I Kž-528/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 528/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. P., zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ- a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2005. godine, broj: K-US-30/03, u sjednici održanoj dana 30. studenog 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika (Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta), te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. P., po čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođena je optužbi, da bi počinila produljeno kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u toč. 1) i 2) izreke pobijane presude.

Po čl. 123. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1-5. ZKP, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, u daljnjem tekstu: državni odvjetnik), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je opt. N. P., po branitelju D. K., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

I Kž 528/05-3

Žalba nije osnovana.

Prije svega, nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer je izreka presude proturječna razlozima presude, a ta se proturječnost, prema državnom odvjetniku, sastoji u tome što je prvostupanjski sud oslobodio od optužbe opt. N. P. po toč. 3. čl. 354. ZKP (da nije dokazano da je optuženica počinila kazneno djelo zbog kojeg se optužuje), a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud smatra da djelo za koje se optužuje opt. N. P. po zakonu nije kazneno djelo (jer ne postoje bitna obilježja kaznenog djela zbog kojeg se opt. N. P. tereti), a u smislu toč. 1. čl. 354. ZKP.

Takva tvrdnja državnog odvjetnika nije prihvatljiva za Vrhovni sud, jer nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud pobijanju presudu donio na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP – jer se to izričito navodi i u izreci pobijane presude, ali i u njenom obrazloženju (str. 8. odl. 9. pobijane presude). To što prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijane presude, istovremeno utvrđuje da „…nije točno da bi ona (opt. N. P.) bila zadužena za odabir ponude radi dostave Tajništvu Konvencije…“ (str. 8. odl. 10. pobijane presude), to samo znači da nije dokazano da je opt. N. P. počinila djelo u onakvom obliku kakvom se tereti, a ne da to djelo po zakonu nije kazneno djelo (u smislu toč. 1. čl. 354. ZKP).

Drugi prigovori, na koje ukazuje državni odvjetnik (ocjena iskaza svjedoka A. S., D. P. i J. L.) ne odnose se na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već njima državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanja uopće ne obrazlaže.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

U žalbi se navodi da je opt. N. P. bila središnja osoba kod koje su se slijevale „sve informacije vezane za organizaciju sastanka A. K. u P.“, opt. N. P. je ta koja je „prosuđivala kompetentnost i kompletnost ponuda“, a iz svjedočenja A. S., D. P. i J. L. nedvojbeno proizlazi da je opt. N. P. „tražila novac kao uvjet podrške njihovim ponudama“, i time, prema državnom odvjetniku, poduzela radnje koje nije smjela poduzeti u okviru ovlasti i poslova koje je obavljala u Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja. Na kraju, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se ponude koje su dostavljene odnose na istu vrstu usluga, dok je predmet inkriminacije isključivo pružanje prevoditeljskih usluga (dok je tvrtka „E.“ pružala posve drugu vrstu usluge), pa je prema tome Tajništvu Konvencije dostavljena samo jedna ponuda za jednu vrstu usluga, jer druge tvrtke nisu ispunile uvjete pa te ponude nisu ni dostavljene.

Suprotno takvim tvrdnjama žalbe Vrhovni sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda prema kojima nema dovoljno dokaza da je opt. N. P. obavljala bilo kakvu službenu radnju koju ne bi smjela obavljati (u smislu bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ-a), a niti je nedvojbeno dokazano da je opt. N. P. kao odgovorna osoba zahtijevala novac kako bi u granicama svoje ovlasti obavila radnju koju ne bi smjela obaviti.

I Kž 528/05-3

Naime, radnja zbog koje se tereti opt. N. P. ne sastoji se samo u „pribavi“ ponuda radi dostave Tajništvu Konvencije, već se ona sastoji i u tome da je opt. N. P. bila zadužena i za „odabir“ ponuda radi dostave Tajništvu Konvencije.

Međutim, nedvojbeno je u ovom kaznenom postupku utvrđeno da u ovlast opt. N. P. ne ulazi „odabir“ ponuda – pa samim time opt. N. P. nije mogla „u granicama svoje ovlasti“ obaviti tu radnju.

Kada bi opt. N. P. tražila od ponuđača novac za sebe radi „potpore njihovim ponudama“, tada bi se radilo o prijevarnom postupanju opt. N. P., jer opt. N. P. kao odgovorna osoba ne odlučuje o odabiru određene ponude (to odlučuje Tajništvo u Ženevi), a usklađivanje pojedinih uvjeta ponude sa zahtjevima iz Ženeve ne može se smatrati „potporom“ ponudama u smislu obavljanja radnje koju odgovorna osoba „ne bi smjela obaviti“ – u smislu radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 47. st. 1. KZ-a.

Isto tako, Vrhovni sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda iznesene na str. 9-10. pobijane presude, prema kojima nije na nedvojbeni način – izvan razumne sumnje – utvrđeno da je opt. N. P. zahtijevala novac od ponuđača. Suprotne izjave svjedoka J. L., A. S. i D. P. ne mogu se „uklopiti“ u sadržaj dopisa Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja (str. 65. spisa), iz kojih proizlazi da opt. N. P. nije imala nikakvu ovlast odabira ponude kako joj se optužnicom stavlja na teret, a to zapravo znači da je obrana opt. N. P. potvrđena i objektivnim elementima (dopisom Ministarstva), te načinom tražene isplate novca (snižavanjem iznosa ponude u koji iznos bi se uključio i iznos zahtijevane koristi), koje okolnosti dovode u sumnju iskaze navedenih svjedoka, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, i na koje razloge se upućuje državni odvjetnik.

Kako razlozi žalbe nisu ostvareni, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu uočene povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. studenog 2006. godine

a:

Zapisničar:

Predsjednica vijeć

Senka Klarić-Baranović, v.r. Zdravko Stojanović, v.r.