I Kž-Us-49/2011-13 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 49/11-13

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih S. R. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 3. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06; broj 110/07 i broj 152/08 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika – USKOK-a i optuženih S. R., V. M., D. V. i V. R., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu, od 18. veljače 2011. godine, broj K-Us-10/10, u sjednici održanoj dana 5. srpnja 2011. godine, u nazočnosti branitelja optuženog S. R., D. Z., odvjetnika iz V. i branitelja optuženog D. V., mr. sc. Ž. G., odvjetnik iz S.,

r i j e š i o j e :

I/ Prihvaćaju se žalba optuženog S. R., optuženog V. M., optuženog D. V. i optužene V. R. te se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Uslijed odluke pod točkom I, žalba državnog odvjetnika – USKOK-a je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima optuženici S. R., optuženi V. M. i optuženi D. V. što su počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona, a zatim i optužena V. R. što je počinila kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona

Za počinjeno kazneno djelo osuđeni su optuženi S. R. temeljem čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca, u koju kaznu mu unato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona urač

veljače 2010. godine pa nadalje; optuženi V. M. i optuženi D. V., temeljem čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona svaki na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koje kazne im je

I Kž-Us 49/11-13

temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to V. M. od 23. veljače 2010. godine do 12. srpnja 2010. godine te od 30. srpnja 2010. godine pa nadalje, a optuženom D. V. od 23. veljače 2010. godine pa nadalje; optužena V. R. temeljem čl. 173. st. 2. uz primjenu čl. 57. st. 1. i 4. toč. d/ Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od dvije godina, u koju kaznu joj je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. veljače 2010. godine do 12. srpnja 2010. godine.

Temeljem čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona od optuženika S. R., V. M. i V. R. oduzeto je 4.694,6 grama opojne droge marihuane.

Istom presudom je temeljem čl. 82. st. 1. i 3. Kaznenog zakona u svezi s čl. 557. st. 1., čl. 559 i čl. 560 st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08 i broj 76/09 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku) oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna i to od S. R. u iznosu od 25.000,00 kuna, od V. M. i D. V., od svakog u iznosu od po 15.000,00 kuna te od V. R. u iznosu od 5.000,00 kuna.

U odnosu na troškove kaznenog postupka temeljem čl. 148. i čl. 145. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku dužni su platiti troškove kaznenog postupka i to S. R. na ime nagrade i troškova telekomunikacijskog vještačenja iznos od 10.000,00 kuna, na ime nagrade i troškova sudskog psihijatrijskog vještačenja iznos od 1.476,00 kuna te na ime sudskog paušala iznos od 3.000,00 kuna, V. M. na ime nagrade i troškova telekomunikacijskog vještačenja iznos od 8.000,00 kuna, te na ime sudskog paušala iznos od 2.000,00 kuna, D. V. na ime nagrade i troškova telekomunikacijskog vještačenja iznos od 8.000,00 kuna, te na ime sudskog paušala iznos od 2.000,00 kuna te V. R. na ime nagrade i troškova telekomunikacijskog vještačenja iznos od 3.997,00 kuna, te na ime sudskog paušala iznos od 1.000,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik – USKOK. Žali se zbog odluke o kaznenoij sankciji u odnosu na optuženog S. R. i predlaže da se pobijana presuda preinači o ovog optuženika osudi kaznom zatvora u duljem trajanju.

Optuženi S. R. kako u osobnoj žalbi i njene četiri dopune tako i u žalbi podnesenoj po branitelju D. Z., odvjetniku iz V. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda prinači i njega oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Optuženi V. M. u žalbi podnesenoj po branitelju Z. P., odvjetniku iz Š. žali se zbog „svih žalbenih razloga“ te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i njemu izrekne blaža kazna zatvora.

Optuženi D. V. u osobnoj žalbi žali se zbog odluke o kazni, a u žalbama podnesenim po braniteljima E. T. i Ž. G., odvjetnicima iz S. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, a podredno

I Kž-Us 49/11-13

da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Žalbama branitelja zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Optužena V. R. u žalbi podnesenoj po branitelju S. B., odvjetniku iz S. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i oduzimanju imovinske koristi. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženi S. R. i njegov branitelj odvjetnik D. Z.; optuženi D. V. i njegovi branitelji E. T. i Ž. G. te optužena V. R. i njen branitelj S. B..

Sjednici vijeća je pristupio branitelj optuženika S. R., odvjetnik D. Z. i branitelj optuženog D. V., odvjetnik Ž. G. Sjednici vijeća nije pristrupila optužena V. R.. Kako vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženika S. R. i D. V., a koji se nalaze u pritvoru i čiji branitelji su zatražili obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća bila svrhovita, to njihova prisutnost nije osigurana. Sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno obaviještenih branitelja i optuženika, na temelju čl. 374. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalbe optuženog S. R., optuženog V. M., optuženog D. V. i optužene V. R. su osnovane dok je žalba državnog odvjetnika – USKOK-a bespredmetna.

Uvodno valja istaći da nije u pravu optuženi S. R. kada ukazuje na povredu odredbe čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama tvrdeći da nije imao pravično suđenje, a što obrazlaže s jedne strane istupima u medijima visokih policijskih dužnosnika u kojima je prejudicirana njegova krivnja, a s druge u postupanju suda koji nije prihvaćao njegove dokazne prijedloge, a sve kako bi oživotvorio izrečenu tvrdnju policijskih dužnosnika u medijima o njegovoj krivnji.

Naime, da bi govorili o povredi prava na pravično suđenje valja sagledavati kazneni postupak u cjelini, dakle i drugostupanjsko odlučivanje. Kako se optuženi S. R. žali i zbog nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazujući i na dokaze za koje smatra da ih je potrebno izvesti da bi sud mogao izvesti ispravne zaključke u odnosu na pitanje postoji li njegova krivnja za kazneno djelo kako mu je stavljeno na teret optužnicom, o kojoj žalbenoj osnovi biti će riječi u nastavku ovog rješenja, za sada je preuranjeno govoriti i o povredi prava na pravično suđenje.

Nije u pravu optuženi S. R. da bi odluku o njegovoj krivnji donijeli suci koji nisu bili čitavo vrijeme nazočni izvođenju dokaza tj. da su suci S. G. i N. C. određeno vrijeme tijekom dokaznog postupka izbivali iz sudnice. Vrhovni sud Republike Hrvatske je provjerio u smislu čl. 474. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ovu tvrdnju iz žalbe optuženika te je od predsjednika prvostupanjskog vijeća, suca B. K. dobivena pisana obavijest „da članovi vijeća suci S. G. i N. C. nisu napuštali sudnicu tijekom rasprave u navedenom vremenu“. Imajući u

I Kž-Us 49/11-13

vidu ovaj odgovor predsjednika vijeća kao i činjenicu da na raspravnom zapisniku nije bilo primjedaba na sam tijek rasprave te da niti u žalbama ostalih suoptuženika ova tvrdnja nije problematizirana, to ovaj navod iz žalbe nije prihvaćena kao istinit i točan, pa se i ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku.

Također, nije u pravu optuženi S. R. kada tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ukazujući na ne postojanje obrazloženja „prethodnog zajedničkog dogovora“ kao elementa kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim.

Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obrazlaže sve nužne elemente kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona pa tako kroz dva datuma počinjenja kaznenog djela od istih počinitelja na identičan način zaključuje kako je među optuženicima postojao dogovor za ovakvim postupanjem. Pitanje je li ovakvo utvrđenje i zaključivanje suda o ukupnom u izreci presude opisanom postupanju optuženika ispravno ili ne biti će posebno obrazlagano u dijelu koji se odnosi na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Također, za istaći je da pitanje cjelovitosti citata preslušanih razgovora i ukazivanje na necjelovitost navoda u presudi ne predstavlja bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku već se isto može ukazati značajnim u pitanju ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na tvrdnju o ispravnosti sadržaja citiranog razgovora koji je preslušan na raspravi - radi li se o izričaju „dva 942“ kako je to čuo sud ili o izričaju „dva po 942“ što je cijena za automobilske amortizere, kako to tvrdi optuženi S. R., drugostupanjski sud je tijekom vijećanja, a prije glasovanja preslušao snimku spornog razgovora i čuo upravo onakav sadržaj kako ga citira prvostupanjska presuda te utvrdio da niti u tome dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka kako to tvrdi optuženi S. R.. Stoga ne postoji ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Također, i u odnosu na sadržaj snimljenih razgovora i ispravnost unosa sadržaja tih razgovora u obrazloženje presude u dijelu koji problematizira optužena V. R. („skuckalo se pet“- kako to tvrdi optužena ili „kucakalo“ – kako je to čuo prvostupanjski sud odnosno je li rečeno „skupljaš li“ – kako to tvrdi optužena ili „skuplja“ kako je to čuo prvostupanjski sud) također, vijeće je preslušalo sporne snimke razgovora i čulo upravo onakav sadržaj kao i prvostupanjski sud.

Također, nisu u pravu optuženi S. R. i optuženi D. V. da bi se presuda temeljila na nezakonitom dokazu – snimkama telefonskih razgovora zabilježenim primjenom mjera posebnih izvida kaznenih djela, koju tvrdnju obrazlažu navodeći da nalog istražnog suca nije sadržavao sve nužne sastavnice. Međutim, da bi se radilo o nezakonitom dokazu – snimkama razgovora pribavljenih provođenjem posebnih izvida kaznenog djela na temelju naloga istražnog suca, potrebno je da taj nalog bude sastavljen suprotno čl. 180. ili čl. 182. st. 2. ZKP/97. Kako nalozi istražnog suca nisu sastavljani protivno ovim normama to se ne radi o nezakonitom dokazu.

U odnosu na pitanje radi li se o nezakonitom dokazu – pretrazi stana optužene V. R., što se posebno ističe u žalbama optuženih S. i V. R. te optuženog D. V. valja istaći da ovi žalitelji problematiziraju pitanje zakonitosti pretrage tvrdnjom o ne nazočnosti dvaju

I Kž-Us 49/11-13

svjedoka, čije ispitivanje su predlagali, a koji dokazni prijedlog je sud odbio. Stoga prema podacima sadržanim u zapisniku o pretrazi nema sumnje u zakonitost ove pretrage, a jesu li pretrazi čitavo vrijeme bila nazočna dva svjedoka, pitanje je ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti govora naknadno.

Iako je optuženi S. R. u pravu kada tvrdi da je predsjednik vijeća na pripremnom ročištu pogrešno primijenio zakon kada je odbio njegove dokazne prijedloge, time nije ostvarena bitna povreda iz čl. 468. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, jer to nije moglo utjecati na presudu, obzirom da je optuženik na raspravi ponovio dokazne prijedlog koji su odbijeni i o dokaznom prijedlogu je odluku donijelo vijeće. Za istaći je da je i vijeće odbijajući dokazne prijedloge optuženog S. R., isto činilo pozivajući se na odredbe čl. 421. st. 2. toč. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku, s time da je pozivanje na odredbu čl. 421. st. 2. toč. 1 Zakona o kaznenom postupku također učinjena pogrešno.

Naime, da bi mogli govoriti o prekluziji prava na iznošenje novih dokaza, pa time i zakonitog odbijanja dokaznih prijedloga, što je svojevrsna kazna stranci koja bez opravdanog razloge prešućujući dokaze odugovlači postupak, nužno je da zakonodavac u nekoj prethodnoj fazi postupka propiše obavezu stranke da iznese dokazne prijedlog. Obrazloženje prvostupanjskog suda kako obrana više nema pravo isticati dokazne prijedloge, ako je za njih znala, a nije istakla na sjednici optužnog vijeća, pozivajući se na odredbu čl. 372. st. 2. i čl. 377. st. 1. Zakona o kaznenom postupku je pogrešna.

Nije moguće nekome uskratiti pravo na podnošenje dokaznih prijedloga prije nego li je ta stranka bila obavezna iznijeti dokaze. Obaveza obrane je na sjednici optužnog vijeća samo naznačiti svoju namjeru obrane alibijem ili obrane tvrdnjom o neubrojivosti optuženika, a što se tiče iznošenja dokaza na pobijanje samog kaznenog djela, u ovoj fazi postupka obrana to tek može, ali i ne mora činiti. Dakle, zakonodavac joj je ostavio pravo da to učini i kasnije. Obaveza obrane na ukazivanje na dokaze koje namjerava izvesti na raspravi je tek na pripremnom ročištu ako ga sud održava odnosno prvoj raspravi. U odnosu na dokaze u svezi samog kaznenog djela pred optužnim vijećem svoje dokaze mora razotkriti samo optužba, a obrana samo može ukazati na dokaze koji idu njima u prilog.

Stoga ispravno, teleološko, tumačenje norme čl. 421. st. 2. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku znači da bi obrana bila prekludirana u iznošenju dokaznih prijedloga za koje je znala na sjednici optužnog vijeća, a bez opravdanog razloga ih nije iznijela samo ako bi se radilo o dokazima u odnosu na pitanje alibija ili pitanje ubrojivosti optuženika. Naime, samo u tome dijelu obrana je obavezna naznačiti svoju namjeru kako će se braniti na raspravi, a što se tiče iznošenja dokaza na pitanje učina kaznenog djela, obrana ima samo pravo, a obaveza je isključivo na strani tužitelja.

Kako je raspravno vijeće dokazne prijedloge optuženog S. R. odbilo i kao nevažne prijedloge, to će o istom biti šire riječi u dijelu obrazlaganja navoda žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optužena V. R. i optuženi V. M., koji ju uvodno naznačuju u svojim žalbama posebno ne obrazlažu, a obrazloženje ove žalbene osnove u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi iz žalbe optuženog S. R. problematizira pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž-Us 49/11-13

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalbe svih optuženika su osnovane.

Opravdano ukazuje optuženi S. R. da je činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno time što je prvostupanjski sud donio odluku i kao nedopušten te istovremeno i nevažan dokazni prijedlog odbio izvođenje dokaza fonetskim vještačenjem glasa spornih snimki snimljenih razgovora za koje prvostupanjski sud tvrdi da se radi o glasu upravo optuženog S. R., odnosno odluku kojom je odbio izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka pretrage stana optužene V. R. radi utvrđivanja radi li se o zakonitoj pretrazi stana.

Već je ranije navedeno da prvostupanjski sud polazi od pogrešnog, gramatičkog tumačenja normi Zakona o kaznenom postupku kada ove dokaze odbija kao nedopuštene, zanemarujući potrebno teleološko tumačenje zakona.

U pogledu odbijanja dokaznih prijedloga kao nevažnih za istaći je kako doista od optuženog S. R. nije oduzet niti jedan mobitel, već se tek radi o zaključivanju koji bi mobiteli pripadali njemu (za što sud daje razloge). Optuženi S. R. tvrdi da na nekim od preslušanih razgovora, za koje sud zaključuje da ih izgovara upravo on i sam optuženik prepoznaje svoj glas. Međutim, ostaje nejasno za koje od razgovora on tvrdi da glas koji je snimljen nije njegov, a za koje tvrdi da ih on izgovara.

Upravo u tome dijelu, da bi činjenično stanje bilo potpuno i ispravno utvrđeno, u ponovljenom postupku potrebno je od optuženog S. R. zatražiti da se precizno očituje za koje od preslušanih telefonskih razgovora on tvrdi da se ne radi o njegovom glasu, a zatim, ukoliko se radi o razgovorima na kojima sud temelji svoje utvrđenje o kriminalnoj aktivnosti optuženika, u odnosu na ove razgovore za koje optuženik tvrdi da se ne radi o njegovom glasu provesti fonetsko vještačenje glasa kako bi se utvrdilo pripada li snimljeni glas optuženiku ili ne, nakon čega bi bilo moguće izvesti točne zaključke o tome postoji li kriminalna aktivnost optuženika koja se obrazlaže upravo sadržajem snimljenih telefonskih razgovora, kako se to tvrdi optužnicom.

Također, za sada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da je pretraga stana optužene V. R. zakonita, a bez da se tvrdnje o pitanju nazočnosti svjedoka čitavo vrijeme provjere upravo ispitivanjem svjedoka pretrage, a što je prvostupanjski sud odbio. Pogrešno zaključuje prvostupanjski sud da zakonitost ove pretrage i točnost u zapisnik upisanih utvrđenja može provjeravati samo ispitivanjem kao svjedoka djelatnika policije koji su pretragu vršili. Naime, odredbama Zakona o kaznenom postupku, kada su kao uvjet zakonitosti pretrage stana i izuzimanja predmeta prilikom takve pretrage vezali uz nazočnost dvaju punoljetnih građana kao svjedoka pretrage, zakonodavac je imao u vidu upravo nadzor i kontrolu postupanja djelatnika policije. Stoga zakonitost poduzete radnje pretrage stana nije moguće utvrđivati ispitivanjem kao svjedoka samo djelatnika policije koji su pretragu provodili već nužno i ispitivanjem svjedoka pretrage i eventualnim suprotstavljanjem njihovih iskaza iskazima ostalih sudionika pretrage. Tek nakon ovako izvedenog dokaza i njegove valjane ocjene moći će se ispravno zaključivati radi li se o zakonitom dokazu, od čega moguće ovisi opstojnost samog kaznenog djela.

Također, opravdano ukazuje u žalbi optuženi V. M. da sud za sada nije izveo niti jedan dokaz koji bi opravdao zaključak kako je u okviru zajedničkog dogovora on drogu marihuanu u prvoj isporuci uopće donio u stan V. R. i zatim da bi ju u tom stanu vagao i

I Kž-Us 49/11-13

prepakiravao u manje paketiće koje da bi zatim dalje prodavao. Točno je da sud analizira iskaz svjedoka M. S. T. koji govori o kupovini droge od optuženog V. M., ali ništa ne govori o tome od kuda je ta droga, gdje se nalazila, gdje je prepakirana ili bilo što slično. Zaključak prvostupanjskog suda da bi to bila droga navodno nabavljena 27. siječnja 2010. godine u količini od 3000 grama za sada ne proizlazi kao potpuno izvjesna na temelju do sada izvedenih dokaza. Ovo tim više ima li se u vidu i žalba optuženog D. V. koji opravdano problematizira zaključak prvostupanjskog suda da bi upravo on toga 27. siječnja 2010. godine od nepoznate osobe, prema prethodnom dogovoru s optuženim S. R. o podjeli posla, poduzimajući prvu od dogovorenih radnji, od nepoznate osobe preuzeo 3000 grama marihuane i dovezao ju optuženom V., a koji da bi ponovno po prethodnom dogovoru s optuženim S. R. o podjeli posla, poduzimajući prvu od dogovorenih radnji tu drogu odvezao u obiteljsku kuću V. R. kako bi ju tamo razvagao u manje paketiće i zatim prodao tako da ništa od te droge nije pronađeno. Za istaći je, što se opravdano ukazuje i u žalbama optuženih D. V. i optužene V. R., da u kući optužene V. R., uz utvrđenje da je prva količina droge u njenoj kući razvagana i podijeljena u manje paketiće te zatim prodana, nije pronađen bilo kakav pribor za razvagivanje droge - precizna vaga, vrećice ili bilo što slično, a što je karakteristično za aktivnost koja se prema utvrđenju prvostupanjskog suda odvijala u njenoj kući sa drogom koja da bi bila u nju donesena 27. siječnja 2010. godine.

Okolnost koji ističe S. R. da on ne može biti počinitelj kaznenog djela jer da se čitavo vrijeme nalazi u Z., sama po sebi ne oslobađa ga odgovornosti. Naime, doista je moguće da on i telefonom koordinira i organizira kriminalno postupanje ostalih optuženika. Prvostupanjski sud daje valjano obrazloženje da je za postojanje kvalifikatornog obilježje udruživanja u počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona dostatno da takvo udruživanje postoji samo između dvije osobe, te da se sve osobe iz kriminalnog događaja ne moraju međusobno poznavati. Međutim, kako to opravdano ukazuju žalitelji S. R., V. M. i D.

V. za postojanje ovog kvalifikatornog obilježja kaznenog djela potrebno je na jasna i nedvojben način utvrditi da je među optuženicima ili ista kriminalna radnja ponavljana, što ukazuje na realizirani dogovor ili postoje dokazi da će takva radnja biti poduzimana u budućnosti.

Kako za sada opravdano ukazuju ovi žalitelji da pitanje prve nabavke droge 27. siječnja 2010. godine i njene prodaje nije dokazano sa potpunom izvjesnošću to za sada ostaje i nedovoljno dokazano kvalifikatorno obilježje dogovora za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona. Ovo tim više ima li se u vidu da i sam sud, a sa čime je ne žaleći se suglasio se i tužitelj, kriminalnu aktivnost optužene V. R. označava samo kao pomaganje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona, iako je po utvrđenju prvostupanjskog suda u okviru dogovora njena kuća u oba navrata mjesto prepakiravanja i razvagivanje droge.

No čak i u tome dijelu, opravdano ukazuje optužena V. R. da niti jedan materijalni trag pronađen u njenoj kući koji bi na sudu mogao poslužiti kao dokaz ne dokazuje bilo kakvo njeno učešće ili stavljanje na raspolaganje njene kuće, radi prepakiravanja droge marihuane kupljene 27. siječnja 2010. godine, pa da time ostaje nejasno na temelju čega je sud zaključio i za drogu koju je u njenu kuću donio optuženi M., da bi ta droga upravo u njenoj kući u okvirima prethodno postignutog dogovora trebala biti prepakiravana u manje paketiće i zatim prodavana.

I Kž-Us 49/11-13

Stoga je žalbe optuženog S. R., optuženog V. M., optuženog D. V. i optužene V. R. u pogledu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni za optuženog S. R. postala bespredmetna.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve do sada izvedene dokaze, a zatim i one na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom te će zatim pažljivo analizirati kako obrane optuženika tako i izvedene dokaze i to kako svaki dokaz ponaosob tako i u međusobnoj vezi i zatim donijeti ispravne zaključke u pogledu kriminalne aktivnosti optuženika (vodeći računa da u odnosu na optuženu V. R. ne povrijedi odredbu čl. 13. Zakona o kaznenom postupku). Pri tome će sud posebnu pažnju posvetiti utvrđenju postoji li dovoljno dokaza da su optuženici poduzeli i kriminalnu aktivnost 27. siječnja 2010. godine, kako ju je opisao državni odvjetnik, o kojem utvrđenju će ovisiti i pitanje kvalifikacije kaznenog djela stavljenog na teret optuženicima. Nakon tako provedenog dokaznog postupka sud će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 483. st. 1. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 5. srpnja 2011. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.