Rev-2528/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2528/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari I- tužitelja V. B. i II-tužitelja E. B., oboje iz S., B., oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-296/2011 od 12. srpnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-899/08 od 17. svibnja 2011., u sjednici održanoj 1. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je I- tužitelj tražio naknadu materijalne štete u iznosu od 15.000,00 kn i nematerijalne štete u iznosu od 85.000,00 kn, dok je II-tužitelj tražio isplatu na ime naknade materijalne štete u iznosu od 15.500,00 kn i nematerijalne štete u iznosu od 84.500,00 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. svibnja 2007. do isplate. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 15.000,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju iz članka 382. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlažu preinačenje nižestupanjskih presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno njihovo ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Kako vrijednosti predmeta spora u odnosu na svakog od tužitelja ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, to u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena (redovna) revizija iz članka 382. stavak 1. točke 1. ZPP-a.

Jednako tako, revizija nije dopuštena niti po odredbama članka 382. stavak 1. točke 2. i 3. ZPP-a jer se na radi o presudi koja je donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. tog članka u reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni u ovom predmetu zahtjev uz obrazloženje da tužitelji nisu dokazali postojanje pretpostavki iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika za štetu u smislu odredbe članka 106. stavak 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10 122/10-počišćeni tekst, 27/11 i 130/11).

U tom smislu nižestupanjski sudovi ističu da tuženik nije u obvezi naknaditi neimovinsku štetu tužiteljima zbog nastupa zastare kaznenog progona u kaznenom postupku poslovni broj K-662/06, budući oni nisu bili stranke tog postupka, a niti postoje okolnosti koje bi ukazivale na nepravilno ili nezakonito postupanje sudaca, odnosno sudskih savjetnika u konkretnim postupcima čijim ishodima tužitelji nisu zadovoljni.

Pritom, utvrđuju da obijanje optužbe zbog zastare nije dovelo I-tužitelja u nepovoljniji položaj u postupku koji se radi naknade štete vodio pod poslovnim brojem P-265/00 (u kojem je I-tužitelju djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dosuđena naknada štete od 10.875,00 kn) i to iz razloga jer ta činjenica nije bila odlučna za odluku o postojanju građanskopravne odgovornosti štetnika (okr. J. Š.) niti za odluku o visini I-tužiteljevog doprinosa nastanku štete. Također je utvrđeno da je II-tužitelju pravomoćnom presudom u postupku poslovni broj P-42/07 naloženo naknaditi štetu iz istog štetnog događaja tužiteljima (K., R. i J. Š.).

U sadržaju revizije tužitelji su istaknuli slijedeća pravna pitanja:

1. Da li Republika Hrvatska odgovara za štetu nastalu zbog nepravilnog rada suda u kaznenom postupku, oštećeniku, tj. žrtvi tog kaznenog djela i članu njegove obitelji?

2. Da li Republika Hrvatska odgovara po kriteriju objektivne ili subjektivne odgovornosti za štetu nastalu nepravilnim radom sudova?

3. Da li žrtva kaznenog djela može zahtijevati naknadu štete od Republike Hrvatske jer zbog nepravilnog rada sudova nije pravomoćno odlučeno o počinjenju kaznenog djela, te je izostala moralna i duševna satisfakcija žrtvi tog kaznenog djela?

Međutim, u odnosu na razloge zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelji samo navode da se radi o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti, kao i da su nižestupanjske presude protivne ustavnim jamstvima i pravima zajamčenim Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava.

Ovakvim navođenjem razloga važnosti tužitelji samo ponavljaju sadržaj pravne norme, ali zapravo (niti formalno) ne izlažu razloge koji bi ukazivali na različitu praksu drugostupanjskih sudova, odnosno da je pobijana odluka drugostupanjskog suda nepodudarna nekoj revizijskoj odluci ili da bi trebalo preispitati postojeću sudsku praksu ili da se, u krajnjem slučaju, iz određenih razloga u ovakvim predmetima može očekivati različita praksa drugostupanjskih sudova.

Revizijski sud ostvaruje svoju ustavnu ulogu osiguravanjem jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dakle, postupajući prije svega u javnopravnom interesu i ujednačavajući sudsku praksu, međutim, kada u ovakvoj („izvanrednoj“) reviziji nisu izloženi konkretni razlozi, koji moraju biti objektivne prirode i koji bi kao takvi opravdali intervenciju najvišeg suda u ovom predmetu (privatnopravni interes), tada podnesena revizija ne udovoljava zakonskim pretpostavkama o kojima ovisi dopustivost revizije iz članka 382. stavak 3. ZPP-a.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392.b. stavak 2. ZPP- reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 1. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.