II Rev-177/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-177/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "D. " S., koju zastupa T.K. odvjetnik iz Š., protiv tuženika K. r., K.S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 8. ožujka 1994. godine, br. II Pž-635/94-2, s kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu od 9. srpnja 1993. godine, br. P-2015/93., na sjednici održanoj dana 5. veljače 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 8. ožujka 1994. godine, br. II Pž-635/94-2, potvrdio presudu Okružnog privrednog suda u Splitu od 9. srpnja 1993. godine, br. P-2015/93., u dijelu gdje je tuženiku naloženo platiti protuvrijednost od 40.000 DEM prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa kamatama po stopi koja se na mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u DEM po viđenju, kroz vrijeme od 16. travnja 1993. godine, do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 2.695,50 kn (2.695.500 HRD), te je ujedno tuženik odbijen sa prigovorom preboja za svotu od 4.709,04 kn (4.709.042 HRD).

Protiv drugostupanjske presude izjavio je reviziju tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da su stranke sklopile ugovor o poslovnoj suradnji, kao i dodatak tome ugovoru od 12. ožujka 1992. godine. U tom dodatku ugovora stoji da je tužitelj u korist tuženika doznačio svotu od 2.500.000 HRD. Tuženik nije ostvario devizni prihod, pa nije mogao tužitelju dostaviti devize, već je tužitelju cedirao tražbinu, kako bi podmirio svoju obvezu. Ugovor o cesiji nije bio izvršen, pa je došlo do gašenja obveze plaćanja kamata prema odredbi čl. 4. dodatka ugovora od 12. ožujka 1992. godine, na temelju čega tužitelj osniva svoj zahtjev. Postavlja se pitanje važnosti samog dodatka ugovora budući da je ugovoreno ustupanje deviznog prihoda, makar se u momentu zaključenja znalo da je očekivani devizni prihod neizvijestan. Osim toga tužitelj je trebao predočiti svotu glavnice za koju traži kamate. Pogrješno je primjenjeno materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa predlaže da ovaj sud prihvati reviziju u smislu čl. 395. st. 1. i 2. ZPP.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, a Državni odvjetnik kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, dalje ZPP) radi očitovanja, nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku po nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Na ostale bitne povrede odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi s čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. i čl. 399. ZPP, ovaj sud pazi samo ukoliko u reviziji bude izričito upozoreno, koje su bitne povrede odredaba ZPP ostvarene i na koji način. Nije dovoljno da u reviziji kako to čine podnositelj revizije bude navedeno općenito da se revizija izjavljuje zbog bitne povrede odredaba ZPP, već je potrebno navesti koje su bitne povrede odredaba ZPP i na koji način ostvareni. Izjavljena revizija u tom smislu nema sadržaja, pa ovaj sud nije ispitivao ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP.

Nije ostvaren također razlog za reviziju u pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi s čl. 399. ZPP. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Kod toga valja napomenuti, da u smislu čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće izjaviti reviziju zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se određeni dio revizije odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da se tuženik obvezao tužitelju platiti protuvrijednost od 40.000 DEM, koja je obveza proizlazila iz ugovora o poslovnoj suradnji iz mjeseca veljače 1991. godine, te da su stranke prilikom utvrđenja te svote uzeli u obzir tužiteljev dug prema tuženiku, pa je zbog toga tuženikov prigovor prijeboja bez osnova. Dakle utvrđeno je da je tuženik preuzeo obvezu platiti spornu svotu, a u smislu čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91.) sudionici u obveznom odnosu su dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za ispunjenje preuzete obveze. Tuženikova obveza je bila točno određena. Prema tome nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje se podnositelj revizije poziva u reviziji. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP, reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 5. veljače 1997.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.