Gž x-24/2015-2 · Županijski sud u Osijeku

Gž-x-24/2015-2.

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Gojtana, kao predsjednika vijeća, te izvjestitelja Vesne Bjelousov i Mirka Radojčića, kao članova vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: ..., D. B., OIB: ..., D. B., OIB: ... i mlt. A. B., OIB: ..., koga zastupa majka i zakonska zastupnica M. B., svi iz O., ..., te M. B. iz O., zastupani po punomoćniku D. R., odvjetniku iz O., protiv tuženog J. o. d.d. S., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik iz O., te umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., Filijala O., koga zastupa punomoćnica Lj. P., dipl. iur., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u ... br. .... od 17. lipnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26. lipnja 2015. godine,

p r e s u d i o j e

I. Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao djelomično neosnovane i uvažavaju se kao djelomično osnovane, te se prvostupanjska presuda:

a) potvrđuje u odbijajućem dijelu zahtjeva za uzdržavanje i pomaganje u odnosu na tužitelje M. B. i mlt. A. B. za razdoblje od ožujka 2001. do veljače 2012. godine i nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te u odbijajućem dijelu u odnosu na D. B. za razdoblje od travnja 2000. do veljače 2012. godine i nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te u cijelosti u odnosu na odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja D. B. za izgubljeno uzdržavanje i pomaganje, te zahtjeva tužiteljice M. B. za izgubljeno uzdržavanje za razdoblje od ožujka 2000. do veljače 2001. godine,

b) preinačuje u odnosu na odbijajući dio tužitelja M. B. i mlt. A. B., tako da se tužbeni zahtjev prihvaća za ožujak 2000. godine u iznosu od 214,16 kn, te za iznos od po 286,83 kn svakom od tužitelja za razdoblje od travnja do listopada 2000., te iznos od po 200,93 kn svakom od tužitelja za razdoblje od studenog 2000. do veljače 2001. godine, sve sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa 15-og u mjesecu za tekući mjesec do isplate, i to u odnosu za tužiteljicu M. B. za izgubljeno pomaganje, a za tužitelja mlt. A. B. za izgubljeno uzdržavanje, c) preinačuje u odbijajućem dijelu u odnosu na tužitelja D. B., tako da se tužbeni zahtjev prihvaća na ime izgubljenog uzdržavanja za iznos od 214,16 kn za ožujak 2000. godine sa zateznom kamatom od dospijeća 15-og u mjesecu za tekući mjesec do isplate.

II. Preinačuje se odluka o trošku postupka, tako da se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljima trošak postupka u iznosu od 65.211,25 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelji M. B., D. B. i D. B. traže da sud naloži tuženiku isplatiti svakom od njih rentu na ime izgubljenog uzdržavanja i pomaganja za razdoblje od ožujka 2000. godine do veljače 2012. godine u svakomjesečnim iznosima navedenim u izreci pobijane presude, te nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Tuženiku je naloženo isplatiti navedenim tužiteljima, kao i tužiteljici M. B., trošak postupka u iznosu od 407.330,75 kn.

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji zbog žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13. i 28/13., dalje ZPP). Predložili su uvažiti njihovu žalbu i prvostupanjsku presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda ili je ukinuti i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troška sastava tog podneska.

Protiv prvostupanjske presude u odluci o trošku postupka pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Predložio je uvažiti njegovu žalbu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda ili je ukinuti u tom dijelu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troška sastava tog podneska.

U odgovoru na žalbu tužitelji su osporili utemeljenost žalbenih navoda tuženika. Predložili su odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu.

Žalbe su djelomično osnovane.

Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud utvrdio da je donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelji osnovano ukazuju žalbenim navodima, a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ovo iz razloga, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, navedeni nedostatak moguće je otkloniti primjenom čl. 373.a. ZPP-a.

Žalbeni navod pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan, jer su provedeni svi dokazi predloženi po strankama, tako da je odlučne pravne činjenice moguće utvrditi na osnovi stanja spisa.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na ime izgubljenog uzdržavanja za koje tvrde da ga gube u utuženim svakomjesečnim iznosima zbog smrti supruga tužiteljice M. B., te oca tužitelja D. B., D. B. i mlt. A. B.

Između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je sada pok. A. B. smrtno stradao u prometnoj nesreći dana 3. ožujka 2000. godine, a koju je prouzročio osiguranik tuženika.

Sporno je između parničnih stranaka tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbi pripada li tužiteljima pravo na uzdržavanje i pomaganje, a ako pripada u kojoj visini.

S tim u svezi, prvenstveno je potrebno istaknuti da se pogrešno primijenjene odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07. i 57/11), jer se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o određivanju uzdržavanja njegovu obvezniku, nego o stvarnoj šteti koju tužitelji eventualno trpe.

U odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, potrebno je istaknuti da je samo pravo osoba koje je poginuli uzdržavao ili pomagao uređeno odredbom čl. 194. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., dalje ZOO). Navedenom odredbom propisano je u st. 1. da je osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja. Stavkom 2. istog zakonskog propisa određeno je da se šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onog što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

Iz navedenih materijalnopravnih određenja, nedvojbeno proizlazi da su odlučne okolnosti za utvrđivanje stvarne štete zbog izgubljenog uzdržavanja, odnosno pomaganja prvo, visina iznosa kakva bi bila primanja poginule osobe da je ostao u životu i da je nastavio ostvarivati plaću, i to od dana smrti do presuđenja, po mjesecima i godinama, a pod pretpostavkom da je nastavio ostvarivati plaću istog radnog mjesta, drugo, koliki bi iznos ostvarene plaće trošio za svoje uzdržavanje, a koliki za osobe koje je on dužan uzdržavati i treće, koliki je iznos obiteljske mirovine koju ostvaruju uzdržavane osobe nakon smrti davatelja uzdržavanja, i to od dana smrti do presuđenja, po mjesecima i godinama.

Prema rezultatima postupka, odnosno pravilnom ocjenom iskaza tužiteljice M. B. (str. 455. spisa) proizlazi da je u trenutku smrti svog sada pok. supruga ona koristila porodiljski dopust te je ostvarila pravo na naknadu u iznosu od 1.500,00 do 1.600,00 kn (str. 212. spisa), s tim da je koristila porodiljsku naknadu u trajanju od tri godine, obzirom da je mlt. A. treće dijete. Pored toga, na osnovi istog iskaza proizlazi i da se po prestanku korištenja tog prava, vratila se na svoje radno mjesto, gdje je ostvarivala plaću u iznosu od 2.200,00 kn, s tim da na istom radnom mjestu nije dugo radila, odnosno do 2001. ili 2001. godine, za što kao razlog ističe da joj nije imao tko čuvati dijete.

Prema stanju spisa, odnosno iskazu tužiteljice od 4. travnja 2012. godine, proizlazi da se vratila u istu tvrtku u vrijeme kada je mlt. bio u dobi od 6 mjeseci, gdje nije ostala dugo, jer mlt. A. nije imao tko čuvati, a radila je do 2001. ili 2002. godine. Ovakav iskaz tužiteljice je, po ocjeni ovog suda, kontradiktoran a također i iz razloga jer je mlt. A. rođen 9. listopada 1998. godine. Stoga, i prema ocjeni ovog suda, tužiteljica nije dokazala razdoblje u kojem bi pretrpjela naknadu štete, a niti je po pozivu suda dostavljena radna knjižica, iako je u tom smislu preuzeta obveza, te su dostavljene radne knjižice za D. i D. B., s tim što je u istom podnesku navedeno da će njena radna knjižica biti dostavljena naknadno, a što do zaključenja glavne rasprave nije izvršeno.

S tim u svezi potrebno je istaknuti i da iako za priznavanje prava na naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja kojeg je poginula osoba pridonosila za uzdržavanje nije odlučno ima li ta osoba sredstva za život i je li sposobna za rad, nego je li ju poginuli uzdržavao, odnosno pomagao.

Tužiteljica M. B. u trenutku smrti svog supruga koristila je porodiljski dopust, što se po ocjeni ovog suda može prihvatiti, obzirom na dob mlt. A., te činjenice da je za treće dijete postojalo pravo korištenja porodiljskog dopusta do navršene treće godine života. Može se prihvatiti i tvrdnja tužiteljice da je ostvarivala porodiljsku naknadu u iznosu od 1.500,00 kn. Prema ocjeni ovog suda žena koja je u trenutku smrti svog supruga u takvim okolnostima imala mlt. dijete, dok je drugo dijete odnosno D. B. za mjesec dana postajao punoljetan ima pravo na pomaganje, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je sada pok. A. B. njoj predavao svoju plaću radi financijskog raspolaganja novčanim sredstvima, te činjenicu da je nakon njegove smrti od porodiljske naknade trebala osigurati sredstva za svoje uzdržavanje, te mlt. A. i djelomično za D. B., do njegove punoljetnosti. Međutim, kako je iskaz tužiteljice o razdoblju u kojem je ponovno počela raditi kontradiktoran i neprecizan, ali iz njenog iskaza proizlazi da je radila do 2001. ili 2002. godine, to joj pripada pravo na pomaganje za razdoblje od ožujka 2000. u iznosu od 214,16 kn, za razdoblje od travnja do listopada u iznosu od 286,83 kn, a od studenog 2000. do veljače 2001. godine iznos od po 200,93 kn, odnosno dok nije za mlt. A. B. uspostavljena isplata mirovine. Navedeno razdoblje odgovara i dopuštenoj mogućnosti tužiteljice da je radila do 2001. godine. Pri tome je ovaj sud prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u visini i zbog istih razloga koji su dani u odnosu na razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva D. i mlt. A. B. o visini od 30% iznosa plaće koju je sada pok. A. B. trošio na vlastito uzdržavanje, te iskazanu razliku (str. 638. spisa), s tim što je u odnosu na tužiteljicu prihvaćen iznos postavljen tužbenim zahtjevom.

Međutim, nakon navedenog razdoblja tužiteljici M. B. više nije priznato to pravo. Ovo stoga jer prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, ne može se prihvatiti navod tužiteljice M. B. da je prestala raditi, jer da mlt. A. nije imao tko čuvati, obzirom da ne može pravo na naknadu štete ostvarivati osoba koja je sama odlučila raskinuti ugovor o radu i time narušiti vlastitu egzistenciju.

U odnosu na zahtjev tužitelja D. B., potrebno je istaknuti da prema rodnom listu proizlazi da je rođen dana 19. svibnja 1977. godine, tako da je u trenutku smrti svog oca imao 23 godine. Iz njegovog iskaza (str. 455. spisa) proizlazi da je završio osnovnu školu, te da nije zaposlen, dok iz potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (str. 239. spisa) proizlazi da se u evidenciji nezaposlenih vodio samo u razdoblju od 25. studenog do 21. prosinca 2004. godine. U tom smislu potrebno je istaknuti i da je prema čl. 213. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 162/98., dalje Obz/98) propisano da su roditelji dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete, a punoljetno dijete koje se redovito školuje roditelji su dužni uzdržavati i nakon punoljetnosti, sukladno čl. 214. st. 1. Obz-a. Prema st. 2. navedene zakonske odredbe punoljetno dijete koje je završilo školovanje, a ne može se zaposliti roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon školovanja.

Iz navedenih materijalnopravnih određenja nedvojbeno proizlazi da tužitelja D. B. njegov sada pok. otac nije bio dužan uzdržavati, jer je punoljetan, a ne školuje se, dok iz evidencije nezaposlenih osoba proizlazi da nije prijavljen kao osoba koja se nastoji zaposliti.

S tim u svezi potrebno je istaknuti i da su gubitak uzdržavanja i gubitak pomaganja dva različita oblika štete, a u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev je postavljen na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja, u kojem dijelu je i raspravljen, dok u odnosu na izgubljeno pomaganje dokazi nisu predloženi, tako da osnovanost tužbenog zahtjeva niti u tom dijelu nije dokazana.

U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja D. B., prema rodnom listu proizlazi da je rođen 8. travnja 1982. godine, te da je u trenutku smrti svog oca dana 3. ožujka 2000. godine bio u dobi od 17 godina i 11 mjeseci.

Prema iskazu tužitelja D. B. proizlazi da je u trenutku smrti svog oca pohađao prvi razred srednje Trgovačke škole u O., jer da mu nije priznato školovanje u Republici Bosni i Hercegovini, u Banja Luci, te da je školovanje u Republici Hrvatskoj završio u 2004. ili 2005. godini, a vlastiti obrt da je otvorio u 2011. godini, te da je oko godinu dana radio kao pomoćni radnik u građevinarstvu, najvjerojatnije u 2007. godini (str. 454. spisa).

U prilog svojih tvrdnji o opravdanom produženom školovanju nakon punoljetnosti, tužitelj nije dostavio potvrde škole, odnosno odgovarajuću materijalnu dokumentaciju, tako da su i po ocjeni ovog suda nedokazane tvrdnje da je bio uzdržavana osoba. U tom smislu potrebno je istaknuti da je (str. 234. spisa) iz priložene preslike radne knjižice na ime D. B. vidljivo da je završio osnovnu školu, a da je radna knjižica izdana dana 10. kolovoza 2004. godine.

Prema stanju spisa, odnosno iskazu tužiteljice M. B. (str. 454. spisa) proizlazi da je njen sada pok. suprug ostvarivao minimalnu plaću u građevinskom poduzeću, dok iz njenog iskaza (str. 625. spisa) proizlazi da je prijevoz na posao osiguravala tvrtka, da odjeću i obuću obitelj nije kupovala, jer su takve predmete dobivali u „Caritasu“ O. ili od drugih osoba, da je cijela plaća odlazila za troškove režija, najamnine za stan i potrebe obitelji, dok je on za sebe zadržavao novčani iznos od 200,00 ili 300,00 kn.

Na osnovi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi i da je u trenutku smrti sada pok. A. B. ostvarivao plaću u iznosu od 1.007,80 kn.

Kraj takvog stanja ove pravne stvari, prema ocjeni ovog suda, sada pok. A. B. trošio je na svoje uzdržavanje iznos od oko 30% svoje plaće. Prema ukupnom rezultatu postupka, ne može se prihvatiti dokazanom tvrdnja tužitelja da je dodatnim radom ostvarivao prihode (str. 455. spisa), jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o poslovima koji nisu učestali, tako da se na osnovi nepreciznog iskaza ne može utvrditi koliki bi prosječno mjesečni iznos ostvarivao takvim dodatnim poslovima koji nisu učestali. Nije dokazana niti tvrdnja tužiteljice da je po osnovi prekovremenih sati on ostvarivao iznos od oko 1.500,00 kn mjesečno, jer u tom smislu nisu predloženi dokazi.

Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je sada pok. A. B. na svoje uzdržavanje trošio oko 15%, jer obzirom na utvrđenu visinu plaće i iskaz tužiteljice, proizlazi da se radilo upravo o iznosu od 30% ostvarene plaće. Iz tih razloga neosnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da je sada pok. A. B. za svoje uzdržavanje trošio iznos koji odgovara visini od 15% njegove plaće.

Upravo iz navedenih razloga tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja D. B. na ime izgubljenog uzdržavanja valjalo je prihvatiti za iznos od 214,16 kn sa zateznom kamatom od 15. ožujka 2000. godine do isplate, a sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka (str. 638. spisa), te postavljenom tužbenom zahtjevu. Stoga, iako je ovaj sud utvrdio da je sada pok. A. B. za svoje uzdržavanje trošio iznos od oko 30% svoje plaće, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u visini postavljenoj tužbenim zahtjevom, nije učinjena proturječnost, jer iznosi za koje su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za tužitelje M. B., D. B. i mlt. A. B., ulaze u iznose iskazane razlike nakon odbitka iznosa od 30%. Ovo iz razloga jer je bio maloljetna osoba i ostvarivao je pravo na uzdržavanje. U odnosu na zahtjev za izgubljeno pomaganje, potrebno je istaknuti da iako je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja i zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenog pomaganja moguće kumulirati, u konkretnoj pravnoj stvari za to nisu postojale pretpostavke. Ovo iz razloga jer je u trenutku smrti postojala za navedeni mjesec obveza uzdržavanja, međutim, prema rezultatima postupka, nije dokazana osnova pomaganja.

Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, činjenica redovitog pomaganja mora postojati u trenutku štetnog događaja, a ako bi takve okolnosti nastale naknadno, odnosno nakon punoljetnosti djeteta, tada oštećenik nema pravo na naknadu.

Neovisno od toga, potrebno je istaknuti i da pojam redovitog pomaganja podrazumijeva sukcesivno i vremenski kontinuirano materijalno pridonošenje u korist određene osobe, a koja bi imala za cilj potpuno ili djelomično uzdržavanje te osobe, a što ovdje nije slučaj.

U odnosu na mlt. A. B., koji je u trenutku smrti oca bio u dobi od nepune dvije godine, nedvojbeno proizlazi pravo na uzdržavanje. Stoga je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 638 spisa) kao stručan i u skladu s pravilima struke, na ime naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja mlt. A. B. opravdano priznati za ožujak 2000. godine iznos od 214,16 kn, te iznos od po 286,83 kn za razdoblje od travnja do listopada 2000. godine, a od studenog 2000. do veljače 2001. godine iznos od po 200,93 kn, sve sa zateznom kamatom od 15-og u mjesecu za tekući mjesec do isplate.

U preostalom dijelu, za daljnji tijek uzdržavanja tužbeni zahtjev je prvostupanjski sud pravilno odbio. Ovo iz razloga jer na osnovi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka (str. 638. spisa) proizlazi da je, osim što je u studenom 2000. godine započeta isplata dječjeg doplatka u iznosu od 343,60 kn u ožujku 2001. na njegovo ime, a što proizlazi i iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (str. 242. spisa) započela isplata obiteljske mirovine u tadašnjem iznosu od 755,38 kn, tako da je mlt. tužitelj namiren. Stoga se neosnovano žalbenim navodima tužitelja ukazuje da im pripada pravo na uzdržavanje i pomaganje za cjelokupno utuženo razdoblje i za sve tužitelje, jer upravo suprotno proizlazi iz spisa.

Nadalje, materijalno pravo pogrešno je primijenjeno u odluci o trošku postupka. U konkretnoj pravnoj stvari radi se o tužiteljima koji su suparničari i čiji su zahtjevi samostalno utuživi, dakle o subjektivnoj komulaciji iz čl. 37. st. 2. ZPP-a, pri kojoj nije dozvoljeno zbrajanje tužbenih zahtjeva, kao u slučaju objektivne kumulacije.

Pored toga, prema čl. 36. ZPP-a, određeno je da ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja od pet godina.

Polazeći od navedenih određenja, a imajući u vidu da su svi tužitelji zastupani po istom punomoćniku, proizlazi da je u trenutku podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora činio tužbeni zahtjev tužiteljice M. B. kojim traži iznos od 80.000,00 kn na ime nematerijalne štete, te iznos od 35.500,00 kn na ime materijalne štete, kao i petogodišnji iznos zahtjeva za uzdržavanje od 30.000,00 kn, odnosno sveukupno 145.000,00 kn.

Tužiteljima je za sastav tužbe priznat iznos od 2.500,00 kn, te isti iznos za zastupanje na ročištu održanom dana 17. travnja 2003., a za ročište od 17. studenog 2003. godine 25% nagrade, odnosno iznos od 625,00 kn, kao i za pristup odgođenom ročištu dana 11. lipnja 2002. godine. Za podnesak od 26. studenog 2003. godine, a kojim je tužbeni zahtjev za nematerijalnu štetu postavljen u iznosu od 220.000,00 kn, tako da je vrijednost predmeta spora tada bila 285.500,00 kn, tužiteljima je priznato 50% nagrade, odnosno iznos od 2.500,00 kn, obzirom da u osnovi nisu iznesene nikakve nove činjenice, a predan je na ročištu održanom istog dana koje je i bilo zakazano u cilju raspravljanja, tako da je i za to ročište na kojem je odlučeno samo da će se donijeti djelomična presuda priznato 50% nagrade, odnosno iznos od 2.500,00 kn. Nakon što je dana 26. studenog 2003. godine donesena djelomična presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za iznos nematerijalne štete od 220.000,00 kn, postupak je nastavljen za iznos od 65.500,00 kn koji je u tom trenutku postao vrijednost predmeta spora. Stoga je za ročište odgođeno prije početka raspravljanja dana 17. prosinca 2003. godine priznato 25% nagrade, odnosno iznos od 250,00 kn.

Tužiteljima je za žalbu od 29. prosinca 2003. godine priznat iznos od 3.125,00 kn, sukladno vrijednosti predmeta spora od 220.000,00 kn, a nakon ukidnog rješenja Županijskog suda u ... od 22. travnja 2004. godine, vrijednost predmeta spora je ponovno 285.500,00 kn. Stoga je za ročište održano dana 8. studenog 2004. godine na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima priznato 50% nagrade odnosno iznos od 2.500,00 kn, a za ročište održano dana 1. veljače 2005. godine iznos od 5.000,00 kn i isti iznos za ročište od 19. svibnja 2005. godine. Za žalbu od 24. listopada 2005. godine priznat je iznos od 1.250,00 kn, sukladno vrijednosti pobijanog dijela. Nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda od 5. srpnja 2007. godine, vrijednost predmeta spora ponovno iznosi 285.500,00 kn, tako da je za ročište održano dana 4. i 11. listopada 2007. godine priznat iznos od po 5.000,00 kn.

Nakon donošenja djelomične presude dana 26. listopada 2007. godine vrijednost predmeta spora ponovno iznosi 65.500,00 kn. Za žalbu od 21. prosinca 2007. godine, tužiteljima je priznat iznos od 1.250,00 kn, sukladno vrijednosti pobijanog dijela.

Do navedenog trenutka tužiteljima je priznat iznos od 42.125,00 kn, a koji je valjalo uvećati za 40% na ime zastupanja još četiri tužitelja, odnosno za iznos od 16.850,00 kn, što čini iznos od 58.975,00 kn. Navedeni iznos uvećan je za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%, odnosno za iznos od 14.743,75 kn, tako da je tužiteljima do tada priznat iznos od 73.718,75 kn. Nakon donošenja drugostupanjske presude od 23. travnja 2009. godine, kojom je odlučeno o nematerijalnoj šteti, postupak je nastavljen u odnosu na tužitelje M. B., D. B. i mlt. A. B., po tužbenim zahtjevima za materijalnu štetu i za uzdržavanje. Stoga, za ročište od 1. srpnja i 4. rujna 2009. godine priznat je iznos od po 1.000,00 kn za svako, te isti iznos za ročište od 23. veljače 2010. godine. Za podnesak od 2. ožujka 2010. godine kojim je dostavljen dokaz o uplati vještačenja priznat je iznos od 25% nagrade ili 250,00 kn. Za odgođeno ročište dana 27. rujna 2010. godine priznato je 50% nagrade, odnosno iznos od 500,00 kn jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a za ročište održano dana 1. prosinca 2010. iznos od 1.000,00 kn, te isti iznos za ročište od 17. veljače, 4. travnja i 23. svibnja 2012. godine, te po 1.000,00 kn za svako od ročišta održanih 9. prosinca 2013. i 12. veljače 2014. godine. Za podnesak od 24. prosinca 2013. godine kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje priznato je 25% nagrade, odnosno iznos od 250,00 kn. Za odgođeno ročište od 19. svibnja 2014. godine na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima priznato je 50% nagrade, odnosno iznos od 500,00 kn, a za ročište od 2. lipnja 2014. godine iznos od 1.000,00 kn, te trošak podneska od 13. veljače 2012. godine, a kojim je postavljen tužbeni zahtjev. Tužiteljima je valjalo priznati i trošak žalbe od 26. siječnja 2015. godine, tako da je za taj dio postupka tužiteljima za zastupanje priznat iznos od 15.750,00 kn, a koji je valjalo uvećati za 30% na ime zastupanja daljnja tri tužitelja, odnosno za iznos od 4.725,00 kn, što čini iznos od 20.475,00 kn, a koji je uvećan za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%, odnosno za iznos od 5.118,70 kn, što čini iznos od 25.599,75 kn, a što uz trošak vještačenja od 7.500,00 kn čini iznos od 33.099,75 kn.

Stoga, ukupno priznati trošak postupka tužitelja iznosi 106.818,50 kn. Ostali zatraženi troškovi tužiteljima nisu priznati, jer se u osnovi radi o podnescima koji su ili požurnice ili u njima nisu iznesene nove činjenice, dok se prema Odvjetničkoj tarifi može priznati najviše 4 obrazložena podneska, dok se na ročištu održanom dana 14. siječnja 2001. godine tužiteljica sama zastupala, a niti su odgovori na žalbu i reviziju potrebni troškovi za vođenje postupka.

U odnosu na zatraženi iznos nematerijalne štete tužiteljica je uspjela od zatraženih 220.000,00 kn u iznosu od 195.000,00 kn, što u tom dijelu čini omjer uspjeha u postupku od 89%. U odnosu na materijalnu štetu tužiteljica je od zatraženog iznosa od 63.184,67 kn uspjela u postupku u iznosu od 58.884,00 kn što u tom dijelu čini omjer uspjeha u postupku od 93%.

U dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za pomaganje, tužiteljica je u cijelosti uspjela u osnovi tužbenog zahtjeva, što čini njen uspjeh u postupku u tom dijelu od 50%. Od konkretizirano zatraženih iznosa na ime izgubljenog pomaganja, tužiteljica je u odnosu na visinu uspjela 1%, jer je od konkretizirano zatraženog razdoblja od 12 godina, uspjela u zahtjevu za jednu godinu, tako da je u odnosu na taj tužbeni zahtjev uspjela ukupno 51%.

Uzimajući u obzir navedene omjere uspjeha u postupku, tužiteljica je prosječno uspjela u postupku u omjeru od 78%. Stoga joj ukupno priznati troškovi postupka pripadaju u tom omjeru, odnosno u iznosu od 82.460,62 kn.

Tuženiku je za sastav odgovora na tužbu priznat iznos od 2.500,00 kn, te isti iznos za sastav podneska od 21. lipnja 2001. i zastupanje na ročištu održanom dana 17. travnja 2003., kao i za ročište od 26. studenog 2003. godine, na kojemu je vrijednost predmeta spora povišena na iznos od 285,500,00 kn, ali se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Za pristup odgođenom ročištu dana 17. studenog priznato je 25% nagrade, odnosno iznos od 625,00 kn. Za ročište održano dana 8. studenog 2004. godine tuženiku je priznat iznos od 2.500,00 kn, jer se raspravljalo samo o pravnim pitanjima, a za ročište održano dana 1. veljače 2005. godine iznos od 5.000,00 kn, i isti iznos za ročište održano dana 19. svibnja 2005. godine, a za žalbu od 24. listopada 2005. godine prema vrijednosti pobijanog dijela iznos od 3.125,00 kn. Nakon toga, za ročišta održana dana 4. i 11. listopada 2007. godine, tuženiku je priznat iznos od po 5.000,00 kn za svako, a za žalbu od 4. siječnja 2008. godine iznos od 3.125,00 kn, prema vrijednosti pobijanog dijela.

Za reviziju od 15. lipnja 2009. godine, tuženiku je priznat iznos od 3.750,00 kn, a za ročište od 4. rujna i podnesak od 21. kolovoza 2009. iznos od po 1.000,00 kn za svako, kao i za ročište od 23. veljače 2010. godine.

Za ročište održano 27. rujna tužitelju je priznat iznos od 500,00 kn, jer se raspravljalo o procesnim pitanjima, a za ročišta od 1. prosinca 2010. te 17. veljače, 4. travnja i 23. svibnja 2012. godine iznos od po 1.000,00 kn za svako, dok je za žalbu od 7. rujna 2012. godine priznat iznos od 1.250,00 kn.

Za ročište od 9. prosinca 2013., te podnesak od 30. siječnja, 12. veljače, 19. svibnja i 2. lipnja 2014. godine, tuženiku je priznat iznos od po 1.000,00 kn za svaku radnju, te za žalbu od 12. veljače 2015. godine iznos od 1.250,00 kn.

Na taj način tuženiku je priznat trošak postupka u iznosu od 59.125,00 kn, koji je valjalo uvećati za porez na dodanu vrijednost u iznosu od 14.781,25 kn, tako da njegov trošak iznosi 73.906,25 kn, a koji je valjalo uvećati za trošak vještačenja od 4.500,00 kn tako da njegov ukupan trošak iznosi 78.406,25 kn.

Obzirom na njegov omjer uspjeha u postupku od 22%, tuženiku pripada iznos od 17.249,37 kn.

Nakon izvršenog prijeboja, tuženik je dužan isplatiti tužiteljima trošak postupka u iznosu od 65.211,25 kn.

Niti tuženiku ostali zatraženi troškovi nisu priznati, jer su nepotrebni.

Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je porezna stopa trebala biti primijenjena prema onoj visini u kojoj je bila na snazi u trenutku poduzimanja parnične radnje. Ovo stoga jer se prema stajalištu pozitivne sudske prakse primjenjuje porezna stopa prema visini u trenutku obračuna.

Ostali žalbeni navodi nemaju pravnog uporišta.

Obzirom na izloženo, odlučeno je temeljem čl. 373.a. ZPP-a.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, jer takva postupovna radnja nije bila potrebna, sukladno čl. 155. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Osijeku, 26. lipnja 2015. god.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

IGOR GOJTAN

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Blaženka Vuletić