I Kž-665/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 665/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasmine Štrucelj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. F. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 – u nastavku: KZ) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. F. i opt. L. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 16. ožujka 2009. godine, br. K-78/07, u sjednici održanoj 13. srpnja 2011. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. A. F. za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. za koja je proglašena krivom u toč. 1. i 2. izreke te presude, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po jedne (1) godine za svako kazneno djelo, a za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ za koje je proglašena krivom u toč. 3. izreke, na temelju istog zakonskog propisa kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine, opt. L. G. za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u svezi čl. 37. KZ, za koja je proglašena krivom u toč. 1. i 2. izreke te presude, na temelju istih zakonskih propisa kazne zatvora u trajanju od po jedne (1) godine i dva (2) mjeseca za svako kazneno djelo, a za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi čl. 37. KZ za koje je proglašena krivom u toč. 3. izreke, na temelju istih zakonskih propisa kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine i dva (2) mjeseca, pa se optuženice uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđuju na jedinstvene kazne zatvora: opt. A. F. u trajanju od dvije (2) godine, a opt. L. G. u trajanju od dvije (2) godine i šest (6) mjeseci.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. A. F. i opt. L. G., te se u pobijanom, a enom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

nepreinač

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, presudom od 16. ožujka 2009. godine br. K-78/07, proglasio je krivima optuženice zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, opt. A. F. zbog dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ, a opt. L. G. zbog dva kaznena

I Kž 665/09-6

djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi čl. 37. KZ i kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, opt. A. F. zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ, a opt. L. G. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi čl. 37. KZ.

Optuženici A. F. je za kazneno djelo iz toč. 1. na temelju čl. 337. st. 4. uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca, za kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude, na temelju čl. 337. st. 4. uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ i u svezi čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 71/06), kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, te za kazneno djelo iz toč. 3. izreke pobijane presude, na temelju čl. 292. st. 2. uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca, pa je opt. A. F. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

Optuženici L. G. je za kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, na temelju čl. 337. st. 4. u svezi čl. 37. i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri (4), za kazneno djelo iz toč. 2. na temelju čl. 337. st. 4. u svezi čl. 37. i uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ u svezi čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 71/06), kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, i za kazneno djelo iz toč. 3. na temelju čl. 292. st. 2. u svezi čl. 37. i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ, kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca, te je opt. L. G. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

Na temelju čl. 82. st. 1. i 2. KZ od opt. L. G. oduzima se imovinska korist u iznosu od 2,581.071,68 kn pribavljena kaznenim djelom, a na temelju čl. 82. st. 4. KZ od tvrtke T. d.o.o. O. oduzima se imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 60.428,43 kn. Na temelju čl. 122. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06, u nastavku: ZKP/97) u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/97, optuženice su dužne na ime troškova kaznenog postupka platiti svaka iznos od 7.471,71 kn te paušalni iznos svaka u iznosu od 2.000,00 kn.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicama izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženica A. F. žali se po braniteljici T. K. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva U. iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Iz istih žalbenih osnova žali se i opt. L. G., po branitelju O. U., odvjetniku iz Odvjetničkog društva U. iz V., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

I Kž 665/09-6

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pisanom podnesku od 8. rujna 2009. br. KŽ-DO-1383/09, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženica odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je bez prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je uredno o istoj obaviješten u smislu čl. 373. st. 2. ZKP/97.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe optuženica nisu osnovane.

U žalbama zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 (u žalbama se pogrešno navodi čl. 384. st. 1. toč. 11. ZKP, pročišćenog teksta Zakona, budući pročišćeni tekst zakona po svojoj naravi nije zakon i ne smije zadirati u sistematiku zakonskog teksta, niti u brojčane oznake članaka, jer su oni vezani za pravilnu primjenu zakona), optuženice suglasno navode da su razlozi na kojima se temelji pobijana presuda potpuno nejasni, paušalni, neutemeljeni.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge za sva svoja utvrđenja, a žalbeni prigovori da su ti razlozi neutemeljeni je u stvari prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

Nisu osnovane niti žalbe optuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude, optuženice suglasno ukazuju da su 2. prosinca 2004. godine članovi društva S. d.o.o. L. G. i M. & C.. d.o.o., sklopili ugovor o l. 440. st. 1. Zakona o uređenju međusobnih odnosa članova društva, koji ugovor se sukladno č trgovačkim društvima smatra pisanom odlukom društva, donesenom izvan skupštine, a koja je po svom učinku izjednačena skupštinskoj odluci. Takva odluka bila je po mišljenju obiju optuženica obvezna za upravu, odnosno opt. A. F., jer ona po njihovoj ocjeni treba biti razmatrana kroz odredbu čl. 442. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima.

Razmatranje pravne prirode Ugovora o uređenju međusobnih odnosa između članova društva S. d.o.o. i M. & C.. d.o.o. i L. G. sklopljenog 2. prosinca 2004. godine, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije ni od kakve važnosti za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela iz razloga što svaka odluka skupštine društva nije obvezujuća za Upravu. Istina, Uprava se u određenim situacijama, prema odredbama ZTD oslobađa od odgovornosti za štetu, ako postupa sukladno obveznim uputama skupštine. Međutim, kako to slijedi iz teksta tih odredaba, radi se o oslobođenju od dužnosti naknade štete, pri čemu treba napomenuti da niti takve upute nemaju isti efekt u svim situacijama. Uprava nije dužna postupati po protuzakonitim uputama skupštine (svih članova društva), odnosno takvima kojima bi se povrijedili prisilni pravni propisi prava društava ili građanskog prava. Upravo je to u

I Kž 665/09-6

konkretnom slučaju ostvareno, jer je provođenjem spomenutog ugovora dio imovine društva prešao u vlasništvo jednog od osnivača tog društva, odnosno opt. L. G.. Kako opravdanost takvog pravnog posla, bilo da se radi o ekonomski razumnom potezu, bilo da se pravna osnova tog postupka nalazi u nekoj odredbi ZTD, ne proizlazi iz tog ugovora, a niti su ga optuženice u obranama naznačile, već naprotiv, iz sadržaja ugovora proizlazi da je ovom transakcijom imovina društva umanjena, pa je nesporno da takav posao nije u skladu s interesima društva. Ne radi se o u konkretnom slučaju o prodaji pogona ili dijela pogona, što je također dio imovine društva, na što upiru žaliteljice, koji postupak bi podrazumijevao da imovina društva samo promijeni svoj oblik, ali ne i vrijednost, o čemu bi doista mogli odlučiti članovi društva, već o pravnom raspolaganju koje rezultira štetom za društvo i istovremeno materijalnom korišću za člana društva, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Uprava društva, dakle, uvijek mora pri dobivanju uputa i postupanju po njima, prvenstveno postupati s pozornošću koju je dužna pokazati i u tom pogledu u potpunosti ispuniti obvezu prema društvu štiteći njegove interese. Kada upute sadržavaju postupanje suprotno interesima društva i to na nesumnjiv način, kao što je to ovdje slučaj, jer sadržaj ugovora upozorava da je riječ o čistom isisavanju imovine iz društva, u korist jednog člana društva, a to obrane ničim ne osporavaju, Uprava provođenjem takvih uputa, čini kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ.

Iako su žaliteljice u pravu kada upozoravaju na to da odredba čl. 31. Društvenog ugovora S. d.o.o. nije u skladu s odredbama ZTD s obzirom da se zastupanje uprave prema vani ne može ograničiti na takav način, zbog čega je ništava, ta okolnost ne rezultira ekskulpacijom optuženica. Naime, kako to slijedi iz svega do sada iznesenog, djelo iz čl. 337. st. 4. KZ ostvareno je sačinjavanjem izjave opt. A. F. kojom izričito dopušta opt. L. G. uknjižbu prava vlasništva bez naknade na nekretnini opisanoj u izreci prvostupanjske presude. Činjenični opis inkriminacije niti ne naznačuje da je to učinila sama, odnosno bez supotpisa članova društva, pa je očito da se radi o višku teksta u opisu inkriminacije, ali to nije od značaja za opstojnost tog djela.

Stoga nema govora o tome da bi ništavost odredbe čl. 31. Društvenog ugovora trebala rezultirati nemogućnošću poticanja opt. L. G.. U čemu se sastoji poticateljska aktivnost te optuženice utvrdio je i obrazložio prvostupanjski sud, a ovdje treba ponoviti da je u tom smislu indikativno povezati Ugovor o uređenju međusobnih odnosa kojeg je nesumnjivo potpisala ta optuženica, kao i njenu izjavu kojom prima u vlasništvo nekretninu koju joj ustupa opt. A. F. kao direktor društva. Kako je ova transakcija rezultirala povećanjem imovine opt. L. G., to sve navedeno, uz činjenicu rodbinske povezanosti optuženica, ukazuje na to da je opt. L. G. potakla opt. A. F. na učin tog djela.

Neovisno o tome kakav značaj se žalbama daje tom ugovoru, nedvojbeno je da on nije mogao biti temelj za prenošenje imovine društva Srebra d.o.o. na jednog od osnivača društva, bez naknade, a navedeno se u stvari niti ne osporava žalbama, već se naprosto navedenom ugovoru nastoji dati karakter obvezujuće upute.

Međutim, na taj način žalbama nije osnažena tvrdnja da je taj ugovor omogućavao opt. F., kao direktoru tvrtke S. d.o.o., da bez naknade otuđi nekretninu, vlasništvo navedene tvrtke i omogući stjecanje vlasništva na istoj opt. L. G., jednoj od osnivača tvrtke S. d.o.o..

I Kž 665/09-6

U žalbi opt. G. se navodi i da, kada bi utvrđenja prvostupanjskog suda bila točna, da bi tada i N. M., vlasnik tvrtke M. & C.. d.o.o., koja je suvlasnik tvrtke S. d.o.o. trebao odgovarati kao poticatelj, gubeći pri tome iz vida da je samo opt. L. G. stekla bez naknade nekretninu, vlasništvo tvrtke S. d.o.o., pa je osnovano prvostupanjski sud utvrdio da je s namjerom potakla opt. F. na djelatnost za koju je proglašena krivom i kojoj joj je ostvarena nepripadna imovinska korist.

Nakon što je na nedopustiv način, bez naknade, na nekretnini tvrtke S. d.o.o. omogućila stjecanje vlasništva opt. L. G., opt. F. je omogućila izvođenje građevinskih radova na nekretnini, povećavajući joj vrijednost, kako je to utvrđeno provedenim građevinskim vještačenjem. U tu svrhu sklopila je sedam ugovora s raznim tvrtkama o izvođenju radova.

Imajući u vidu način otuđenja nekretnine, te sada ulaganje u tuđu nekretninu, neosnovana su žalbena nastojanja da je za tvrtku S. d.o.o. ostvarena korist, kako neposredno, tako i posredno, s osnova povećanih prihoda i smanjenja poreza kroz razdoblje amortizacije.

Žalbe polaze od pretpostavke legalnih poslova, a ne činjenice da je opt. F. kao direktor tvrtke S. d.o.o. poduzela niz poslova s ciljem da na teret te tvrtke pribavi protupravnu imovinsku korist opt. L. G. i tvrtki T., čiji je vlasnik sin opt. L. G., kojoj tvrtki je bez naknade ustupila na korištenje dio poslovnog prostora tvrtke S. d.o.o. iako ni za takvu poslovnu odluku nije bilo opravdanja, niti su ga optuženice ponudile.

Očigledno je opt. F. nekretninama tvrtke S. d.o.o. raspolagala kao da se radi o imovini opt. G., kao jednoj od osnivača te tvrtke, na što ju je opt. G. i poticala, da bi na kraju i sama raspolagala nekretninom navedene tvrtke kao svojom.

Kako je već naprijed obrazloženo, Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 2. prosinca 2004. godine, na koji se žalbe pozivaju, nastojeći njime opravdati svoja postupanja, nije bio valjani temelj za to, budući se njime neovlašteno raspolagalo imovinom tvrtke S. d.o.o., kao da se radi o imovini osnivača.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti ostvarene koristi za tvrtku S. d.o.o., ulaganjem u tuđu nekretninu, ne bi dovelo do drugačijeg utvrđenja činjeničnog stanja, jer žalbe polaze od pogrešnih premisa.

Povreda kaznenog zakona se ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, nije utvrđeno da bi na štetu optuženica bio povrijeđen kazneni zakon.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a zanemario značaj otegotnih okolnosti, prije svega broj i težinu počinjenih kaznenih djela, te visinu pribavljene protupravne imovinske koristi.

Razmatrajući odluku o kazni po žalbi državnog odvjetnika i na temelju čl. 382. ZKP/97 povodom žalbi optuženica, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne

I Kž 665/09-6

međutim, ne prihvaća i njihovu ocjenu. Naime, prvostupanjski sud je precijenio olakotne okolnosti dajući im značaj osobito izraženih olakotnih okolnosti.

Kako to osnovano navodi državni odvjetnik u žalbi, činjenica da je opt. F. majka dvoje odrasle djece i ranije neosuđivana, a opt. L. G. majka jednog punoljetnog djeteta, nemaju značaj takvih okolnosti koje bi opravdavale primjenu zakonskih odredbi o sudskom ublažavanju kazne.

Uzimajući u obzir visinu pribavljene protupravne imovinske koristi te činjenicu da je opt. G. ranije osuđivana, optuženicama su utvrđene kazne zatvora bez primjene odredbi o ublažavanju kazni, opt. F. na granici minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, a opt. G. nešto iznad tog minimuma i izrečene jedinstvene kazne zatvora kao u toč. I. izreke ove presude, kojima će se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ.

Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a iz istog razloga nisu prihvaćene žalbe optuženica.

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je osnovano oduzeta u skladu sa zakonom.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. srpnja 2011. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.