem navodi da se doista prema nalazima vještaka knjigovodstvene struke govori o ispostavljanju računa jednog poduzeća prema drugom poduzeću i plaćanju tih računa, a da ne prileži dokumentacija iz koje bi se moglo vidjeti koji su to marketinški poslovi obavljeni, budući da se radi o događajima iz 1998. i 1999. godine tako da već u vrijeme stečaja, koji je bio proveden 2000. godine, takve dokumentacije koja bi pratila ove račune, nije bilo. Međutim, vještaci su rekli da se ne radi o računima za koje bi se moglo reći da su fiktivni samo zato što ne postoji prateća dokumentacija iz koje bi proizlazilo koji su poslovi obavljeni od strane jednog poduzeća za drugo poduzeće a to drugo poduzeće je platilo te račune. Osim toga, u poslovanju poduzeća također postoji određena knjigovodstvena obveza do kada se čuvaju pojedini računi, odnosno dokumentacija, pa se tako neki moraju čuvati do dvije, a najviše pet godina, pa tako doista u 2006. godini kada je sud i donosio pobijanu presudu, više nije bila ni dužnost tih poduzeća (a jedno od poduzeća i to poduzeće „T. G.“ je tada već bilo otišlo u stečaj i stečajni postupak je bio završen), čuvanja takvih dokumenata. Slijedom iznijetog proizlazi, da sud doista nije mogao utvrditi da li se radi o fiktivnim računima ili su oni stvarni računi vezani za određeno poslovanje jednog poduzeća prema drugom.

Nadalje, prvostupanjski sud je analizirao personalne dokaze, iskaze svjedoka, a osobito i optuženice N. P., vezano za određeno izvršenje radnje od strane jednog poduzeća prema drugom te pravilno zaključio, da su neki poslovi bili obavljeni pa da se niti iz tog razloga ne može reći da su računi bili fiktivni, jer se poduzeće „T. G.“ doista oglašavalo. Stoga je ispravno postupio kada je te dokaze prihvatio. Marketing je radilo poduzeće „P.“, pa kada se ima u vidu da je od takvih poslova prošlo gotovo 10 godina, malo je vjerovati da bi se, radi provjere istinitosti tih dokaza, moglo dobiti točne podatke od pojedinih glasila ili pojedinih poduzeća koja su bila zadužena za reklamiranje, da li su tada, te 1998. i 1999. godine objavljivani takvi marketinški oglasi, kako to smatra državni odvjetnik i stoga se takav njegov prijedlog ukazuje suvišnim.

U odnosu na toč. 4. izreke prvostupanjske presude

Žalitelj je u pravu kada navodi da sud nije potpuno utvrdio za djelo pod toč. 4. da li je stvarno došlo do fiktivnog upisivanja neistinitih podataka odnosno da li je lažno prikazan kakav saldo ili su prikrivene činjenice već je sud samo navodio da kod optuženika i optuženice nije bilo svijesti i subjektivnog elementa za kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Naime, vještačkim nalazima je utvrđeno da je došlo do umanjenja imovine društva „T. G.“ d.o.o. jer je od poslovne situacije stvarnog vlasništva nad brodom te postojanja potraživanja od poduzeća „P.“ došlo, nakon provedenih knjiženja, do poslovne situacije da više nema vlasništva nad brodom a ujedno je i smanjeno potraživanje od poduzeća „P.“.

Prvostupanjski sud je naveo da nije sporno da je poduzeće „T. G.“ sklopilo ugovor o leasingu pokretnine H. leasing K. K. te da je predmet leasinga bio brod, no da je sporno da li

I Kž 474/06-5

je poduzeće „T. G.“ uzelo taj brod na financijski ili operativni leasing jer da po mišljenu vještaka proizlazi da je brod uzet na financijski leasing i da je time oštećen proračun Republike Hrvatske za porez na dobit, budući da se brod nije vodio kao vlasništvo. Također je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi da je iz knjigovodstvene dokumentacije poduzeća „T. G.“ i poduzeća „P.“ doznaka novca iz prodaje broda u poduzeću „T. G.“ evidentirano kao plaćanje obveza koje je društvo „P.“ imalo prema „T. G.“, jer je iz knjigovodstvene kartice poduzeća „P.“ koje je vodilo za dobavljača „T. G.“ utvrđeno da je sa 1. siječnjem 1999. godine evidentiran ispravak s opisom „ispravak knjiženja Hypo“ u iznosu od 517.816,07 kuna što odgovara kunskoj protuvrijednosti broda koji je bio uzet na financijski leasing.

Stoga je sud iz uredno provedenih dokaza preuranjeno zaključio da za poduzeće „P.“ nije pribavljena nikakva protupravna korist pa da zbog toga nisu dokazani objektivni elementi kaznenog djela. Kako je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ponovljenom postupku biti će potrebno ponovno ispitati vještake knjigovodstvene struke da se izjasne da li je točno da je iznos od 517.816,07 kuna koji je uplaćen u korist deviznog računa poduzeća „T. G.“ po nalogu optuženika Ž. P. knjigovodstveno prikazan fiktivno kod „T. G.“ i poduzeća „P.“ radi zatvaranja potraživanja poduzeća „P.“ a ne kao prihod poduzeća „T. G.“ od prodaje broda.

Naime, u ponovljenom postupku potrebno je utvrditi da li se radi o fiktivno knjiženom podatku čime je pribavljena protupravna imovinska korist poduzeću „P.“, jer za postojanje kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292 stavak 1. alineja 2. Kaznenog zakona potrebno da se postupa na način da se lažno prikazuju ili da se prikrivaju činjenice te time neistinito prikazuje stanje i kretanje sredstava. Radnja izvršenja tog djela sastoji se u obavljanju radnje za koju je ta osoba ovlaštena, ali se tom radnjom ostvaruje svrha suprotna određenom propisu i pribavlja se protupravna korist drugoj pravnoj osobi.

Stoga je sud u povodu žalbe državnog odvjetnika a po službenoj dužnosti, ukinuo pobijanu presudu u odnosu na optuženika Ž. P. i kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona za koje je djelo Ž. P. pod toč. 1. osuđen, dok je zbog odluke o kazni u odnosu na to kazneno djelo žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

Također je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu državnog odvjetnika i ukinuo pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženika Ž. P. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona iz toč. 2. izreke prvostupanjske presude te u odnosu na optuženika Ž. P. i optuženicu N. P. za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona, iz toč. 4. izreke prvostupanjske presude i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika se odbija kao neosnovana te se u pobijanom a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda a što se odnosi na toč. 3. izreke prvostupanjske presude i kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ.

Stoga je na temelju čl. 388. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 11. prosinca 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lana Petö Kujundžić, v. r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v. r.