Rev-1165/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1165/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. G. iz K. L., zastupane po punomoćniku G. B., odvjetnici iz S., protiv tužene Republike Hrvatske, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu od 2. travnja 2004. godine broj Gž-726/01 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kaštel Lukšiću od 27. studenog 2000. godine broj P-700/99, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu od 2. travnja 2004. godine broj Gž-726/01 odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Kaštel Lukšiću od 27. studenog 2000. godine broj P-700/99 kojom je odbije tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 346.000,00 kn.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužiteljica je zatražila isplatu navedenog iznosa, obrazlažući to time da je u razdoblju od 24. travnja 1992. do 10. listopada 1996. godine u prostorijama Poštanskog doma u Kaštel Lukšiću pružala usluge izbjeglicama.

Prvostupanjski i drugostupanjski sud odbili su tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja i ocjene, da za usluge pomaganja izbjeglicama tužiteljica nije bila angažirana od bilo kojeg nadležnog tijela i da s tuženom nije bila u svezi s time u takvom odnosu, koji bi joj davao pravo na isplatu naknade.

Pri tome utvrđuju, da je tužiteljica od ranije (1967. godine) stanovala u zgradi u kojoj su u razdoblju od 1992. do lipnja 1995. godine bile smještene izbjeglice, a svoj je stan u istoj zgradi nastavila koristiti i nakon umirovljenja 1992. godine (zgrada Z. P. poduzeća u K. L.). Za pomoć koju je tužiteljica pri tome pružala izbjeglicama (vodeći brigu o kućnom redu, uređujući okoliš, pranjem i glačanjem, povremenim kuhanjem i dr.) prvostupanjski i drugostupanjski sud po ocjeni ovog revizijskog suda s pravom utvrđuju i zaključuju da nisu imali karakter poslova koje bi tužiteljice obavljala po nekom ugovornom ili bilo kojem drugom osnovu koji bi joj davali pravo na naknadu.

Nižestupanjski sudovi pri tome također s osnovom zaključuju, da tužiteljica nije obavljala navedene poslove u ime i za račun tužene, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za plaćanje naknade u smislu čl. 220., odnosno čl. 224. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 69/94, 7/96, 112/99, 74/03 i 117/03 – dalje: ZOO), a niti su ispunjene pretpostavke za plaćanje naknade tužiteljice u smislu odredaba čl. 210. ZOO. Nedvojbeno se radilo o namjeri tužiteljice da pomogne izbjeglicama, što nije bilo neuobičajeno u ratnim prilikama u Hrvatskoj, što joj međutim, samo po sebi ne daje pravo na naknadu, kako to s osnovom zaključuju prvostupanjski i drugostupanjski sud, a što prihvaća i ovaj revizijski sud.

Slijedom svega izloženog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu, budući da nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je primjenom odredaba čl. 393. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03) trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. svibnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.